Normalno, kada “obični” ljudi čuju da je nekome hobi znanstvena fantastika ili neki od srodnih žanrova, najprije pomisle na prištavog tinejdžera u odori Zvjezdane flote. I premda nemamo ništa protiv prištavih tinejdžera ni Zvjezdane flote, ljubitelja SF-a je raznih godišta, vrsta i interesa. Kao što je jednom rečeno: SF se bavi svemirom, pa zato malo toga može biti off topic – te su tako i njihovi hobiji raznovrsni i kreću u svim mogućim smjerovima. Stoga smo razgovarali s nekoliko “SF ljudi” koji su nam otkrili što je to u žanru što ih toliko privlači i na koji su ga način “iskoristili” u svojem privatnom i profesionalnom životu.

Nela Dunato

Ilustratorica i web dizajnerica
Mlada studentica elektrotehnike i web dizajnerica (između ostalog napravila je redizajn Blog.hr-a) u slobodno se vrijeme, a odnedavno i profesionalno, bavi ilustracijama i fotomanipulacijama u žanru SF-a, fantasyja, horora i nadrealnog “Oduvijek mi je bila zanimljivija ljudska mašta od realizma”, kaže o svom interesu za fantastično, “a i sama sam sklonija sanjarenjima nego življenju u trenutku (što nije baš praktična navika). Također volim slagalice, a SF i nadrealizam su vrlo zahvalni kad treba neku običnu zemaljsku temu prikazati na neuobičajeni način.”

Nela živi u Njivicama na otoku Krku i aktivna je članica riječke udruge ljubitelja fantastike “3. zmaj“, za koju je također složila web stranicu (www.3zmaj.hr). Crtanjem se počela baviti tek nedavno, prije tri godine, a priznaje kako se nije nadala da će tako brzo početi izlagati i dobivati poslove. “Izlagala sam po hrvatskim SF konvencijama (SFeraKon, Liburnicon, Rikon) te na grupnoj izložbi ‘Morbid Visions’ u Newarku (New Jersey). Radovi su mi objavljivani uglavnom u lokalnim fanzinima, britanskom časopisu ‘Computer Arts’ i knjizi ‘Surreal Digital Photography’.”

Njezine su ilustracije ukrasile i naslovnice nekih domaćih izdanja, poput zbirke hrvatske fantastike i SF-a “13. krug bezdana”, romana “Bojno polje Istra” Danila Brozovića i knjige “Priče o sablastima i vješticama iz Rajnskog antiquariusa” Hermanna Hessea. Skromno dodaje da je dobitnica i nekih nagrada: prošle je godine dobila nagradu SFERA za najbolju žanrovsku ilustraciju, a na opatijskoj je konvenciji Liburniconu glasanjem publike pokupila prvu i drugu nagradu za svoja djela.

Što se tiče ambicija vezanih uz svoju umjetnost, kaže da joj se još ne žuri s odlukama. “Kako sam samouka, razmišljam o mogućnostima školovanja, ali to će pričekati dok ne riješim sve obaveze koje trenutačno imam. U svakom slučaju planiram nastaviti u smjeru vizualne umjetnosti – kako točno, to još nisam sigurna. Zasad eksperimentiram sa svim i svačim i to mi super odgovara.” Kojim će se poslom jednog dana baviti, može samo nagađati, ali pretpostavlja da on ipak neće imati veze s njezinom tehničkom strukom.

Više o Neli možete saznati ovdje: www.inobscuro.com

Danijel Bogdanović

SF pisac
Danijel za sebe kaže da je miran, tih, povučen i sramežljiv dečko, koji svakome koga sretne na ulici kaže dobar dan, ali Danijel je ujedno i pisac, a piscima je “posao” izmišljanje, stoga ćemo njegovo viđenje samoga sebe uzeti s dozom sumnje. Dosad je objavljivao u raznim zbirkama žanrovske proze, u pripremi mu je autorska zbirka priča, a prošle je godine dobio treću nagradu na Istrakonskom natječaju, drugu nagradu na Essekonskom natječaju za horor-priču smještenu u Baranji i nagradu SFERA za najbolju priču u 2006. godini, što je popriličan uspjeh za nekoga tko je tek nedavno počeo objavljivati.

“Svakakve žvrljotine sam pisao još u vrlo mladoj dobi. Najranije moje ‘djelo’ kojeg se sjećam nastalo je negdje oko trećeg-četvrtog razreda osnovne škole. Naravno, SF je na red došao malo kasnije, kad sam počeo shvaćati da oko mene postoje nekakve gravitacije i da zvijezde nisu samo točke na nebu. Puno su mome interesu za SF pridonijeli i filmovi, prije svega ‘2001: Odiseja u svemiru’ i originalni ‘Planet majmuna’. Što se tiče pisanja, pomalo sam piskarao čitavo vrijeme, ne pretjerano ozbiljno, pa sam pričekao skoro dvadeset godina prije nego što sam se dovoljno ohrabrio i poslao neku od svojih priča na natječaj. I kad su mi prihvaćene, kočnice u meni su popustile, pa sam počeo slati na sve što mi je došlo pod ruku, tako da sam u dvije godine, koliko sam na ‘tržištu’, nakupio dvadesetak objavljenih priča i nekoliko nagrada.”

Danijel živi u Pleternici i apsolvent je Pravnog fakulteta u Osijeku. Za svoj rodni kraj kaže da ima sluha za njegovu vrstu kulturološkog izražavanja “koliko i Sjeverna Koreja dobitnika Nobelove nagrade za mir”, ali to ga nije spriječilo da se od najranije dobi interesira za stvari koje odskaču od uobičajene realnosti svijeta oko nas. “Ako sam išta mrzio, to je bilo kad bi mi netko rekao: to je tako i nema smisla raspravljati zašto je to tako, jer drugačije ionako ne može biti. Uvijek me privlačilo (i još uvijek me privlači) pitanje: a što ako bi ipak moglo biti drugačije? A SF je medij koji takvim pitanjima pruža savršeno utočište. To je prostor u kojemu možeš pustiti maštu da se igra u kakvim god svjetovima želiš, da bi na kraju shvatio da ti svjetovi uopće nisu toliko različiti od našega. U SF-u svaki ‘a što kad bi se desilo ovo?’ ima svoj odgovor i to je ono što mi se sviđa.”

Sviđa mu se i dosadašnji tijek njegove spisateljske “karijere”, koju namjerava nastaviti, ali ne odustaje ni od svoje buduće struke. “I dalje ću revno tipkati po tipkovnici, pa kad se krenu nizati milijuni na računu od prodaje knjiga, svako ću jutro ići na drugi kraj svijeta popiti jutarnju kavu.”

Ivan Gutschy

Vlasnik portala Fantasy Hrvatska
Zagrepčanin Ivan zaljubljenik je u žanr fantasyja, kojem je posvetio internetski portal Fantasy Hrvatska. Odrastao je uz znanstveno-fantastične romane i filmove, za što “krivi” svog oca, a nakon pročitanih “Hobita” i “Gospodara prstenova”, rodila se ljubav i prema fantasyju.

“Portal Fantasy Hrvatska zamišljen je kao internetski medij koji prati domaću fantasy-scenu, ali i SF-scenu. Nastao je iz ideje da se časopis ‘Grifon’ prebaci na internet, ali ta ideja nije prihvaćena s oduševljenjem, a kako sam se ubrzo povukao iz aktivnog rada udruge ‘Red srebrnog zmaja’ i njenog časopisa ‘Grifona’, a bilo mi je žao da ta ideja propadne, odlučio sam pokušati lansirati portal – pa što bude.” Na portalu, koji je krenuo s radom u travnju 2007., trenutačno aktivno radi petoro ljudi i danas ga posjećuje oko 4.600 ljudi mjesečno. Svi koji rade na portalu rade volonterski i u svoje slobodno vrijeme.

“Cilj portala je svakako informacija i širenje vijesti, događaja, recenzija i izvještaja o SF-u i fantasyju. Kao novost smo lansirali i Registar udruga, gdje se nadamo da ćemo s vremenom popisati sve fantasy- i SF-udruge, kao i one koje se bave raznim povijesnim razdobljima do otprilike 18. stoljeća. Tu je i kalendar događanja na kojem najavljujemo sva relevantna zbivanja kod nas, ali i kod susjeda.”

Ivan završava Grafički fakultet u Zagrebu i radi u malom studiju za dizajn Narnia, što mu malo otežava svakodnevno bavljenje portalom, ali ipak ima još ambicija: “Jedna od stvari koja nam je sljedeća na popisu jest galerija, gdje se nadamo uvrstiti radove naših ilustratora, a vjerojatno i drugih autora, te fotogalerija zbivanja i ostalih okupljanja ili putopisa. Jedan od prioriteta nam je potraga za sponzorima, što će se morati realizirati jako brzo. Ambicija nije da iz ovoga napravimo neki komercijalni projekt i teško da će se od toga moći živjeti, premda bismo svi to voljeli, ali bilo bi super da nađemo sponzore koji bi nam barem malo olakšali sâm rad portala.”

Dorian Celcer

Jedan od pokretač inicijative za prevođenje domaćih SF-djela na brajicu
Kako je od ranog djetinjstva bio “kondicioniran” SF-om, Dorian ne vjeruje da je imao velikog izbora u vezi sa svojim interesima i hobijima. “Mislim da je sve počelo s ‘Ratovima zvijezda’ dok sam bio klinac. Danas mi je to nešto samorazumljivo, a žanr još uvijek preferiram, budući da ga s jedne strane smatram idealnim za prezentaciju filozofskih problema i koncepata, a s druge – nudi bijeg iz stvarnosti i daje prikaze lošijih ili boljih ‘svjetova’, na što gledam kao na istraživanje kodnog naziva: ŠBBKBB (što bi bilo kad bi bilo, op.a.)”.

Dorian je aktivni član riječke udruge “3. zmaj” i student na Filozofskom fakultetu u Rijeci na Odsjeku za kulturalne studije, gdje se trudi sve radove, seminare i izlaganja “obojati” temama vezanim uz SF. “Uz malo sreće i polje rada bit će mi vezano uz SF”, kaže o budućnosti.

Zajedno s još nekoliko članova svoje udruge započeo je suradnju s Udrugom prijatelja bijelog štapa “Homer“. “Uskoro će biti godina dana kako im pomažemo u prevođenju literature na Brailleovo pismo. Do sada smo preveli dvadesetak naslova iz školske lektire (orijentirali smo se na djela SF- ili fantasy-tematike), zbirku ‘Najbolji na svijetu’ Zorana Krušvara i dvadesetak priča domaćih SF-autora. Moram istaknuti da je kod ovih priča naša uloga bila samo posrednička, budući da su nam autori poslali svoje priče u elektroničkom obliku i na tome im hvala.”

Razlog ove suradnje je svakako altruistički, ali priznaje i da je djelomično sebičan. “Svjesni smo da je osobama koje su izgubile vid oduzet jedan predivan način razonode, razvijanja svijesti i obrazovanja. Prevođenjem literature trudimo se anulirati taj problem, uz promoviranje SF-a i fantasyja, što je jedan od ciljeva naše udruge. Drugi razlog je marketing, i to je taj sebičan razlog. Ova suradnja pobuđuje relativno velik interes javnosti i smatram da takve aktivnosti pomažu udruzi da je se ne percipira samo kao skupinu pomalo čudnih i zaigranih studenata, koja se, eto, tu nečim zabavlja. Mijenjanje percepcije, prvenstveno institucija, omogućava nam da dobivamo dodatna sredstva za naše druge aktivnosti koje nisu toliko medijski popraćene ili atraktivne. Doduše, grad Rijeka nam uistinu izlazi u susret na razne načine, na čemu smo im neizmjerno zahvalni i nadamo se da će ta pomoć u budućnosti biti samo veća.”

Osim prevođenja na brajicu, udruga se bavi i pripremama za izdavanje svoje prve zvučne knjige. “Knjiga ‘Djeca sunca’ sastojat će se od dvostrukog CD-a s nekoliko priča domaćih autora, poput Darka Macana ili Krešimira Mišaka. Snimanje bi trebalo početi početkom travnja, a nadam se da će predstavljanje biti do početka lipnja.”

Mihaela Marija Perković

Voditeljica žanrovskih književnih radionica
“Čitanje i povremeni razgovori o knjigama i autorima s ne pretjerano velikim brojem prijatelja sličnih preferenci, dugo su bili moje jedino ‘bavljenje’ SF-om”, kaže Mihaela, koja je danas aktivna članica i koordinatorica odnosa s javnošću zagrebačkog društva ljubitelja znanstvene fantastike SFera, predsjednica žirija za nagradu SFERA, suurednica ovogodišnje SFeraKonske zbirke priča posvećene fantasyju, osoba koja se nalazi i u uredništvu prvog hrvatskog književnog časopisa za znanstvenu fantastiku “Ubiq”, a u svoje ne-slobodno vrijeme radi kao novinarka i prevoditeljica knjiga i stripova (opet, najčešće, SF tematike). SF ju je oduvijek zanimao, kao i čitanje. “Čitam sve što mi padne pod ruku, iako, ruku na srce, naginjem znatno više prema fikciji nego prema publicistici. A zašto pak u fikciji najviše volim SF, iskreno, ne znam mogu li u samo par rečenica objasniti koliko mi je SF bolji, uzbudljiviji i bliži od svega drugoga. Svemir, izvanzemljani, drugačije kulture, neočekivani zaokreti u pričama, iznenađenja, maštovitost u izgradnji svjetova, znanost koja nije dosadna i nerazumljiva, avantura, britak humor, oštar komentar svijeta i društva u kojem živimo – sve to čini SF, pa… čarobnim i čarobno privlačnim.”

Jednoga je dana otkrila da postoji i hrvatski SF i shvatila da joj je on čak draži od stranog. “Jer zašto pilot svemirskog broda i gotovo jedini preživjeli Zemljanin ne bi bio Goran iz Bosne ili zašto tajanstvena djevojka iz susjednog razreda ne bi bila vještica Ivana? Da, želim čitati kako bi to bilo proživljavati smak svijeta u Zagrebu, jer na koncu konca živim tu, a ne u Anysmalltownu u Americi.”

Družeći se s knjigama i njihovim piscima i sama je počela pisati, ali i organizirati književne radionice, pa je tako do sada vodila radionicu pisanja “Piši što znaš” za učenike srednje škole “Bol” na Braču i u Zagrebu radionicu pisanja fantasyja “Fantasy-O-Mat”.

“Oduvijek me smetalo to što se u nas smatra da je talent jedino što čini dobrog pisca, a zanat moraju tesati samo novinari. Općenito, smatram da je kultura učenja pismenog izražavanja u Hrvatskoj izuzetno zanemarena. Radionice kreativnog pisanja su vrlo korisne na niz načina: uče pisce zanatu pisanja, podučavaju ih tehnici strukturiranja priče, omogućavaju autorima da čuju, izravno i iz prve ruke, ne samo što čitatelji misle o njihovim pričama, već i što sve u njima vide. Autori na radionicama imaju priliku poboljšati svoje pisanje, odnosno svoje radove prije objave, te naučiti primati kritiku, što nijednom autoru nije lako. Nisu sve radionice početničke niti se sve bave smo podučavanjem osnova pisanja. No, kad razgovaramo o piscima-početnicima u žanru, radionice su još važnije. SF je specifičan po svojoj raznovrsnosti; već viđenih likova, situacija i rješenja je nebrojeno mnogo, čak i kad tu kraticu koristimo samo za znanstvenu fantastiku. Kad se tome pridoda i fantasy i horor, mogućnost da novi, u žanru nenačitani autor ne znajući ponavlja već stotinu puta izlizani klišej – jako je velika. Na kraju, pisanje je samotan posao, a radionica ga na neki način čini društvenim, potiče i pritišće na pisanje, pruža priliku razmjene iskustava i izravnog kontakta autora sa čitateljem.”

Vanja Radovanović

Autor SF kazališne predstave
Vanja je autor teksta, režiser i jedan od glumaca u domaćoj amaterskoj SF kazališnoj predstavi “Galaktička krstarica Seljan Brothers u epizodi: Zid tame”. Predstava je nastala iz Vanjine želje da napiše neki tekst koji će, uz sve drugo što voli, biti i zabavan. “Ne znam ni sam otkuda mi je došla zamisao da prikažem dogodovštine jedne galaktičke krstarice s hrvatskom posadom u potrazi za svemirskim fenomenom zvanim ‘Zid tame’, no odmah me privukla ideja da na pozornicu smjestim čitav svemir, uključujući i svemirski brod i čitavu ekipu s njim. Naravno da je to teško napraviti tako da bude uvjerljivo, pa čak i profesionalnom kazalištu, no kad se krene smjerom parodije i trash SF-a, sve je moguće i sve je dopušteno, pa smo se i ja i moji suradnici izuzetno dobro zabavljali stvarajući ovu predstavu.”

Vanja je diplomirani inženjer elektrotehnike i član Dramske grupe Studentskog esperantskog kluba. “U klubu sam već 22 godine (od ukupno 50, koliko postoji) i bio sam sve – od predsjednika, preko tajnika, voditelja izletničke sekcije i sličnih funkcija, pa do voditelja dramske grupe, čime se bavim posljednjih osam godina.” Zbog obiteljskih obaveza više nema vremena za čitanje i SF, makar ga je kao mlađi naprosto gutao. “Sad sam u fazi da sâm sebi pišem to što želim čitati. Puno mi je zanimljivije proći čitav proces stvaranja predstave, od praznog papira do konačne predstave, nego uzeti nešto već gotovo, napisano. Ono što me najviše zanima u kazalištu jest to što je kazalište (i) vizualna umjetnost, tako da mi je osobito važno kako izgleda to što radimo. Druga stvar koja me zanima je nepredvidljivost, a treća izlazak iz klasičnog okvira kazališta i podjele pozornica/gledalište. Golema većina mojih predstava na ovaj ili onaj način uključuje publiku u igru, bilo samo na način da se dio predstave odigrava među publikom, bilo tako da je i publika aktivno uključena u igru, dobrovoljno ili ‘pod moraš’. Iskustva su dobra i nastavit ću i dalje istraživati tim putem.”

Za predstavu “Galaktička krstarica Seljan Brothers u epizodi: Zid tame” moglo bi se reći da živi dvostrukim životom: jednim za hrvatsku publiku, a drugim za esperantsku, jer je grupa paralelno izvodi na oba jezika. “Hrvatske publike nema puno, jer nema velikog interesa za amatersko kazalište, pogotovo stoga što živimo i radimo izvan uobičajenih glumačkih krugova, tako da nemamo pristup nekoj potencijalnoj ‘ozbiljnoj’ kazališnoj publici, što je šteta, jer se ne bih postidio izvesti ovu predstavu ni na pozornici HNK. Što se esperantskog svijeta tiče, s predstavom nastupamo na raznim esperantskim susretima diljem Hrvatske, Europe, a bilo je nekih izvedbi i izvan Evrope. Dvorane su pune, bude nekad i po više stotina gledatelja, publika sudjeluje s nama i uživamo nekakav status mini-zvijezda programa tih susreta. I to sve daje smisao tome što radimo, jer radimo sve ovo za nas, ali i publiku, bez nje sve to nema previše smisla.”