Japanska žena – 2. dio
- 8. siječnja 2015.
- #Big in Japan — #enjo kosai — #japanska kultura — #japanska žena — #manga — #otachidai — #Roppongi — #Shibuya
U drugom dijelu tematskog članka 'Japanska žena' obrađujemo razdoblje od sedamdesetih do danas; prvobitna uspješna industrijalizacija i modernizacija završava recesijom početkom devedesetih, a japanska žena postaje kompleksan pojam ne samo ostatku svijeta, već i samom japanskom društvu.
Piše
Darko Ivanković Seph
Sedamdesetih godina japansko društvo čini 90 posto srednje klase. Zasićenost materijalnim dobrima uvjerila je japansku ženu da nije prioritet imati obitelj kakvu su imali njihovi roditelji rođeni nakon II. sv. rata; odbijaju biti yamato nadeshiko, ne žele svođenje života na sjedenje kod kuće i čekanje da im se muž vrati s posla.
Mediji preuzimaju ulogu kreiranja idealne obitelji, postaje moderno udati se za muškarca s dobrim primanjima, živjeti u udobnom domu punom tehnoloških noviteta, a djecu usmjeravati na visoke škole. Časopisi i televizija počinju problematizirati odnose između starih i novih obitelji, prvenstveno odnose snaha i svekrva, gdje djevojka udajom u mladićevu obitelj mora prihvatiti tu obitelj kao svoju, mora biti poslušna i na usluzi prvo mužu zatim njegovim roditeljima. Nova idealizirana obitelj treba se sastojati samo od muškarca, žene i njihove djece.
Vrla nova obitelj uskoro počinje osjećati i prve probleme. Muškarac kao i do sada ostaje stup obitelji i kao takav izgara na poslu i obavezno dolazi kući izmoren, željan pune ženine pažnje. Ovakvo razmišljanje proteže se još iz 18. stoljeća kad je muškarac bio zakonski odgovoran za svoju obitelj. Muškarac bez obitelji nije muškarac; onaj koji nije sposoban uzdržavati ženu i djecu društvena je ništica.
Oslobođenjem žena od obaveza nametnutih kroz povijest muškarac više ne dobiva dovoljnu nagradu za sav stres koji proživljava na poslu pa će kompenzaciju pronaći u vanbračnim aktivnostima. Sedamdesetih su bila popularna poslovna putovanja u Južnu Koreju, ustvari prikriveni prostitucijski turizam na nivou tvrtke kako bi se smanjio stres muških zaposlenika.
Na ovakav tip muške nevjere veći dio japanskog društva gledao je sa smiješkom očekujući da se žene neće buniti dokle god ih muževi financijski uzdržavaju. Ovakvi slučajevi dovodili su do ženskih frustracija, osjećaja usamljenosti i nevoljenosti, gubljenje interesa za djecu bilo da se radi o odgoju ili samom činu začeća.
Problemi u novoj obitelji narasli su i do takvih razmjera skovanih u coin locker babies uzrečici – neželjenoj djeci ostavljanoj u ormarićima za prtljagu po željezničkim stanicama. Japansko društvo vrlo brzo je reagiralo okrivljujući japanske žene za gubitak majčinskog instinkta, ne mareći previše za vlastiti zakonski dopušten abortus.
Osamdesete su dovele do velikog povećanja broja zaposlenih žena, u ukupnom broju njih je sada više od domaćica. Ovakva kretanja primorala su vladu na mijenjanje starog zakona po kojem žena mora prekinuti radni odnos pri stupanju u brak. Sama obitelj još je više pod pritiskom, posebno djeca koja postaju usamljena, a time i predmet zadirkivanja, što će kasnije prerasti u maloljetničko nasilje u školama.
Što se ženskog položaja u društvu tiče, ponovno su mediji odigrali veliku ulogu u kreiranju javnog mnijenja. U ženskim magazinima se sada otvoreno raspravlja o poboljšanju kvalitete života žene kroz razvode, prevenciju trudnoće, a društvo prestaje smatrati vulgarnom ženu koja priča o svojim seksualnim interesima ili čak preuzima inicijativu u seksu.
Žene na poslu ipak ostaju u drugom planu, da bi radile u nekoj firmi moraju se prilagoditi na muški način razmišljanja i djelovanja u poslu. Poslovna kultura više obraća pažnju na ženinu mladost nego na sposobnosti, pa žene moraju raditi pod stalnim pritiscima, dok ih njihovi šefovi propitkuju kako to da već imaju 25 godina i još nisu u braku, a na djecu i ne pomišljaju. Japansko društvo podijelilo je žene na one koje ostaju kod kuće i čekaju muževe i žene od karijere koje se itekako moraju dokazivati u muškim tvrtkama. To dovodi do sukoba između domaćica i karijeristica, jedne i druge jednako zavide i osuđuju one druge zbog učinjenog izbora.
Samo društvo dodatno potiče te sukobe zakonima i povlasticama nagrađujući domaćice povlaštenim mirovinama, ali i otežavajući im tako da teško dobivaju djecu i imovinu nakon razvoda.
Početkom devedesetih žene počinju osjećati da im još nešto nedostaje, šoping više nije dovoljan da bi ispunio njihovo slobodno vrijeme. Pojavljuje se josei (manga stripovi za žene), a TV serije otvoreno propagiraju vanbračne pustolovine. Žene koje nisu u braku počinju kopirati muškarce putovanjima u strane zemlje tražeći romanse na Havajima, Baliju ili Australiji. Tako je došlo do stvaranja još jednog stereotipa, razmišljanja o Japankama kao o ženama koje ne nalaze dovoljno ljubavi u svojoj zemlji.
Nekako u to vrijeme u Japanu počinje era pokazivanja ženskog tijela, pojavljuju se prve necenzurirane slikovnice za odrasle i prvi otachidai plesni klubovi u kojima su žene mogle plesati razgolićene i time stjecati velik krug muških obožavatelja. Žene ovdje nisu plesale zbog novca već zbog same želje pokazivanja svojega tijela. U trenutku kada su zapadnjakinje sve više padale na hvaljenje njihove inteligencije, Japanke su radije željele čuti da su lijepe i slatke.
Polako se stvarao kult privlačenja muškaraca mladim ženama – djevojkama i svaka naredna generacija nastojala je pomaknuti tu granicu godina još niže. To je dovelo do toga da se danas Japanke užasavaju starosti. Samo društvo postavilo je vrijednosti na taj način da jedino mladost vrijedi i da se čitava industrija zabave i pop kulture okreće mladima i onima koji nastoje zadržati tu mladost po bilo koju cijenu.
Brza modernizacija i recesija devedesetih stvorile su od Japanki energetične i odlučne žene. Stereotip poslušnih yamato nadeshiko žena zamijenio je stereotip Japanki koje su otišle u Ameriku iz raznih pobuda i spetljale se s domaćim dečkima i u Japan donijele crnačku kulturu, ali s njom i drogu i seksualnu dekadenciju koja i dan danas egzistira u kvartovima poput Roppongija ili Shibuye. Japansko društvo je smislilo pogrdan naziv za takve žene – žuti taksi – u prenesenom značenju one prihvaćaju seks bilo s kime. Situacija nakon II. sv. rata sada se u potpunosti promijenila, velik broj materijalno situiranih Japanki danas opsjeda američke vojne baze i turističke destinacije na Pacifiku kupujući ljubav muškaraca novcem i darovima.
Japan je u mnogočemu odmakao od ostatka svijeta, kao da se nalazi desetak godina u budućnosti, ne samo tehnološki već možemo i po zbivanjima u društvu vidjeti što nas čeka za koju godinu. Vjerojatno nikad nećemo proći burusera fazu (nekad vrlo popularan trend u Japanu – prodaja korištenog ženskog donjeg rublja), ali bi se svakako trebali bojati sponzoriranih izlazaka. Iako je ovaj trend počeo još sredinom devedesetih i danas u Japanu možete vidjeti jako velik broj tinejdžerki u dizajnerskoj odjeći. Radi se o enjo kosai trendu u kojem stariji muškarci nude novac ili skupu odjeću mladim i lijepim djevojkama u zamjenu za zajedničke izlaske koji mogu, ali i ne moraju uključivati seks.
Zapadnjaci stalno postavljaju ista pitanja – zašto Japanci toliko brinu što drugi misle o njima i zašto se trude svi biti isti. Odgovor je zato što su se vrijednosti promijenile, svi su zbunjeni i ne znaju kako se postaviti; roditelji više ne znaju kako učiti djecu, a djeca ne znaju kako ih pitati. Kada i žele korigirati neka njihova problematična ponašanja odgovor je obično – svi to rade. A roditelji tu upadaju u zamku jer ne žele da njihova djeca budu drukčija. Zakazuju i obrazovne institucije, danas se nauštrb odgoja kojim bi se inspirirala individualnost odlazi korak predaleko.
Japanci su u stalnoj brizi i preispitivanju vrijednosti, radim li to na ispravan način, jesam li čudan; a to je u Japanu stara boljka povezana s označavanjem ljudi koji su različiti. Pritisak tihog ogovaranja i pokazivanja prstom na različitost najčešći su razlozi zašto velik broj Japanki odlazi živjeti van Japana.
Japanska žena danas je kompleksan pojam, da bi se shvatilo Japanke potrebno je stoga srušiti predrasude i zaobići stereotipe. Japanska žena nije ili yamato nadeshiko ili žuti taksi – nisu sve Japanke mlade niti hodaju u dizajnerskoj odjeći, Japanke su najdugovječnije žene na svijetu i veći dio njih je između četrdesetih i osamdesetih godina života. One danas žive na različite načine, promatraju svijet oko sebe u širokom rasponu od djetinjeg optimizma do krajnjeg pesimizma, a uz sve to postoje i jaki povijesni razlozi zašto je tomu tako.
Posebno zahvaljujem svjoj dragoj prijateljici Ai za informacije i razgovore na temu japanske žene.