Odnos djece i medija – nekada i danas
- 24. kolovoza 2016.
- #djeca
Svjedoci smo snažne ekspanzije medijskih sadržaja otkako su brojne tiskovine, radiopostaje i televizijski programi postali prisutni u gotovo svakome kućanstvu. Kako se masovnim medijima pridružio i Internet koji je otvorio mogućnost dvosmjerne komunikacije, medijske poruke kreirale su vrlo dinamičan i kompleksan odnos između pošiljatelja i primatelja poruka. Drugim riječima, bez imalo ustručavanja možemo reći kako postepenim ulaskom u naš svakodnevni život mediji jasno utječu na formiranje mišljenja ljudi u društvu i to u svim fazama života, uključujući i najraniju dob.
Piše
Suzana Badrov
Infografika na portalu TeenSafe pokazuje kako su mladi 1995. godine svakodnevno provodili dva i pol sata pred televizijskim ekranima, a do 2015. godine ta brojka je porasla na čak 7 i pol sati provedenih pred različitim ekranima svakoga dana. Jednako tako, u istome vremenskom periodu čak se 64 posto tinejdžera barem dva puta tjedno interaktivno družilo s prijateljima izvan školskih aktivnosti, dok se prošle godine ta brojka svela na svega 35 posto.
„Kada se govori o vremenu koje djeca provode pred ekranom, važno je imati na umu da se to više ne odnosi samo na pasivno gledanje televizijskog sadržaja, već na to da se digitalni uređaji mogu koristiti za različite stvari – od gledanja filmova, različitih videa, obrazovnih sadržaja i tako dalje, čitanja knjiga ili članaka, slušanja glazbe, igranja videoigara, različitih oblika komunikacije s drugim osobama, do pisanja, crtanja, fotografiranja, snimanja videa i drugih oblika umjetničkog stvaranja. Dakle, mnoge aktivnosti koje su i prije bile važne djeci i mladima, sada su vezane za digitalnu tehnologiju“, navodi Ana Dokler, urednica portala Medijska pismenost koji je pokrenut u lipnju ove godine u suradnji Agencije za elektroničke medije i UNICEF-a, Akademije dramske umjetnosti, Fakulteta političkih znanosti, Hrvatskog audiovizualnog centra i Hrvatskog filmskog saveza.
Namjera ovog novog portala je roditeljima i svima koji na bilo koji način sudjeluju u odgoju djece i mladih omogućiti da na jednome mjestu pronađu sveobuhvatan pregled pouzdanih i korisnih informacija o medijima i njihovu potencijalnome utjecaju na razvoj djece. „Jedna od pozitivnih strana je da su tako mnoge dobre stvari postale svima dostupnije, no problem je ako se zbog vremena koje provodi pred ekranom dijete nedovoljno kreće ili spava, nezdravo jede, izbjegava komunikaciju licem u lice s prijateljima i obitelji, ima teškoće u školi ili zanemaruje svoje interese i hobije. O tome su provedena i dalje se provode različita istraživanja, a jedno od njih otkrilo je povećan rizik od ovisnosti o digitalnim uređajima, bilo da ih koriste za igranje, surfanje internetom ili komunikaciju na društvenim mrežama, kod djece i mladih sa slabijim socijalnim vještinama ili socijalnom anksioznošću“, pojašnjava Dokler.
Ured UNICEF-a za Hrvatsku i Agencija za elektroničke medije zajedno su 2014. proveli istraživanje o tome kako djeca gledaju televiziju i rezultate istraživanja usporedili s podacima o gledanosti. Pokazalo se da djeca u prosjeku tri sata dnevno gledaju televizijski program, a 50 posto vremena bez prisustva roditelja. U prisustvu roditelja televiziju uglavnom gledaju djeca mlađa od 12 godina, a ona starija najčešće sama donose odluku o tome što će gledati i većinom gledaju televiziju sama, u svojoj sobi. „Ovakvi rezultati istraživanja potvrdili su kako je potrebno dodatno regulirati zaštitu djece u medijima, kao i potaknuti roditelje da se više uključe u odabir sadržaja koje će njihova djeca gledati te da uče djecu kritičkome promišljanju ponuđenih sadržaja. Uslijed toga, Vijeće za elektroničke medije donijelo je u veljači 2015. godine novi Pravilnik o zaštiti maloljetnika u elektroničkim medijima, a uskoro će biti objavljene i Preporuke za zaštitu djece i sigurno korištenje elektroničkih medija, namijenjene medijskim djelatnicima, roditeljima i učiteljima“, napominje Dokler te dodaje kako su UNICEF i Agencija za elektroničke medije pokrenuli su u listopadu prošle godine i nacionalnu kampanju Birajmo što gledamo s ciljem podizanja razine svijesti o važnosti medijskog opismenjavanja roditelja, skrbnika i djece.
Uroš Živanović (HAVC), Ana Dokler (urednica portala), Marija Ratković Vidaković (HFS), Igor Kanižaj (FPZG), Tanja Aćimović (ADU), Robert Tomljenović (AEM), Zlata Mück Sušec (moderatorica predstavljanja), Gorana Dojčinović (Ured UNICEF-a za Hrvatsku)
Brzina razvoja tehnologija nerijetko nam se čini većom od samih naših mogućnosti da razumijemo sve posljedice koje njihova masovna primjena nosi. Među najveće opasnosti koje vrebaju iz medija, a kojih roditelji najčešće uopće nisu svjesni, Dokler navodi štetne utjecaje različitih medijskih sadržaja na razvoj djetetove slike o sebi i svijetu. „Filmovi, reklame, ali i primjeri nekih slavnih osoba koje zauzimaju dobar dio medijskoga prostora, mogu potaknuti djecu na razvoj brojnih stereotipa, osobito onih rodnih, zatim na razvoj negativne slike tijela pa čak i poremećaja u hranjenju, razvoj potrošačkog mentaliteta, nezdravih prehrambenih navika i tako dalje. Neka istraživanja su pokazala da izloženost nasilju u medijima, ako nisu prikazane negativne posljedice tog nasilja, u određenim okolnostima može pogodovati pojavljivanju agresivnog ponašanja, a posebna tema koja je danas aktualna je elektroničko nasilje.“
Naravno, u svemu ovome ne smijemo zanemariti i brojne pozitivne utjecaje medija, a istraživanja o dobrobitima igranja videoigara, koje su inače na lošem glasu zbog dokazane povezanosti s nasiljem, ovisnošću i depresijom, pokazala su da igranje može povećati kreativnost, ojačati niz kognitivnih sposobnosti, poput prostorne orijentacije, zaključivanja, pamćenja i percepcije, pomoći djeci u razvijanju vještina potrebnih za rješavanje problema ili pak nošenje s neuspjehom.
Budući da su digitalni mediji danas integrirani u sve aspekte svakodnevnoga života i budući da su djeca njima okružena već od rođenja, uključenost roditelja je svakako i dalje jako bitna kako bi odrastanje u tom okruženju bilo sigurno. Ujedno tako, upravo oni trebaju donositi odluke u tome u kojoj dobi djetetu dodijeliti prvi mobitel, vlastiti televizor i slične uređaje.
„Stručnjaci savjetuju da se televizor ne bi trebao nalaziti u dječjoj sobi, nego u dnevnom boravku i da bi roditelji trebali zajedno s djecom gledati televiziju i razgovarati s njima o svemu viđenome. Tako će biti lakše paziti i na vrijeme koje djeca provode ispred televizijskih ekrana. Kao što ukazuju i programske oznake, neki programi nisu primjereni za mlađe od 12, 15, odnosno 18 godina, pa je pitanje trebaju li djeca i mladi biti sasvim prepušteni sebi u odabiru onoga što će gledati“, navodi Dolker te pojašnjava da se slične preporuke odnose i na korištenje računala, bez obzira na to igraju li djeca na njemu videoigre, gledaju video snimke ili surfaju internetom. „Pametni telefon kojim mogu sama bilo gdje i u bilo koje doba pristupiti internetu i društvenim mrežama, djeca trebaju dobiti tek kad mogu razumjeti njihove potencijalne opasnosti i znati na njih reagirati.“
Informiranost o tome kako mediji funkcioniraju i kako različiti sadržaji utječu na dijete s obzirom na njegovu dob, kritičko promišljanje o porukama koje dobivamo kroz medije i otvorena komunikacija između roditelja i djece najbolja su zaštita od svih opasnosti koje medijski svijet današnjice može donijeti.