Gledali smo najdraže filmove svojih kolega!
- 16. studenoga 2016.
- #Blade Runner — #dogtooth — #filmovi — #Istrebljivač — #miris žene — #očnjak — #scent of a woman
Sigurno ste mnogo puta prijateljima i kolegama preporučili svoje najdraže filmove – i na kraju otkrili da ih doživljavaju malo drukčije nego vi sami. To je sasvim očekivano jer filmski ukusi i preferencije razlikuju se od osobe do osobe. Vođeni tom mišlju nekoliko članova našeg redakcijskog tima, koji imaju sasvim različite filmske ukuse, odlučilo je napraviti mali eksperiment i pogledati najdraži film svog kolege. U ovoj maloj filmskoj “razmjeni” sudjelovali su Ana Milas, Nikolina Bogdanović i Tomislav Hrastovčak, a evo njihovih dojmova!
Ana je pogledala Tomislavov najdraži film – Istrebljivač:
“SF filmovi donedavno nisu bili moja ‘šalica čaja’ jer mi se činilo da taj filmski smjer znači glasni blockbuster koji vrišti: Gledaj me i ništa ti neće biti jasno! Zbog toga, neznanjem opravdavam svoju skeptičnost prema klasiku svih klasika, Istrebljivaču. Pogledala sam film za potrebe ovoga članka te u pola gledanja shvatila kako – uživam!
Ne znam je li to šarm vremena u kojem je film nastao, ali ostala sam pod dojmom glumačke postave i njihova interpretiranja distopijske fabule koja se polako razvija u priču o sukobu dvaju svjetova koji naizgled ne mogu egzistirati u istom vremenu i prostoru. Ono što me se najviše dojmilo je gluma, koja uz Harrisona Forda i Rutgera Hauera, nije mogla biti ništa manje nego izvrsna. Jedino čime nisam zadovoljna je sam kraj filma koji prepušta puno toga slobodnoj interpretaciji, a ja nisam ljubitelj takvih završetaka.”
Nikolina je pogledala Anin najdraži film – Miris žene:
“Film koji me u ovoj rotaciji “zapao” je Miris žene, jedan od onih koje nikad nisam gledala ali sam iz nekog razloga imala (krivu) predodžbu o čemu je. Moja predodžba bila je sljedeća: Al Pacino neiskusnom mladiću kroz flashbackove prepričava kako cijeniti i zavesti žene. Očito sam film u svojoj glavi izmiješala s Don Juanom DeMarcom (možda zbog upletenosti Marlona Branda i Ala Pacina, možda zbog kombinacije dvojice muških protagonista različite dobi). Sada sam, dakle, konačno prvi put uistinu pogledala Miris žene. Bilo je preduvjeta da mi se film svidi: Al Pacino mi je drag i volim američke filmove ranih devedesetih. Usprkos tome film me iznervirao.
Glumačko ostvarenje (za kojeg je Pacino, po mom mišljenju nezasluženo, dobio Oscara) bilo je prenaglašeno do te mjere da mi je bilo naporno za gledati; ključna scena nije sadržavala slatku patetiku nekih sličnih filmova (kao recimo scena ‘O Captain! My Captain!’ iz Društva mrtvih pjesnika, meni jako dragog filma) i da film nije bio dio ovog eksperimenta, prestala bih ga gledati nakon dvadesetak minuta. Svijetli momenti bile su male uloge Philipa Seymoura Hoffmana i Frances Conroy (Ruth Fisher iz Dva metra pod zemljom). Eto, nekome jedan od omiljenih filmova, drugome gnjavaža ili sto ljudi sto ćudi.”
Tomislav je pogledao Nikolinin najdraži film – Očnjak:
“Mene kao zagriženog SF fana pripala je dužnost da pogledam nešto sasvim drukčije – festivalsku grčku dramu Očnjak. Doduše, gledam filmove svih žanrova i nije mi strana europska produkcija, ali moram priznati da bi mi Očnjak možda i promaknuo da nije bilo našeg redakcijskog eksperimenta (premda sam pogledao noviji film istoga redatelja – Jastog). Što reći o hvaljenom i već kultnom djelu Yorgosa Lanthimosa? Ukratko, riječ je o uistinu bizarnom i poprilično šokantnome filmu u čijem središtu radnje su dvije sestre i brat adolescentske dobi koji u životu nisu provirili izvan svog dvorišta jer ih roditelji od malena drže u izolaciji. Da stvar bude gora, njihovi otac i majka cijelo vrijeme im stvaraju iskrivljenu sliku stvarnoga svijeta, pa ih tako, primjerice, uče pogrešna značenja riječi i pojmova.
Što? Zašto? Film ne daje konkretne odgovore, već obiteljsku “mikro-distopiju” vješto koristi kao alegoriju na totalitarizam, diktaturu, političku propagandu i ostale loše stvari koje može iznjedriti ljudsko društvo. Sve u svemu, Očnjak mi se poprilično svidio, ponajprije zbog upečatljivih glumaca, originalnosti i simbolike, premda mi je pojedine krvave prizore bilo malo teže “prožvakati”, vjerojatno zbog naturalističkog izgleda i atmosfere cijeloga djela. Ako već trebam dati neku ocjenu, neka to bude čvrsta “sedmica.”
A sada pročitajte koje filmove smo gledali najviše puta! 😉