Top 7: Horori za one koji ne vole horore
Listopad je mjesec u kojemu se obilježava Noć vještica, a u povodu toga mnogi će filmofili sasvim sigurno posegnuti za naslovima iz žanra horora. Istodobno, u kinodvoranama, digitalnim videotekama i na televizijskome programu pojačan je izbor filmova koji će vam prouzročiti pokoju noćnu moru ili probuditi iskonski strah od nepoznatog. Ljubitelji žanra, naravno, sve to dočekuju objeručke, a oni koji ne vole horore – pa, izbjegavat će ih i dalje. Međutim, to je poprilična šteta jer je ovaj (ponekad) podcijenjeni žanr tijekom svoje povijesti iznjedrio mnoga djela koja pružaju nešto više od krvi do koljena i klišeiziranih “buuu” scena. Izdvajamo nekoliko izvrsnih filmova strave, što novijih, što starijih, koji bi vam se mogli svidjeti čak i ako zazirete od cijeloga žanra.
Dobro došli u zemlju zombija (2009.)
Zombiji znaju biti vrlo zastrašujući, ali to ne znači da im ne pristaje komični efekt. To je dokazao redatelj Edgar Wright još u kultnoj Noći glupih mrtvaca (2004.), a nekoliko godina poslije u kinima se pojavio i neočekivani hit Dobro došli u zemlju zombija Rubena Fleischera koji nudi više smijeha nego straha. Doduše, u filmu ne nedostaje brutalnih scena, ali uvrnute situacije, vrckavi dijalozi i odlična glumačka ekipa (Jesse Eisenberg, Emma Stone i Woody Harrelson) garantiraju dobru zabavu i onima koji zaziru i od samog spomena zombija. Tu je naravno i Bill Murray koji glumi sam sebe, što je rezultiralo urnebesnom postmodernističkom zafrkancijom.
To dolazi (2014.)
U poplavi horora koji se oslanjaju na krvave i eksplicitne prizore, kao pravo osvježenje došao je uradak To dolazi mladoga redatelja i scenarista Davida Roberta Mitchella. Priča o djevojci (Maika Monroe) koja se nađe na meti nadnaravnih sila na prvi pogled ne djeluje posebno originalno, ali već prvi kadrovi uvući će vas u jedinstveni retro svijet snolike atmosfere i delirične elektronske glazbe. Šokantnih prizora u filmu svakako ima, ali redatelj ne daje toliko pozornosti nasilnim scenama koliko ugođaju, profinjenom stilu i alegorijskim elementima te se čini kako je na pomolu budući žanrovski klasik.
Đavolja kralježnica (2001.)
Kultnoga meksičkog redatelja Guillerma del Tora ne treba posebno predstavljati, ali Đavolja kralježnica je možda njegov manje poznat film, barem među širom publikom. Fascinantna horor drama odvija se krajem 30-ih godina prošloga stoljeća u izoliranom španjolskom sirotištu u kojemu se pojavljuju neke onostrane sile, ali to je tek dio cijele priče iz koje se mogu iščitati i brojne političko-povijesne reference na ono doba. Del Toro i ovdje pokazuje da je majstor režije i stila koji vrhunski barata različitim žanrovskim sastavnicama, što će posebno dokazati u svojem kasnijem filmu, remek-djelu Panov labirint (2006.)
Neka uđe onaj pravi (2008.)
Vampiri na prvi pogled djeluju kao potrošena tema, ali s vremena na vrijeme pojave se filmovi koji klasične krvopijce prikazuju na nov i svjež način. Jedan od njih je i Neka uđe onaj pravi švedskoga redatelja Tomasa Alfredsona koji je privukao pozornost melankoličnom pričom sporog ritma o ljubavi dječaka i djevojčice vampirice. Dvije godine poslije snimljen je i američki remake pod naslovom Pustite me unutra koji je, kao i švedski original, naišao na vrlo dobar prijem među kritičarima i filmofilima.
Koliba u šumi (2012.)
Koliba u šumi u režiji Drewa Goddarda počinje kao tipični hororac, ali priča ubrzo krene u smjeru vrhunske postmodernističke i metafilmske zabave. Nećemo ništa otkrivati o radnji jer bi to uistinu pokvarilo doživljaj onima koji još nisu pogledali film, a reći ćemo samo da kraj donosi neočekivanu pojavu dobro poznate glumice iz jednoga dobro poznatog filmskog serijala.
Uljezi (2001.)
Nakon golemoga uspjeha Šestoga čula (1999.) u modu su došli filmovi s neočekivanim preokretima i završnicama, a jedan od njih bio je i Uljezi španjolskoga redatelja Alejandra Amenábara. Premda je često uspoređivan sa spomenutim hitom M. Nighta Shyamalana, Uljezi donose poprilično svjež pristup staroj tematici ukletih kuća, a posebne pohvale dobila je Nicole Kidman koja je ovdje ostvarila jednu od najboljih uloga svoje karijere. Ako volite priče o duhovima bogate atmosferom i stilom, Uljeze ćete sigurno pogledati i više puta, bez obzira na to što vam je već poznat šokantan kraj (ili možda baš upravo zbog toga).
Rosemaryna beba (1968.)
Premda je riječ o hororu, u Rosemarynoj bebi Romana Polanskog praktički nema ni nasilja niti krvi, ali vrhunska režija i pomno građena atmosfera paranoje drže gledatelja na rubu sjedala do same završnice (nad kojom će se i mnogi zamisliti). Posebno valja istaknuti ikoničnu pojavu Mije Farrow u ulozi žene koja se nađe usred sotonističke zavjere, a bez čije je vrhunske glumačke izvedbe danas uistinu nemoguće zamisliti ovaj film. Ultimativni klasik, i to ne samo u okvirima žanra.