Kad god se priča o venture capital i start-up kompanijama, jedan je od neizbježnih protagonista oduvijek bila Silicijska dolina i pripadajuće priče o uspjesima. High-tech kompanije koje su kasnih sedamdesetih i osamdesetih procvale na plodnom tlu južnog San Francisco Baya, tijekom godina su zbog svojih pitoresknih početaka i dinamičnog, obično vrlo burnog razvoja, dosegle praktički mitološki status.

Vjerojatno najzanimljivija i najčešće prepričavana priča, međutim, ona je svima dobro poznate jabučaste kompanije, Applea, a počinje relativno daleke 1971. godine, kad su dva Stevea, Wozniak i Jobs, inače srednjoškolski prijatelji, žarila i palila elektroničarskom hakerskom scenom na sveučilištu Berkeley u Kaliforniji.

Već je tada postalo jasno tko je od njih dvojice glavna kreativna snaga, a tko pokretačka – Wozniakova su nevina genijalnost i dječja zaigranost do izražaja dolazili već tada, dok je Jobs unatoč svojoj mladosti spremno pokazivao već vrlo kapitalističke zube i smisao za biznis. Vjerojatno je najbolji primjer bio famozni Blue Box: relativno jednostavan elektronički uređaj, koji je iskorištavanjem specifičnosti tadašnjih telefonskih centrala omogućavao (ilegalno) uspostavljanje besplatnih telefonskih poziva. Jobs je po sveučilištu Berkeley ubrzo počeo prodavati Blue Boxove za 150 USD, dok ih je Woz masovno sastavljao za 40 dolara.

Bilo je tu još toga, poput Wozovog ometača televizora, Wozovog vicomata, prvog u Kaliforniji, i tako dalje – i svaki put po istom modelu. Woz se zabavljao radeći i radio zabavljajući se, a Jobs je nekako svaki put od toga uspijevao stvoriti biznis.

Pirati Silicijske doline

Priča se ponovila i ključne 1975. godine, kada je, nakon što se neko vrijeme nisu vidjeli, Jobs naletio na starog prijatelja koji se na sastanak Homebrew Computer Cluba došao pokazati sa svojom novom umotvorinom – računalom koje je sam dizajnirao, Appleom I. Prvi Apple za današnje je pojmove bio prilično neugledan stroj, sastavljen od tada neuobičajenih komponenata odabranih zbog niske cijene, a opet većini entuzijasta preskup (stajao je 666,66 američkih dolara). Pa ipak, bio je popriličan hit, jer je u usporedbi s većinom kućnih hobi-računala bio godinama napredniji.

Apple je tada operirao i funkcionirao onako kako već godinama funkcionira hrvatsko gospodarstvo – muljanjem, laganjem te rasprodajom vlastite i tuđe imovine – u čemu se Jobs pokazao pravim genijem. Prva je pošiljka Applea I financirana nepostojećim novcem, klasičnom “navlakušom” na dvije strane: Jobs je od kupca prvih 50 primjeraka izvukao obećanje da će mu ih isplatiti po isporuci, a potom s njegovom garancijom navukao dobavljača da mu isporuči dijelove uz odgodu plaćanja.

Na neslavnim temeljima Applea I, godinu dana kasnije sazdana je legenda zvana Apple II (točnije, Apple ][), jedno od prvih kompletnih kućnih računala, s kućištem, ugrađenom tipkovnicom i mnogim drugim stvarima koje su postale standardom tek godinama kasnije, i otpočelo je idilično razdoblje Appleove povijesti. Apple II bio je toliko uspješno dizajniran stroj da se u raznim inkarnacijama proizvodio do kraja osamdesetih, a krajem sedamdesetih još uvijek malenu kompanijicu iz Palo Alta stavio na sve karte rastuće informatičke industrije.

Do 1980., s navršene četiri godine, Apple je već bio poprilično velika kompanija, s nekoliko tisuća zaposlenih i inozemnim klijentima. Garažni hobi dvojice Stevea pretvorio se, praktički preko noći, u pravu korporaciju, s pripadajućom bulumentom “sivih odijela”, iskusnih managera gladnih novih prilika, te olinjalih bogatih investitora, koji su većinom spremno prihvatili priliku sjesti u upravni odbor. Buzzword je u tadašnjem Appleu odjednom postao pojam “prava kompanija” – novopridošli se management iz svih snaga trsio Apple pretvoriti u još jedan (iako manji) IBM, na užas Appleovih starijih, izvornom duhu vjernih zaposlenika.

Candi Clark, superžena

No, Woz je 1981. u vlastitom avionu prilikom polijetanja doživio tešku avionsku nesreću, popraćenu retrogradnom i privremenom anterogradnom amnezijom. Zaboravio je kompletnu nesreću i popratne događaje koji su joj i prethodili i slijedili. Iz tog su ga kaotičnog razdoblja, prema njegovim vlastitim riječima, izvukli njegova djevojka Candi Clark (također zaposlenica Applea), s kojom se malo nakon toga i vjenčao te koju je posve u svom stilu zvao Superwoman, i igranje igara na Appleu II. Wozovo se aktivno sudjelovanje u radu Applea od tog trenutka počelo vrlo brzo i drastično smanjivati te se 1982. vratio svom studiju na Berkeleyu. Godine 1983. ponovno se pojavio u Appleu, ali inzistirajući na tome da želi samo i isključivo ulogu inženjera i motivatora, bez ikakve organizacijske odgovornosti.

Otprilike u isto vrijeme, u Appleu se relativno tiho i skromno počeo događati još jedan povijesno važan događaj: Jef Raskin, jedan od prvih Appleovih zaposlenika, a kasnije i jedno od ključnih imena razvoja računalnih korisničkih sučelja, u Apple je doveo svog nekadašnjeg studenta s Kalifornijskog sveučilišta u San Diegu, Billa Atkinsona, te s njim započeo rad na projektu Macintosh.

Raskinov Mac

Raskin je Macintosh inicijalno zamislio kao revolucionaran stroj koji će svijet računala približiti običnom korisniku te ga učiniti jednako uobičajenim i pristupačnim kao aparat za kavu, kalkulator ili televizor. No dok se Jobsova vizija takvog stroja zadržavala na klasičnom stolnom računalu, Raskinova je inicijalna ideja bila ponešto drugačija: Jefov je Macintosh ustvari fizički bio prvi prijenosnik, a idejno prvi dlanovnik. Kao i uvijek kad nije mogao prisvojiti tuđe ideje (bolje od vlastitih), Jobs je prešao u ofanzivu i pokušao ubiti projekt Macintosh ni manje ni više nego tri puta.

Raskin i Atkinson su pak u isto vrijeme Jobsu postupno pokušavali nametnuti (prilično suptilno, kao vlastitu) ideju o modernom, revolucionarnom stolnom računalu temeljenom na tehnologijama o kojima se tada tek pisalo. Upravo su oni, prema mnogim izvorima, i organizirali famozni Jobsov posjet Xeroxovom istraživačkom centru PARC, u kojem se dogodila legendarna jednosmjerna razmjena ideja (neki bi je nazvali i krađom) između Xeroxovih inovatora i Appleovaca. Ipak, Xerox tu nije ostao nimalo kratkih rukava, jer je posjet navodno isplaćen Appleovim opcijama u vrijednosti jednog milijuna dolara – u čitavoj su priči, kao i uvijek, izvisili tek PARC-ovi geekovi.

Taj je događaj rezultirao Lisom – jednim od najvažnijih računala u Appleovoj povijesti (pa i šire). Jobs se tijekom razvoja Lise toliko petljao u projekt da ga je tadašnji generalni direktor Applea, Mike Markkula, praktički doslovce protjerao u (fizički i organizacijski odvojen) odjel zadužen za Macintosh. Općenito, to je vrijeme u Appleu bilo jedno od najburnijih, s mnogo internih prepirki i rivalstva uzrokovanima segmentacijom kompanije u zasebne razvojne odjele.

Novi početak

Inspiriran inatom, Jobs je u razvoj Macintosha unio sve elemente Lise koje je mogao, poput miša i grafičkog sučelja i ubrzo je rođena legenda – prvi je Macintosh svjetlo dana ugledao 24. 1. 1984. godine, popraćen burnom reklamnom kampanjom, u kojoj je kao glavna figurirala legendarna anti-orvelijanska reklama Ridleya Scotta. Za to vrijeme prilično radikalna i posve drugačija od norme, reklama bi, da direktor reklamne agencije nije prilično hrabro intervenirao, završila na podu sobe za montažu, na zahtjev novog direktora kompanije, kojeg je u Apple doveo sam Jobs. Bio je to John Sculley, dotadašnji predsjednik Pepsi-Cole, što dovoljno govori i o tadašnjoj veličini Applea i Jobsovim pregovaračkim sposobnostima.

Sculley je, bez imalo dvojbe, bio najveća Jobsova pogreška – riječ je bila o otprilike jednako abrazivnoj i agresivnoj osobi kao Jobs, no bez ikakva iskustva u informatičkoj industriji. Krv je između Jobsa i Sculleya uzavrela već sljedeće godine, 1985., kad su Sculleyjeva nemušta nastojanja da Apple učini “odraslom kompanijom” (vidi paralelu s 1980. i “pravom kompanijom”) dosegla vrhunac. Jobs je Sculleyja nagovorio na odlazak u Kinu, na poslovni dogovor, te potom iza njegovih leđa organizirao puč koji bi prošao sasvim uspješno da to netko nije dojavio Sculleyju. Rezultat je bila podulja svađa iza zatvorenih vrata, nakon koje je Sculley ostao, a Jobs dao otkaz, čime je mitoloških, romantičarskih prvih 10 godina konačno svršilo, a započela era jednog sasvim drugačijeg i svima poznatijeg Applea.

članak je originalno objavljen u Planu B 1