Projekti koje je NASA odabrala kao inovativne koncepte napredne tehnologije i u čijem će daljnjem razvoju financijski sudjelovati uključuju sferne robote, fotonsko-laserske potisnike, konstrukciju velikih objekata na orbiti, prototipe sustava povratka iz okolina koje su okarakterizirane kao ekstremne, kao i sustava koji koristi Sunce kao alat za navigaciju, te nove metode detekcije gravitacije.

U svakom slučaju, svi ovi projekti trenutačno djeluju kao nešto što je proizašlo iz serijala kojega se nikako ne možemo zasititi – Zvjezdanih staza. S druge strane, nitko ne može (barem ne još) osporiti činjenicu da ćemo možda za nekoliko desetaka godina, ako ne i prije, koristiti Sunce kao navigacijski alat, a ne satelite, odnosno da će nam se pogon na vozilima temeljiti na fotonsko-laserskim potisnicima. Za ovih šest projekata NASA će izdvojiti pola milijuna dolara, a planira ih financirati tijekom iduće dvije godine.

Svrha je razvoj novih tehnologija koje će poboljšati, ako ne i radikalno promijeniti, buduće svemirske misije. A ako projekti uspiju i pokažu se učinkovitima, nema sumnje da će se principi na kojima se temelji takav razvoj tehnologije već nekako iskoristiti i za primjenu na Zemlji. Da bi se NASA uopće odlučila za sudjelovanje u financiranju ovakvih projekata, oni su morali najprije proći prvu fazu u kojoj su pokazane svrhe i prednosti ovakvih programa i što oni mogu značiti za razvoj tehnologije općenito.

Druga faza čeka znanstvenike i inženjere u iduće dvije godine, kada će biti potrebno istražiti i unaprijediti dizajne svih ovih koncepata i načine na koji će se oni moći primijeniti u praksi. S obzirom na to da je financijski prihod od NASA-e velik, zasad se možemo nadati da će druga faza trajati spomenute dvije godine, koliko će trajati njihovo sudjelovanje u financiranju, odnosno da se neće odužiti. U najboljem slučaju za dvije godine saznat ćemo hoće li uopće doći do treće faze, a ako ona zaživi, očekuje se konstrukcija i testiranje svih ovih tehnoloških uređaja i sustava.

Bude li sve išlo po planu, bez nekakvih većih odstupanja, ovakve uređaje i sustave mogli bi koristiti za najmanje desetak godina. Najprije istraživači u svemiru, a poslije možda čak i mi – na Zemlji. Još uvijek nisu poznati svi detalji pojedinih projekata, što ne čudi s obzirom na to da je sve još u samom začetku, no opisi projekata su poznati, a pretpostavke da bi ovakvu tehnologiju jednoga dana i sami mogli koristiti možemo temeljiti na mašti i onome što smo dosad imali prilike gledati u znanstveno-fantastičnim filmovima.

Fotonsko-laserski pogon na svemirskim letjelicama – ovakva tehnologija isključuje gorivo u onom obliku u kojemu se danas koristi. Letjelice bi putovale i izvodile manevre isključivo na fotonsko-laserski pogon.

SpiderFab – NASA je dosad sve dijelove letjelica izradila na Zemlji prije nego što ih je lansirala u svemir. Međutim, ideja koja je zaintrigirala mnoge jest da se kombinacijom 3D printanja i robotike stvori sustav (SpiderFab) koji će omogućavati izradu dijelova letjelica i dodatne opreme u našoj orbiti. Time bi se smanjio rizik oštećenja određenih dijelova letjelice i opreme prilikom lansiranja sa Zemlje, a koji nisu potrebni sve dok letjelica ne stigne do svoga cilja.

Detektor gravitacijskih valova – znanstvenici su konačno dobili priliku (barem što se financija tiče) da pronađu dokaz za ono što je Einstein predvidio još prije stotinjak godina, a to je da se prostor i vrijeme mogu, laički rečeno, ispreplesti (širiti i skupljati) u obliku gravitacijskih valova. Konačno opažanje ovih valova omogućilo bi razumijevanje nekih od najfundamentalnijih zakona fizike, kao i objašnjenje važnih dramatičnih događaja u svemiru (smrt zvijezda, nastajanje crnih rupa).

Sferni roboti – s pomoću njih bi se mnogo lakše mogli istraživati nama potpuno nepoznati tereni, a takvih ne samo da ima na obilje u svemiru nego i na Zemlji.

Preostala dva projekta uključuju prototipe sustava povratka iz okolina koje su okarakterizirane kao ekstremne, kao i sustava koji koristi Sunce kao alat za navigaciju. Kao i za prethodna četiri, i za ova dva projekta mogli bismo smisliti potencijalnu primjenu na Zemlji, odnosno (u budućnosti) možda i u svakodnevnom životu.

Hoće li će istraživači uspjeti u tome, saznat ćemo vjerojatno tek za desetak godina. Danas ne možemo osporiti nevjerojatan rast tehnologije, no ove projekte zasad možemo jedino okarakterizirati kao pogled u budućnost, odnosno u ono što nam se još uvijek čini kao ”obična” znanstvena fantastika. Prva faza projekata je završena, sada slijedi druga te ćemo za otprilike dvije godine saznati što je od svega navedenoga stvarno izvedivo.

Ipak, za prve konkretne rezultate morat ćemo pričekati još desetak godina, kada ćemo saznati u kojoj su se mjeri razvile ovakve ideje koje bi trebale obilježiti tehnologiju budućnosti.