Roman je pisan naizmjenično iz kuta dva glavna lika: Geralda i Marte, koji se vrlo brzo pokazuju kao nepouzdani pripovjedači koji tjeraju vodu na svoj mlin. Gerald, engleski pisac koji za život zarađuje kao ghostwriter velikih sportskih zvijezda, dolazi u Toskanu, gdje je kupio kuću na osamljenom brdašcu, daleko od svijeta – ili je barem tako mislio. Vojnovljanka Marta (Vojnovija je izmišljena istočnoeuropska zemlja sa svim “blagodatima” koji idu uz te epitete) prva mu je susjeda, koja živi u još jednoj, ne tako udaljenoj “kućici na osami”.

Od prvog se susreta između njih razvijaju antipatije i rat za teritorij (svatko od njih smatra da je upravo njegova osama važnija), ali pod krinkom dobrosusjedskih odnosa i uz ispijanje povelikih količina Fernet Brance – likera koji se služi kao dižestiv nakon jela i preporučuje kao lijek za mamurluk ili želučane tegobe, a u ovom se romanu ispija u litrama, kao da je riječ o vodi – njihov se odnos razvija i vrlo skoro, ni sami ne shvaćajući da je tako, postaju važni jedan drugom.

Kako je i sâm autor Britanac s povremenom adresom u Italiji, teško je ne raditi paralele, iako Hamilton-Paterson prema svom Geraldu nije nimalo blagonaklon. Opisuje ga kao nadmenog dudija (kako ga naziva Marta), pa čak i snoba, koji si je umislio da je operni i kulinarski genij. Prema Marti je puno blaži, iako je opisuje, iz Geraldove perspektive, kao zdepastu ženu s kosom poput metle. Ona je kompozitorica (i tu ima autobiografskih dodirnih točaka jer je Hamilton-Paterson u mladosti svirao klavir i skladao) te je odabrala izoliranost u Apuanskim Alpama kako bi u miru skladala glazbu za najnoviji film velikog talijanskog redatelja Piera Pacinija. Isprva će je Geraldove operne interpretacije i varijacije izluđivati i dekoncentrirati, ali će naposljetku u njima naći inspiraciju. Gdje je, pak, Gerald pronalazio inspiraciju za svoje sulude kulinarske recepte (pita s dimljenom mačkom, kolač od skuša, vidra u umaku od jastoga, sladoled sa češnjakom… sve natopljeno Fernet Brancom) ostaje – zasluženo – tajna, kao što će, nadam se, tajnom ostati i njihov okus.

Roman je pisan duhovito i ležerno, a najveća količina humora i satire uperena je prema Britancima, njihovoj kulturi (odnosno nedostatku iste), snobizmu i sklonosti prema sezonskim invazijama mediteranskih zemalja. Vojnovija je šturo opisana, ali se stječe dojam tipične tranzicijske zemlje, dok je Martina obitelj (od koje neće uspjeti pobjeći ma koliko se trudila) tipična patrijarhalna tajkunska obitelj s prstima u kriminalnim poslovima. Hamilton-Paterson ima štogod za reći i o modernom talijanskom filmu, ekscentričnim redateljima, ilegalnim useljenicima, britanskoj i talijanskoj politici, turizmu, poznatim sportašima i pjevačima u boy-bendovima, a ne štedi ni jeftine aviokompanije.

U sjeni svega toga najzanimljiviji je razvoj odnosa između glavnih likova, koji uporno govore o međusobnoj netrpeljivosti, no njihovi postupci otkrivaju što zapravo osjećaju. Očekujete li neku konkretnu radnju, nećete je dočekati. No ona ovom romanu nije ni potrebna. Zanimljivi likovi, autorova opažanja i poprilična količina humora garantirano će vam držati oči prilijepljene za stranice, koje ćete iščitavati čas u nevjerici, čas sa smiješkom, neprestano imajući potrebu posegnuti za čašom Fernet Brance.