Spawn (1997.)
Bivši zaposlenik Lucasova ILM-a, Mark A. Z. Dippé, radio je efekte i animacije na Terminatoru 2, Jurskom parku, Povratku u budućnost 2 i mnogim holivudskim hitovima, ali čini se da nije previše naučio od redatelja za koje je radio. Štoviše, nije se proslavio ni efektima po kojima je poznat. Njegov debitantski redateljski uradak Spawn ostat će upamćen kao prvi film s crnim superjunakom te kao film u kojemu je John Leguizamo ostvario ulogu koju, nažalost, dugo nećete izbaciti iz glave, jer je glavni filmski negativac, klaun Violator, u njegovoj izvedbi nevjerojatno bizaran lik. I jednako toliko iritantan.

Filmski serijal o Asterixu (1999. – 2012.)
Maleni Gal Asterix i njegov korpulentniji prijatelj Obelix, osmišljeni u glavama dvojca Goscinny-Uderzo, doživjeli su ogromnu popularnost (prevedeni su na više od 100 svjetskih jezika) pa ne čudi što su često bili meta filmskih producenata. Do danas je snimljeno čak 12 naslova, od čega ih je osam animiranih, dok su četiri posljednja igrani filmski projekti. Filmovi su očito doživjeli željeni komercijalni uspjeh premda na ekranima nema ni djelića šarma prisutnoga u stripu. Francuski film prema francuskom stripu koji izgleda kao najgori holivudski blockbuster.

Blueberry (2004.)
Vestern-avanture poručnika Mikea Blueberryja, u izvedbi belgijskoga scenarista Jean-Michela Charliera i legendarnoga Francuza Moebiusa, smatraju se remek-djelom u svijetu stripa pa je tim veći grijeh autorske ekipe koja stoji iza njegove francuske ekranizacije. Redatelj filma Blueberry, Jan Kounen (Doberman), pretjerao je sa svojim agresivnim vizualnim stilom, zapostavivši na račun njega sve ono zbog čega se taj strip voli. Rezultat je rijetko iritantna i teško gledljiva zbrka koja sa stripom nema mnogo veze i kojoj nimalo ne pomaže glumačka ekipa sačinjena od redom sjajnih glumaca (Vincent Cassel, Michael Madsen, Juliette Lewis, Eddie Izzard, Colm Meaney).

Žena mačka (2004.)
Francuski majstor specijalnih efekata Pitof (Alien uskrsnuće, Delicatessen) poput mnogih svojih kolega i sam se odlučio okušati u redateljskom poslu te je debitirao filmom Vidocq, pričom o svojevrsnom francuskom Sherlocku Holmesu. Odmah je bilo jasno da zbog svojih početaka Pitof na filmu vodi računa isključivo o efektima i vizualnom prosedeu, dok su mu sitnice poput suvisle priče ili uvjerljive glume manje bitne. Istu je stvar ponovio i na ekranizaciji Žene mačke, koja je propala kao i Pitofova holivudska karijera. Za njegovu obranu teško je naći uvjerljive argumente jer ga pamtimo kao čovjeka koji je pred kamerama imao Halle Berry i Sharon Stone, a svejedno ih je učinio negledljivima.

Ghost Rider (2007.)
Otkako je upao u financijske probleme, Nicolas Cage snima filmove kao sumanut i teško je sjetiti se kada je posljednji put snimio neki dobar film. Nažalost, većina je toliko loša da je od njih lošiji samo njegov grozni tupe, ali ovdje to nije slučaj jer Ghost Rider je uistinu smeće kakvo je teško nadmašiti. Režirao ga je Mark Steven Johnson pa dobro zapamtite to ime i bježite iz kina kad ga idući put pročitate na špici, jer riječ je o majstoru loših strip-ekranizacija (dotični je prije toga režirao groznog Daredevila te producirao jednako groznu Elektru).

Dylan Dog (2010.)
Uz Dylana Doga na ovim su prostorima odrasle mnoge generacije zaljubljenika u stripove, što nije slučaj s Amerikancima (tamo je objavljeno tek nekoliko brojeva u izdanju Dark Horsea i u njima je Groucho zbog autorskih prava izgubio brkove i dobio ime Felix) pa im se zbog toga još i može oprostiti što su snimili lošu ekranizaciju stripa koji ne poznaju. Ali to što su snimili loš film nema opravdanja. Premda je ovaj stripovski junak idealan za filmsku preradu, Dylan Dog: Dead of Night s Brandonom Routhom po svemu je očajan film. Ranija neslužbena talijanska ekranizacija iz devedesetih, Dellamorte Dellamore s Rupertom Everettom, bila je znatno zanimljivija.