One se zovu Chloé, Leila i Agnès. Rođene su iste godine, možda čak i istoga dana. Jedna je zasvijetlila poput krijesnice, druga je rođenjem obasjala cijeli Levant, a treća, plač treće bio je plač napuštenosti i tuge. Jednu je djevojčicu rodila djevojčica, drugu mlada Arapkinja koja za svoju obitelj i svoju curicu želi novi i bolji život, a treću kruta malograđanka kojoj vlastito dijete predstavlja smetnju. Pet godina poslije, život, sudbina, što god već, spojit će ih, naizgled nespojive, a opet za cijeli život pupčanom vrpcom vezane, kao dokaz tvrdnje da obitelj dobiješ, a prijatelje biraš za cijeli život.

Riječ je o nepretencioznoj, no uistinu vrlo toploj, zabavnoj, ali i dirljivoj priči kompetentnog i inteligentnog para pripovjedača čija je kreativna kemija stvorila jednu jednostavnu, ali opet veliku i važnu životnu priču, upravo onakvu kakva ona mora biti. Čitajući Oh, cure dojma smo da smo se ovakvih priča već nagledali i načitali – jednostavna priča o odrastanju u kojoj će junaci, nakon obaveznih uspona i padova, na kraju dočekati klasičan sretan kraj.

Strip Oh, cure mogao je biti samo jedna u nizu sličnih priča s istom temom da nije talenta njegovih autora koji pomalo eksperimentiraju, poetiziraju, spuštaju na zemlju, rastužuju, vesele, dodiruju velike teme, ali uvijek ostaju u granicama male, individualne priče kojoj vjerujemo. Sophie Michel ne insistira na sretnim krajevima, a Lepage je prati u stopu. Lepage svojim fantastičnim crtežom čini priču Sophie Michel tako prokleto stvarnom da se ne mogu oteti dojmu kako je zapravo ova priča na neki način autobiografija same autorice, koja se samo uobličila u fikciju. Majstor je detalja i atmosfere.

Recimo, kritika najrazličitijih društvenih anomalija provlači se dobrim dijelom priče i upravo ovdje, gdje manje vješti autori posrću, Lepage je uvjerljiv. Kada progovara o nečemu što izaziva osjećaj nelagode, primjerice o odnosu majke prema Agnès ili o predrasudama koje prosječan Francuz gaji prema svojim sugrađanima i sunarodnjacima, doseljenicima iz Maroka, Tunisa ili Alžira, Lepage u svega nekoliko kadrova to naprosto pokaže.

A njegove pozadine, ah, one su maestralne. Premda sam mišljenja da je crtajući likove, posebice ženske i posebice likove ovih naših junakinja, Lepage možda odabrao pogrešan pristup i prenaglasio djetinju nevinost čitave priče, njegovi su akvareli panorama, ulica i pejzaža zastrašujuće prekrasni. Malo tko se poput njega snalazi s bojom u stripu, a on je ovdje na svome terenu. Čitava raskoš paleta, moć kontrasta i naglašavanje određenih trenutaka ili emocija samo i isključivo bojom zadivljujući su. Čitave table prekrivene su nekad samo žutom, nekad samo plavom, nekad zelenom, a nekad olovnosivom. On točno zna kada što treba. Kada crta ulice, prodavaonice, restorane i ljude u hodu, pretvara se u Toulouse-Lautreca. Kada crta zvjezdano nebo nad Parizom, reinkarnacija je Vincenta van Gogha, a opet, kada crta Chloè dok vježba balet, mi vidimo Degasa. I mi mu posve vjerujemo uživajući u tom vizualnom i estetskom trenutku. Jer znamo da gledamo djelo jednog od najboljih slikara novijega francuskoga stripa.

”Koliko se sjećam, cijeli sam život želio crtati stripove. Kada sam imao sedam godina, roditelji su mi dali u ruke strip Tintin u zemlji Sovjeta velikoga Hergèa. I do tada sam prelistavao neke stripove, ali tada sam prvi put shvatio da netko stoji iza tih sveščića, da ih crta, boji, piše tekst u oblačićima. Shvatio sam da je strip i moja struka i moja sudbina”, rekao je u jednome intervjuu Emmanuel Lepage.

E pa, bravo za mamu i tatu!

Izdavač: Fibra