Zasigurno ste nabasali na govor mržnje pun ksenofobnih poruka npr. u komentarima ispod određene pjesme na YouTubeu ili pak u nekoj političkoj raspravi na Facebooku. Nažalost,  društvene mreže postale su odlagalište užasnih poruka i govora mržnje. Anonimnost i osjećaj fizičke nedostupnosti koju internet pruža vjerojatno su glavni razlozi sve većeg broja objava koje šire mržnju. To je bio i razlog pokretanja velike kampanje unutar Europske komisije koja prošle godine postigla dogovor s najvećim gigantima među društvenim mrežama (Facebookom, Twitterom, Microsoftom i  YouTubeom) kako bi se poboljšali mehanizmi zaštite građana od takvih sadržaja.

Nerazrađeni mehanizmi i neupućenost

Spomenute tvrtke obvezale su se u najbržem mogućem roku ukloniti prijavljeni govor mržnje te sadržaj koji je protivan njihovim pravilima i nacionalnim zakonima. Dogovoreni rok je 24 sata u kojem vlasnici društvenih mreža moraju reagirati na prijavljeni govor mržnje te ga ukloniti ili onemogućiti pristup njemu. Od tog je dogovora prošlo nešto više od šest mjeseci i prema prvim rezultatima, kraljevi društvenih mreža nisu napravili potrebnu domaću zadaću. Rok odgovaranja na upite dulji je od 24 sata, a i postotak uklanjanja je nizak – 28,2 %. Je li razlog tome što tvrtke nevoljko uklanjaju sporne sadržaje sa svojih platformi, nerazrađeni mehanizmi prijave ili pak neupućenost korisnika društvenih mreža što uopće učiniti te kako prepoznati sadržaj koji potiče nasilje i mržnju? Vjerojatno sve zajedno, no ono što zaprepašćuje su rezultati vezani za sam sadržaj prijavljenog govora mržnje koji nam govore kako mnogi nisu sposobni prihvatiti drukčije kulture, vjere, rase…

Prema spomenutom istraživanju, osnove govora mržnje su u najvećem broju vezane za rasu i boju kože (20,2%), nacionalno i etničko porijeklo (30,5%), antisemitizam (23,7%), mržnju prema muslimanima – islamofobiju (11,7%) te seksualnu orijentaciju, kao i za rodno uvjetovanu mržnju. Zašto postoji mržnja prema nekim članovima društva i jesmo li uopće spremni takvu mržnju sankcionirati pitanje je koje je trenutno u fokusu Europske komisije, no čini se da glavne “mange” koje bi i mogle doći u koštac s time, nisu spremne na suradnju. Dodatni je korak definiranje govora mržnje na društvenim mrežama kroz nacionalno zakonodavstvo i razradu potrebnih mehanizama za njegovo sankcioniranje.

Situacija u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je govor mržnje obuhvaćen Kaznenim zakonom (članak 325. “Javno poticanje na nasilje i mržnju”). Ipak, više od javnih institucija, sprečavanjem govora mržnje bave se udruge kroz različite edukacije, javne kampanje ili online platforme za prijavu takvih sadržaja. Jedna od njih nedavno je uspostavljena – dostajemrznje.org – te otkako funkcionira, preko nje je zaprimljeno 181 prijava.

“Naime, iako platforma predviđa dojave koje se odnose na različite kanale – od grafita koji sadrže poruke i simbole mržnje do masovnih medija – najviše je dojava koje se odnose na ‘scenu’ internetskih portala koji rutinski objavljuju mrzilačke sadržaje, i to one prvenstveno uperene protiv Srba, koje se prikazuje kao suspektnu i neprijateljsku skupinu u hrvatskom društvu. Nakon takvih sadržaja slijede homofobne objave i one koje podržavaju stereotipe i paniku oko izvaneuropskih izbjeglica i migranata. Dio prijava koji se odnosi na poruke i simbole na javnim površinama prijavljuje se komunalnim službama, a budući da se dojave uvelike odnose upravo na područje elektronskih medija, dio ih se rješava prijavama Vijeću za elektroničke medije. No, i njemu neki od širitelja ovakvih poruka mogu ‘izmaknuti’, tim više što ih dio nije nikad bio upisan u Registar elektroničkih publikacija”, istaknuo je Dražen Hoffmann, administrator platforme Dosta je mržnje.

Ovaj primjer mogao bi biti svijetla točka u mraku diskriminatornih poruka: građani u nekoliko klikova mogu prijaviti neprimjeren sadržaj, provjeriti njegov status te kako je riješen, a rješavanjem se bave različite institucije poput Agencije za elektroničke medije, Pravobraniteljstva, Novinarskog vijeća časti ili Komunalnog redarstva. “Ako se radi o težem slučaju poticanja na mržnju ili nasilje, prijava se podnosi Državnom odvjetništvu. Nadležna tijela dalje postupaju po prijavi i ako prepoznaju govor mržnje izriču sankcije”, dodaje Tina Đaković iz Kuće ljudskih prava koja se bavi ovom temom.

Prevencija u glavnom fokusu

Osim ovog primjera, na institucionalnoj razini govorom mržnje u Hrvatskoj bave se i predstavnici Radne skupine za sprečavanje zločina iz mržnje koju čini policija, državno odvjetništvo, Ured pučke pravobraniteljice, predstavnici udruga… Jedna od predstavnica ove Radne skupine i aktivistica Centra za mirovne studije Cvijeta Senta istaknula je kako bi glavni fokus bavljenja ovim problemom trebala biti prevencija, a ne čišćenje objavljenoga sadržaja koji je već “napravio” određenu štetu.

“To bi trebale biti edukacije, pogotovo mladih, o odgovornom pristupanju i konzumiranju internetskog sadržaja, ali i primjerenoj komunikaciji jer pisana riječ ima ponekad snažniji učinak nego izgovorena i time ostavlja više tragova. Dakle, Hrvatska problemu govora mržnje treba sinergijski pristupiti kroz kreiranje javnih politika koje uključuju više područja – konkretno, za govor mržnje i borbu protiv nasilja iz mržnje uopće, osim represivnih / sankcionirajućih institucija svakako treba uključiti obrazovne institucije kao i stručnjake u ovom području”, objasnila je Cvijeta Senta dodajući kako je magični lijek za smanjenje govora mržnje na društvenim mrežama “sinergija: odgovorni pojedinac – odgovorno misleće društvo – odgovorna država!”