„Dobro došli u Palomar, prijatelji. Mjesto gdje su muškarci pravi muškarci, a žene moraju imati smisla za humor.“

Juhu za slomljena srca, prvi dio sage o mitskom latinoameričkom gradu Palomaru, prvi sam put čitao prije nekoliko godina – i iskreno, nisam bio nešto previše impresioniran. Razgranate i zamršene linije pripovijedanja, potpomognute brojnim ubačenim scenama iz prošlosti i budućnosti, kojima Gilbert putuje kroz vrijeme, bili su tada za mene inovacija u stripu, na koju očito u to vrijeme nisam bio spreman. Kad tome pridodam i svu silu likova čiji život pratimo, ne čudi da mi na prvu Gilbert Hernandez i nije baš sjeo. No kad sam prije nekih dva mjeseca nabavio Potres u duši, te kad sam odlučio dati Palomaru još jednu šansu, ostao sam ugodno iznenađen. Sve ono što mi je u prvom čitanju smetalo, sad me oduševljava.

Obični junaci

Bez obzira na to što dogodovštine ovog latinoameričkog Cicelyja nisu crtane nekim strogim kronološkim redom, nego – kao što je duhovito primijetio Darko Macan – skokovitošću napušene žabe, struktura Gilbertovog djela Ljubav i rakete gotovo je savršena. A po uzoru na Marqueza (a 20 godina prije Miljenka Jergovića u Dvorima od oraha), Gilbert Hernandez avangardno u svijet stripa uvodi mnoštvo glavnih likova, slijedeći višedesetljetne razvojne linije njihovih života i bogatih psiholoških transformacija. I to radi nepogrešivo.

Strip-junaci na koje smo do tada u stripu nailazili – u Palomaru ne postoje. Gilbertovi junaci nemaju vrhunaravnih moći i nisu nadljudi. Nisu upleteni u vječne i beskrajne borbe između dobra i zla i ne spašavaju svijet. Oni se poput likova bilo kakve sapunice rađaju, odrastaju, umiru, vesele, tuguju, svađaju, zaboravljaju i opraštaju. Žive baš poput nas. I za razliku od strip-heroja moje mladosti, koji kao da su ostali zarobljeni u vremenu, ovi heroji stare s nama.

Grafičko-narativna iznenađenja

Pretpostavimo li da je najvažniji jezik stripa onaj vizualni, dakle crtež, na prvi pogled ostat ćemo pomalo zbunjeni, čak i razočarani njegovom prividnom banalnošću i jednostavnošću. Linije su grube, sjenčanje površno, karakterizacija upitna, a proporcije neodgovarajuće. No kao što to lucidno primjećuje Zoran Đukanović u uvodniku Potresa u duši kada govori o crtačkoj vrijednosti Gilberta Hernandeza – kvaliteta crtačkog izraza podrazumijeva i iznenađenje u grafičkoj naraciji. Mnogi stripovi koji nam se u prvi mah čine zanatski odličnima – ne proizvode nikakvu daljnju dinamiku i na dugi rok postaju rutinski, a zatim dosadni. A tužno je kada nas inače solidni crtači ne uspiju iznenaditi.

Na svu sreću, Gilbert s tim nema problema. Narativno maestralan, vizualno uravnotežen, duhovit, dirljiv, na trenutke uznemirujuće jezovit, Potres u duši je pravi dokaz da je Gilbert Hernandez umjetnik koji voli strip, a ponajprije ljude.

Izdavač: Fibra