SF časopisi u Hrvatskoj

Kratka forma u znanstvenoj fantastici ima posebno mjesto. Dobra SF priča na ograničenom prostoru mora prezentirati ideju koja drži vodu, stvoriti uvjerljive likove i izgraditi malo drugačiju pozornicu kao poprište radnje. U svijetu tako postoji duga tradicija izdavanja časopisa sa SF pričama, a ona nije zaobišla ni ove prostore na kojima ionako desetljećima djeluje snažna žanrovska scena

Prvi pravi SF časopis u Hrvatskoj bio je ujedno i najuspješniji (barem ako govorimo o broju čitatelja), a mnogi fanovi i dan-danas traže i skupljaju njegove stare brojeve. Riječ je naravno o Siriusu. Davne 1976. godine pokrenuo ga je Vjesnik, a iza imena i ideje časopisa stoji Damir Mikuličić, danas poznatiji kao vlasnik nakladničke kuće Izvori. Sirius je imao veliku ulogu u popularizaciji žanra u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji, a njegovu kvalitetu potvrdile su i strukovne nagrade za najbolji europski SF časopis. Unatoč tome što se pojavio u vrijeme hiperinflacije, gospodarske krize i nestašice papira, uspio se održati 13 godina tijekom kojih je izdano 164 brojeva i jedno posebno izdanje pod nazivom YU Sirius. Časopis je u međuvremenu promijenio tri urednika, Borivoja Jurkovića, Hrvoja Prčića i Milivoja Pašičeka, a u svojim najboljim danima dosezao je nakladu od čak 30 000 primjeraka, što je iz današnje perspektive čisti SF!

Što se zapravo moglo pročitati u Siriusu? Tijekom izlaženja časopis je objavljivao kraća djela svih važnijih svjetskih SF pisaca (Clarke, Asimov, Heinlein, Bradbury…), pa se tako u njemu pojavio niz klasičnih priča koje su obilježile i oblikovale žanr 20. stoljeća. Sirius je pratio i tadašnje trendove u svjetskoj SF književnosti, pa su, primjerice, čitatelji s ovih prostora ”na vrijeme” upoznali cyberpunk, a otvorio je i prostor autorima iz Hrvatske i ostalih zemalja ondašnje Jugoslavije, od kojih neki pišu i danas (Predrag Raos, Zoran Živković…). Tijekom godina Sirius je širio svoj magazinski dio, koji su činili razni eseji, ogledi, recenzije, vijesti, pa čak i stripovi. Čitatelji se sigurno sjećaju i pomalo ozloglašene rubrike Nije za Sirius, u kojoj su odbijeni autori mogli saznati zašto baš njihova priča nije za objavu.

Nakon gašenja Siriusa 1989., trebalo je pričekati tri godine do pojave Future, novog SF časopisa. Pojavivši se krajem 1992., u vrijeme ratnog stanja, Futura je bio uistinu hrabar i entuzijastičan projekt male izdavačke kuće Bakal. No na kraju je vremenski trajala duže od Siriusa, premda je za to zaslužno neredovito izlaženje u posljednjim godinama. Futuru je uređivalo pet urednika: Vlatko Jurić-Kokić, Krsto A. Mažuranić (koji je preminuo ove godine), Mihaela Velina, Davorin Horak i Milena Benini. Časopis je 2001. preuzela nakladnička kuća Strip agent, od 2004. izlazi neredovito, a s kioska je nestala tamo negdje 2010. godine odnosno stala je na broju 131.

Futura je prvotno počela s objavljivanjem stranih pisaca i njihovih starijih priča, ali poslije se sve više koncentrirala na suvremenu produkciju, pogotovo u vrijeme uređivačke politike Mihaele Veline. Na stranicama časopisa profilirao se i niz hrvatskih autora, koji su danas dobro poznati domaćim fanovima (Aleksandar Žiljak, Tatjana Jambrišak ili Darko Macan). Što se pak magazinskog dijela tiče, u sjećanju ponajviše ostaje legendarna kolumna Krste A. Mažuranića pod nazivom Glambrlja, u kojoj su čitatelji na duhovit način mogli saznati brojne zanimljivosti iz svijeta SF-a.

U međuvremenu, točnije 2003. godine, na kioscima i u knjižarama osvanula je edicija Zagrebačke naklade pod nazivom Nexus, koja se uvjetno može strpati u kategoriju SF časopisa. Nexus se prvenstveno koncentrirao na objavljivanje kratkih romana, ponajviše namijenjenih omladinskoj publici, uz pokoju priču za popunjavanje prostora, a imao je i nekoliko specijalnih izdanja, poput kultnoga romana Ja sam legenda Richarda Mathesona i zbirke priča Pet raketa Michaela Swanwicka.

U vrijeme dok je Futura bila na izdisaju, pojavio se književni časopis za znanstvenu fantastiku Ubiq u izdanju Mentora. Ubiq uređuje Aleksandar Žiljak, a ističe se većim formatom od Siriusa i Future, ali i sadržajem koji donosi priče i novele isključivo domaćih autora, te kritičke i teorijske radove. Ubiq je počeo izlaziti krajem 2007., a uskoro se očekuje 13. broj, koji je najavljen za ovogodišnji Sferakon.

Nakon što je Futura netragom nestala, činilo se kako na domaćoj izdavačkoj sceni više nisu mogući SF časopisi tog tipa. Međutim, dogodilo se čudo i krajem 2011. svjetlo dana ugledao je Sirius B, koji sa svojim dalekim prethodnikom nema izravne veze, osim samoga imena i sličnog logotipa. Izdavač Siriusa B je tvrtka Hangar 7, a pokretač i glavni urednik Davorin Horak, koji ima dugo iskustvo uređivanja domaćih SF publikacija. Sadržaj časopisa prvenstveno čine priče stranih pisaca (ne nužno s engleskog govornog područja), ali ističe se po specifičnoj rubrici Priča sa zadnje strane, koja je otvorena isključivo domaćim autorima.

Magazinski dio pak čini kolumna Zdeslava Benzona, koji opsežno piše o svim važnim novostima u svijetu (književnog) SF-a te redovito podsjeća na nekog zaboravljenog pisca koji zaborav nije zaslužio. Benzon je inače sličnu rubriku imao i u Futuri. Sirius B ističe se i po pomno odabranim naslovnicama, koje su pravi užitak za oči. Časopis je dosad dogurao do 8. broja, a ako je suditi prema entuzijazmu njegova pokretača, neće tako skoro nestati sa scene. Držimo fige!


Tomislav voli filmove, knjige i pop-kulturu. Latentni skriboman.

Propustili ste