Beograd je za mnoge još uvijek zabranjeni grad. Osim splavi, jeftinih knjiga i još jeftinije punomasne hrane, betonski geto bijeloga grada krije mnoge bisere koje mi s ove strane rijeke otkrivamo tek pojavom novih medija i društvenih mreža. Jedan od njih je Nova srpska scena – glazbeno-umjetnički pokret koji je iznjedrio bendove poput S.A.R.S.-a, Goribora i Repetitora te nevjerojatan zamah u izdavaštvu džepnih izdanja poezije i proze mladih autora iz cijele regije. Ove jeseni, prošetala sam gradom s nekim od aktera beogradske priče i otkrila kako o ovoj temi nemam za napisati ništa lijepo i motivirajuće. Premda se neprekidno insistira na nametnutim razlikama, priča je ista kao i u nas – institucije nemaju sluha za kulturu mladih, ona postaje predizborno oružje u rukama lokalnih moćnika, a malobrojne oaze kulture neprestano se zatvaraju, jedna po jedna. ”Princip je isti, sve su ostalo nijanse”, rekao je Panonski Govnar jednom prilikom.

Sajsi: Nema više scene

Moj psihopomp kroz propadanje kulturne scene grada bila je Sajsi MC, beogradska reperica i poetesa. Susrele smo se u bircu znakovita imena Idijot.

”Ma kakva scena?? Nema toga više, BIGZ je mrtav, evo neku veče izbacili su Bolesnu Štenad iz studija jer nisu platili najam. Odneli im opremu i pojačala! Nema ni SKC-a, Akademija je gotova odavno. Ne postoji više centar gde bi se okupljali, svi smo fragmentisani na sve strane po gradu. A SKC daje prostor za svirku samo etabliranim muzičarima”, požalila se Sajsi. Srećom, hoperska scena još uvijek je glasna pa selimo u obližnji Plastic, gdje je živo kao da je subota uvečer, a ne srijeda. Nakon što smo se svojski isplesale i krenule kući, Sajsi me savjetuje da se za detalje o propadanju urbane kulture najvećega grada naših naroda i narodnosti obratim stanovitom Sinisteru.

Siniša Stojanović Sinister potvrđuje i dokazima potkrepljuje sve što mi je ukratko objasnila Sajsi. Ovaj beogradski fantom slobode, teoretičar grada, pjesnik i glazbenik u posljednjih je petnaestak godina svirao u tridesetak bendova, izdao nekoliko zbirki poezije te svjedočio iz prvih redova svim usponima i padovima Nove srpske scene. Do ove jeseni živjela sam u uvjerenju da beogradski glazbenici, boemi, pjesnici i ine endemične urbane pojave, za razliku od onih zagrebačkih, imaju krov nad glavom – a to je zgrada napuštenog socijalističkog mastodonta BIGZ-a:

”U doba ‘zlatnog socijalizma’ BIGZ je zapošljavao skoro 3 000 ljudi. Zaštitni znak BIGZ-a bila je džepna knjiga, čiji je standardni tiraž bio 10 000 primeraka. BIGZ je tada prednjačio i u objavljivanju filozofske literature. Devedesetih je prepušten nemaru, da bi se poslednjih nekoliko godina u zgradu, pored nekoliko firmi, uselio velik broj mladih umetnika, dizajnera, arhitekata, muzičara i DJ-eva. Danas slovi kao jedan od neformalnih centara kulture”, kaže srpska Wikipedija.

Međutim, alternativnoj kulturi u BIGZ-u došao je kraj, što potvrđuje i Sinister:

”BIGZ je fenomen i spontana akcija beogradskih umetnika koji su u postmiloševićevom vremenu od 2000. do 2013. godine, s padom socijalističkog režima (niko o ovome ne priča) izgubili sve benefite koje je donosio socijalizam. Pritom mislim na oslonac koji su nekada umetnici nalazili u ustanovama kulture i kulturnim centrima koji su budžetski pomagali stvaraoce u ostvarivanju ciljeva. Nekadašnji socijalni program, kao i ekonomski model, obezbeđivao je uslove za rad, okupljanje, objavljivanje, izlaganje, nastupanje. Sada toga više nema. BIGZ kao secište nove srpske scene već neko vreme doživljava pad u smislu popularnosti i kvaliteta, intelektualnog kapaciteta. Razlozi za to su brojni”, potanko objašnjava Sinister propadanje alternativne kulture, propadanje koje se pokušava sakriti i opravdati pod imenom tranzicija.

”Polako su, kroz vreme, vrata svih ustanova bivala zatvarana. Sve je počelo da se filtrira konkursima, žiriranja i selekcije su pripale operativcima koji su radili u interesu političkih partija, pojedinaca, a ne u službi reprezenta i konzumenta tog kulturnog sadržaja. Od tada pa do dana današnjeg termin kulture sve više postaje sinonim za ostvarivanje interesa političkih strana, pojedinaca, sitne buržoazije i politikantske elite, pre nego reprezentacije kulturne, umetničke i kritičke svesti savremenih generacija.” Zvuči poznato? Priča ne staje samo s BIGZ-om, nego se odvija i na drugim beogradskim lokacijama. Prostor SKC-a vidjeli ste u svim filmovima beogradskog novog vala, od Dečka koji obećava do Šijanova Davitelja. Ni on nije izbjegao sudbinu kletu.

Likvidirani SKC, Akademija, Dom Omladine

”Otkad su takoreći likvidirali beogradski SKC, počevši sa zatvaranjem naprednoga Radio SKC-a, pa zatvaranjem Malog kluba SKC-a i kluba Living Room, prodajom oba kluba knjižari Delfi, otuđivanjem studentskog, omladinskog prostora od građana Srbije, SKC je apsolutno izgubio publiku, a samim time su omladina i studenti izgubili mesto za rad, okupljanje, izlaganje i nastupanje”, objašnjava stanje stvari Sinister. Beogradski Dom Omladine, također kultno okupljalište 80-ih, preuzela je Ambasada SAD-a te otad zaista više liči NATO-voj bazi nego okupljalištu mladih:

”Nakon toga su hermetizovali Dom Omladine. Građani Beograda na javnome glasanju izglasali su da novac od Američkog fonda ne ide za obnovu porodilišta, Dom Omladine je svoj prostor posvetio Amerikancima, a ne građanima Beograda, što je potpuna nezahvalnost, bahatost i apsurd. Nakon renoviranja su zatvorili vrata omladini, pretvorivši prostor u nešto nalik Domu zdravlja, gde se ne može ući, a ne proći kordon obezbeđenja kao u NATO-voj bazi, ne može se gledati nijedan koncert ako se ne ponese svota od minimum 30 evra po osobi, što je za studente Beograda odvajanje od usta u bukvalnom smislu, s obzirom na sve manju platežnu moć i stanje u ekonomiji. To je ono kako DOB pokazuje zahvalnost onima koji su ga podržali”, s razlogom je ogorčen Sinister.

Ni legendarna Akademija nije ostala pošteđena. Prije pet godina zatvorena je zbog izgradnje hotela:

”Akademija je klub koji je 50 godina unazad radio i važio za jedan od pet najboljih klubova u Evropi. U javnosti se ćutanjem podržavalo dešavanje tog kulturnog zločina, tako što su političari ćutali (što je znak odobravanja, ako ne i saučestvovanja). Iako smo u kampanji Sačuvajmo Akademiju skupili oko 10 000 potpisa građana, naš su učinak učinili uzaludnim. Toliko o demokratiji i poštovanju potreba grupa i volje građana. Na papiru mrtvo slovo.”

Sinister: Ne postoji svijest o zajedničkom interesu mladih

I u blizini BIGZ-a gradi se hotel, a kada bude gotov, vjerojatno će ga zadesiti ista sudbina kao i Akademiju:

”Pored svih tih nedaća koje su zadesile ljude, najveći problem koji mogu navesti kao neposredan razlog za propadanje svih tih mesta, uključujući i BIGZ, je nepostojanje svesti o zajedničkom interesu i ujedinjenom nastupu svih nas koji bi trebali da zastupamo svoja prava na rad, prostor, pravdu i zakon”, smatra Sinister i dodaje da je uz sve ovo glavni razlog nezavidne situacije u gradu ”nedostatak jedne protestne mase koja jedinstveno nastupa za svoju stvar, zanemarajući lične razmirice, postavljajući prioritete i društvene potrebe visoko iznad svojih ličnih, a samim time i boreći se za sebe kao društvenog činioca. Ljudi su nakon svega što se desilo ovde u poslednjih 25 godina potpuno atrofirali u smislu protestnog potencijala, što je potpuno neprihvatljivo s obzirom na situaciju. BIGZ i dalje radi, ali čini se da se taj talas i protestni potencijal izgubio jer nismo reagovali na vreme. Ljudi su mislili da im je lepo, i da su tamo skriveni i zaštićeni, da ih niko neće pronaći i doći po njih. Bilo je lepo dok je trajalo, sada krupna riba opet preuzima vođstvo. Opet su došli po nas. A svi i dalje ćute.”

Slušajući Sinistera ne mogu, a da ne razmišljam o sličnoj situaciji kod kuće u svome rodnom gradu. Zajedničkog krovnog mjesta za kulturu mladih nema, alternativne klubove vode napušeni diletanti, a i Zagrebu također nedostaje duh zajedništva i osjećaj zajedničkog interesa. No i u mraku katkad nikne divan cvijet, pa je tako i u ovim našim tranzicijskim mrakovima niknulo dosta umjetničkog cvijeća, dovoljno da se njime napuni maleni botanički vrt. I upravo zato, da ova reportaža ne bude sva u tonu tmastih oblaka koji se valjaju iznad naših gradova, žicam Sinistera da mi preporuči pet novijih bendova na koje treba obratiti pozornost:

1. Auf Wiedersehen
”Apsolutni favoriti. Ko voli NYC osamdesetih, No wave, Suicide, Supernaut, za njega će ovo biti apsolutno otkriće.”