Usprkos brojnim manama kao što su izvlačenje i petljanje trake, nejasni zvuk same snimke i brzo trošenje, razdoblje kaseta imalo je jednu posebnost koju nijedan drugi nosač zvuka nije uspio nadmašiti: snimanje miks-kaseta. Miksevi su se snimali iz najrazličitijih razloga: miks kako bih ti poručio da mi se sviđaš (ali dovoljno suptilno da, u slučaju da ne osjećaš isto, mogu reći da si sve samo krivo interpretirala), miks da se pohvalim kako imam dobar glazbeni ukus, miks kako bih te pridobio da slušaš istu glazbu kao ja (stvarno posjedujem miks kazetu koja bi se mogla nazvati “heavy metal za cure”), miks s pjesmama u kojima se spominje riječ “jesen” i tako dalje. Pokušali smo kulturu snimanja mikseva prenijeti na CD-e i MP3-e, ali ništa se nije moglo mjeriti sa stiskanjem REC-a i ručnog ispisivanja popisa pjesama na omote kaseta.

U mom srcu postoji posebno mjesto za kasete, možda zato jer su one bile prvi nosač zvuka s kojim sam se susrela, koji me uveo u svijet glazbe.

S obzirom na to da volim spoj nostalgije i tehnologije, odlučila sam napraviti mali eksperiment na vlastitoj koži: tjedan dana slušat ću glazbu isključivo na walkmanu i prisjetiti se svih čari i jada iz tog razdoblja glazbene tehnologije.

Grundig beat boy 56 je moj walkman iz osnovne škole. Na njemu sam prvi put čula Smashing Pumpkinse, trenutak koji me obilježio i na sljedećih nekoliko godina pretvorio u neku vrstu adolescentskog proroka, spremnog da docira i inaugurira neznalice u svijet alternativnog rocka. Drugim riječima, bila sam iritantni tinejdžer s prilično dobrim glazbenim ukusom.

Bilo bi lijepo da sam ovaj tjedan mogla preslušavati dotičnu kasetu i sve kasete koje su došle nakon nje, ali kutiju s istima nisam našla. Umjesto nje, našla sam dvije kutije pune kaseta iz različitih razdoblja života moje mame – bizaran spoj  Meri Cetinić, Bacha, Led Zeppelina, Zvonka Bogdana i sličnih autora te tri vlastite kasete iz razdoblja prije Smashing Pumpkinsa: prvi dio njemačke audio-kasete Ljepotica i zvijer, Willeniuma Willa Smitha i presnimljenu kasetu s pjesmama iz serije Ally McBeal. Bila sam istovremeno i znatiželjna i zabrinuta što će tih tridesetak kazeta sljedećih tjedan dana biti soundtrack moje svakodnevice.

Osim kupljenih kaseta, u kutiji se nalazilo i nekoliko kaseta koje je moja mama ručno snimila. Ono što mi je na prvi pogled zapelo za oči su komplicirani nazivi tih kaseta za snimanje: sonorex cobalt energized, Grundix C60 i moj osobni favorit maxell XLII-S 90 POSITION – IEC TYPE II – HIGH (CrO2). Nevjerojatno mi je da tehnologija koja se iz današnje perspektive čini tako jednostavnom može imati toliko kompleksne tehničke specifikacije.

Umećem nove baterije, stišćem play. Walkmanu treba nekoliko sekundi zagrijavanja dok okretaji kasete ne uhvate normalan ritam, ali nakon toga moj Beat boy i ja nastavljamo gdje smo stali, kao da između ovog i zadnjeg slušanja nije prošlo desetljeće i pol. Pitam se kad sam ga i u kojoj prigodi zadnji put slušala te koja pjesma nam je bila posljednja. Pitam se i upisuju li i drugi ljudi toliko emocija u svoj odnos s neživim predmetima koji ih okružuju.

Sljedećih tjedan dana vozimo se tramvajima, šetamo ulicama, vodim ga i na posao. Okolina na njega reagira s oduševljenjem. Kao što je uvijek slučaj s  tehnologijom koju vrijeme izbriše s lica zemlje, njezino nenadano pojavljivanje ljude baca u nostalgični zanos. Dodiruju moj walkman, preokreću ga u rukama, upiru pogled u daljinu, prisjećajući se svojih vlastitih walkmana. Moj Beat Boy je u stanju omekšati i najtvrđe srce. Kolege ga slikaju i objavljuju na Instagram profil agencije, kao da je i on sada jedan od nas.

U javnom prijevozu se pak trudim biti neprimjetna. Stranu kasete mijenjam ručno, dok je walkman u torbi. Malo se osjećam kao budala, malo se bojim pažnje koju bi moj Beat boy mogao privući među ostalim putnicima sedamnaestice. Viđena tuđim očima, naša ljubav izgleda glupo. Osjećam se kao da sam ga iznevjerila, no nastavljam ga cijeli tjedan skrivati od stranih pogleda.

Ostati nezamijećen nije tako lako jer pored zvukova glazbe s kasete, walkman proizvodi i čitavu paletu vlastitih zvukova: škljocaj tipki, zveket preokretanja kasete, škljocanje vratašca pri spremanju kasete u walkman. I samo baratanje je vrlo taktilno i stalno traži neki oblik interakcije s walkmanom: naštimaj ovo, pridrži ono, stišaj bas, okreni kasetu.

Kako stanujem na jednoj strani grada, a radim na drugoj, moje vožnje traju dulje od dvije strane jedne kasete (na jednoj strani je oko 5 pjesama), a s obzirom na to da volim glazbom u svakom trenutku pokriti sva raspoloženja u koja bih taj dan mogla zapasti, sa sobom u torbi nosim četiri, pet različitih kaseta i posvuda idem s ruksakom na leđima.

Izuzevši skrivanje u javnosti, čitav tjedan provodimo nerazdvojni, u harmoničnoj simbiozi. Zajedno otkrivamo novu glazbu, slušamo šlagere i jugoslovenski rock, slušamo dobru, no i lošu glazbu. Osim što neekonomično troši baterije kao da nema sutra, Beat boy je pouzdan. Neke kasete mu predstavljaju malo veće probleme, ali to pripisujem samim kasetama, a ne njemu. Zahvaljujući spomenutom “belt clipu”, ništa nas ne može razdvojiti. Idila koju kao da nije prekinuo moj srebrni Sony discman, kojemu je uvijek preskakao CD i pri najmanjem koraku, zbog čega mi nikada nije posebno prirastao srcu. Vrijeme prolazi, ali za mene i Beat boyja kao da je stalo.

Sve do zadnjega dana, dana kada se moj Beat boy i ja ponovno rastajemo. Pitam se je li i njemu ovaj tjedan bio super koliko i meni. Pitam se je li pjesma koju ću zadnju poslušati prije nego što otipkam ovaj tekst naša konačna, zadnja pjesma ili nam negdje u budućnosti predstoji ponovni susret. Kako bilo da bilo, zadnja pjesma treba biti nešto posebno. Odlučujem se za kasetu Evergreen, kompilaciju s pjesmama kao što su Lady Lionela Richieja i Feelings Morrisa Alberta. Nakon što odsvira Loving you Minnie Ripperton, stišćem stop koji uz glasni škljocaj gasi mog Beat boyja. To je prigodna pjesma za rastanak. Laku noć Grundiže Beat boy 56, do našeg ponovnog susreta.