Superjunaci predstavljaju mitologiju modernoga doba. Njihove priče poznate su masama ljudi, putem različitih medija prenose se iz generaciju u generaciju i u konačnici govore nešto o nama samima ili onome čemu kao ljudi težimo. Prototip superjunaka je naravno Superman koji je svjetlo dana ugledao prije 75 godina, nakon čega je ostavio ogroman utjecaj na pop-kulturu 20. stoljeća. Kako se čini, u 21. stoljeću Superman neće nikamo ”odletjeti”

No krenimo od početka. Slavni (super)junak nastao je u glavama dvojice stripaša, Joea Shustera i Jerryja Siegela, davne 1932. godine. Međutim, tek su 1938. uspjeli prodati prava na lik izdavačkoj kući Detective Comics (DC) te se ”čovjek od čelika” iste godine prvi put pojavio u stripu, i to u sklopu magazina Action Comics.

Superman i njegova priča bili su nešto sasvim novo i svježe u tada još uvijek mladoj stripovskoj industriji. Pravim imenom Kal-El, Superman se rodio na Kriptonu uoči njegova uništenja. Preživio je zahvaljujući svojim roditeljima koji su ga u svemirskom brodu poslali u smjeru Zemlje, gdje su ga usvojili farmeri Jonathan i Martha Kent nadjenuvši mu ime Clark. Tijekom odrastanja, Kal-El otkriva svoje nadljudske moći, poput ogromne snage, neranjivosti, rendgenskog vida i mogućnosti letenja.

Objašnjenje porijekla njegovih moći inače se nekoliko puta mijenjalo u stripu, no autori su na kraju ustvrdili kako zemaljsko Sunce ima poseban utjecaj na Kriptonce, dajući im nadljudske sposobnosti. U odrasloj dobi Kent se seli u velegrad Metropolis, gdje radi kao novinar u Daily Planetu i ”spetlja” se s kolegicom Lois Lane. Međutim, kao što svi znamo, Clark Kent samo je krinka iza koje se krije superjunak u crvenom plaštu koji svoje moći koristi isključivo za dobrobit čovječanstva.

Tijekom desetljeća Superman je nebrojeno puta spašavao Zemlju, borio se protiv mnogih zlikovaca većih od života (Lex Luthor, Brainiac, Doomsday, general Zod…), udruživao se s drugim superjunacima, upoznao i rođake (Supergirl), otkrio svoju jedinu slabost (kriptonit), a jednom je čak i umro da bi poslije opet oživio. Kontinuiteti priče tijekom povijesti često su se mijenjali kao i detalji porijekla Supermana, što je inače normalno za dugotrajne strip-serijale koji s vremena na vrijeme moraju proći određeno osvježavanje kako bi ostali zanimljivi publici.

Shuster i Siegel su pri kreiranju slavnoga lika bili snažno inspirirani tadašnjim SF pričama iz pulp-časopisa, stripovima o Flashu Gordonu i Bucku Rogersu, ali i antičkom mitologijom koja vrvi nadljudskim herojima (neki smatraju i da su sigurno bili upoznati s Nietzscheovom idejom o Übermenschu). Malo je pak poznato da je prema prvotnoj ideji Superman zapravo bio ćelavi zlikovac s telepatskim sposobnostima, ali na svu sreću, autori su stvar razvili u sasvim drugom smjeru.

Superman se vrlo brzo proširio i na druge medije, pa je tako već godinu dana nakon pojave u stripu zaživio u radijskim dramama, a nešto kasnije i u animiranom serijalu koji se tijekom desetljeća nekoliko puta obnavljao. Poslije Drugog svjetskog rata pojavili su se i prvi filmovi, pa je tako Kirk Alyn, ime koje danas ne govori mnogo, postao prvi glumac koji je tumačio slavnoga superjunaka. Veliku popularnost imala je TV serija iz 1950-ih u kojoj je glavnu ulogu tumačio George Reeves, a sredinom 1960-ih Superman je čak postao tema predstave na Broadwayu. Međutim, sve to bilo je tek zagrijavanje za ono što su svi željno godinama očekivali – visokobudžetnu holivudsku ekranizaciju. Film Richarda Donnera iz 1978. u produkciji Warner Brosa proslavio je danas pokojnoga Christophera Reevea u naslovnoj ulozi te zapanjio publiku, za ono vrijeme, naprednim specijalnim efektima i spektakularnim scenama. S budžetom od 55 milijuna dolara, Superman je bio najveća filmska produkcija tog desetljeća i vjesnik trenda ekranizacija stripovskih junaka koji kulminira upravo danas.

Uslijedila su još tri nastavka, od kojih je Superman II po mnogima i bolji od prvoga dijela, ali posljednja dva filma bila su daleko inferiornija te su bacila sjenu na cijeli serijal. Superman IV s kraja osamdesetih bio je komercijalni i umjetnički promašaj, te ujedno posljednji nastup Christophera Reevea u ulozi ”čovjeka od čelika”. Uslijedilo je razdoblje od gotovo dva desetljeća Supermanova odsustva s velikog platna. Danas je već legendarna priča o pokušaju Tima Burtona da u međuvremenu snimi Supermana s Nicolasom Cageom u glavnoj ulozi, ali od propalog projekta ostali su tek konceptualni materijali i nekoliko testnih fotografija s Cageom u kostimu, koje izgledaju, blago rečeno, smiješno.

Novih ekranizacija, odnosno svojevrsnog nastavka konačno se prihvatio redatelj Bryan Singer, kojega je ohrabrio velik uspjeh njegovih X-Mena, a za glavnu ulogu bio je angažiran malo poznati Brandon Routh. Superman: Povratak iz 2006. bio je solidan spektakl i kritičari su mu bili naklonjeni, no Warner Bros ipak je očekivao više na kinoblagajnama (ukupan budžet filma iznosio je oko 270 milijuna dolara, a u svjetskim je kinima zaradio nešto manje od 400 milijuna). Planirani nastavak bio je stopiran, Routh nije postao zvijezda, a Singerov film danas je čak pomalo i zaboravljen. U holivudskom gledanju stvari, to znači da je vrijeme za pričanje priče iz ispočetka.

U kina ovoga ljeta stiže Čovjek od čelika Zacka Snydera, novi film o Supermanu koji ignorira prijašnje ekranizacije i ponovno kazuje priču o postanku i porijeklu najpoznatijeg superjunaka. Foršpani izgledaju spektakularno, glavni glumac Henry Cavill obećava, a Snyder je već ispekao zanat na vrlo dobroj ekranizaciji Watchmena. Što drugo reći nego da je velik hit gotovo siguran.