Vidi istinu koju prezire, jer je se boji. Jer ga ona uništava, kopa mu po već zacijeljenim ranama. Jer tražiti istinu znači tražiti nešto što najčešće ne želimo. Ona je okrutna, i uglavnom se pojavi iznenada i poput najhladnijeg tuša, poput najsnažnijeg aperkata, prisili te suočiti se s njom, što znači da se prvo moramo pogledati u ogledalo. A to nije lako. Jer je pitanje što ćemo u tom odrazu vidjeti. Najčešće nešto što ne želimo, nešto što potiskujemo, nešto čega se bojimo i sramimo. Bezuspješno. Jer kad-tad doći će trenutak kada se računi sa svojom savješću moraju položiti.

I zato naš junak, ili budimo precizniji, antijunak bježi. Vječno bježi jer je to jedini način da preživi. Od samoga sebe.

”Jednom davno gledao sam kako muče i mučio sam mnoge ljude…”, prisjeća se. Sve o Neznancu evocira nimalo lak život koji je proživio i koji će biti prisiljen živjeti tko zna koliko još dugo, želi li nastaviti živjeti, odnosno preživljavati, usred kaosa koji ga ugrožava.

”Marširaj ili umri”, moto je Legije stranaca. Jedine obitelji koju je on ikada imao. I upravo taj moto gura ga naprijed. Nužnost je marširati, nužnost je ići naprijed jer budućnost, premda nepredvidljiva i neizvjesna, ugodnija je od prijeteće prošlosti.

Neznanac je remek-djelo Magnusa, remek-djelo koje nije i koje nikada neće postići ni djelić uspjeha koji je popratio Alana Forda. Neznanac je tvrd, mračan, opor i tjeskoban. Nije štivo za svakoga, nije štivo za zabavu. Neznanac je remek-djelo jednog drukčijeg Magnusa. Bez obzira na to što je crtački Magnus ostao relativno vjeran sebi, ovoga je puta odabrao srednji smjer, jer premda je zadržao tipične stilske elemente svog ”rukopisa”, u Neznancu prevladava ironična i gadljiva atmosfera koja čitatelja guši, pritišće i stvara dojam paranoje. Njegove su vinjete poput onih u Alanu Fordu, taj jedinstveni stil i dalje je prisutan, ali ovdje je zaogrnut u neko sasvim drugo ruho. Sjajno i čisto, prepuno detalja i minijatura, ali mučno i uznemirujuće.

Sjajno je čitanje Neznanca opisao Darko Macan: ”Neznanac je uspjeh osuđen na neuspjeh: neuspjeh je u tome što Magnus uvijek ostaje Magnus (o taj ukočeni trk, te šake koje nikad ne drže predmete, već samo plešu oko njih, ta dlijetom uklesana linija), a to znači da ga domaći čitatelj od pamtivijeka pa zanavijek doživljava u ključu Alana Forda. Kada uzme Neznanca u ruke, stoga je zbunjen: strip izgleda, ali i ne izgleda kao Alan Ford, a svakako se ne čita kao Alan Ford. Neznanac je ambiciozno i stoga opterećeno štivo. Otud neuspjeh.

Uspjeh je, pak, Magnusov. Neuspjeh bi bio na cijeli život vezati se uz uspjeh, uz ključ Alana Forda. Uspjeh je bio skočiti u neznano pa poslije u Necrona, adaptacije kineskih klasika, u SF, u Texa. Magnus je umro (možda) prerano, ali na stazi koja vodi naviše, sanjajući korak kojim će nadići svoje mogućnosti. Pokušajte Neznanca čitati u tome ključu, da vidite kako se neuspjeh pretvara u uspjeh.”

Upravo tako. Čitanje Neznanca je zbunjujuće, pravi hladni tuš. Naravno, ako ste odrasli uz Alana Forda. Magnus je kod nas bio isključivo vezan za Alana Forda. Onog pravog, onih prvih 75 legendarnih epizoda koje su obilježile živote generacijama i generacijama klinaca i onih nešto starijih na području od Vardara do Triglava.

I sad, isti taj Magnus pojavljuje se (barem na hrvatskom tržištu) s gotovo istim crtačkim stilom u jednom sasvim drugom žanru. Ovdje nema gega, nema komedije, nema nadrealne realnosti koja pršti iz epizoda o dogodovštinama Grupe TNT.

Čitati Neznanca, barem dok se ne ufuramo u priču i sukus svega, bit će nam vrlo neobično. Kada netko nekoga ubije, već u idućoj tabli očekivat ćemo mrtvačev komentar u stilu: ”Ah, dovraga, ubio me, umirem”, ili nešto slično. Jer smo na to navikli u Alanu. No ovdje toga nema. Mrtvih ima i previše, ali krv koja se prolila, ostala se sušiti na prljavom tlu i mi je gledamo, ona nam je pred očima. Jednostavno, želimo li čitati Neznanca, a trebali bismo jer se zaista radi o apsolutnom remek-djelu, moramo taj strip čitati nekim drugim očima, zanemarujući sve ono što smo dosad od Magnusa naučili. Tek tada će nas Maestro pustiti u jedan sasvim novi svijet, svijet kojega se trebamo plašiti, ali i svijet koji želimo upoznati. Svijet Neznanca.

Čovjek koji je ubio Ernesta ”Chea” Guevaru

Čovjek koji je ubio Ernesta ”Chea” Guevaru peta je knjiga o Neznancu koju je objavila izdavačka kuća Fibra za hrvatsko tržište. I po mnogome je posve drukčija od ostalih epizoda o misterioznom bivšem legionaru. On je ovdje samo statist u priči koja je veća od života.

Glavni junak ovoga stripa? Hm, glavnog junaka ovdje možda ima, a možda i nema. Za razliku od Chea, fascinantne stripovske sage legendarnih Oesterhelda i Breccije (koju je također prije nekoliko godina izdala Fibra) u kojoj je protagonist bio sam Che, a cijela je priča bila jasno linearno postavljena, Magnus u svojoj viziji tužne storije o legendarnom revolucionaru naglasak stavlja na neke druge aktere, no također vrlo važne za ispravno tumačenje čitavog povijesnog konteksta Cheova romantiziranog bolivarizma.

Wilhelm Reich jednom je davno sjajno rekao kako nema fantazije bez činjenica i da činjenice svugdje djeluju, osim u pokretima koji su narasli. Cheov pokret upravo je takav. Odavno je narastao i stao na svoje noge. Cheov život upravo je takav i da bi se ispričala priča o nečemu tako važnom, nemoguće je ne koristiti i prstohvat čarobne fantazije. Inače se dobije suhoparno i bljutavo djelo koje nikoga ne zanima.

Magnus je činjenicama, onim notornim krutim faktima dodao i dašak svoje mašte, stvorivši jednu tešku, turobnu, mučnu, ali sjajnu priču. Ovdje se prošlost isprepliće sa sadašnjosti, a sadašnjost je dio prošlosti. Zanemarimo li povijesni kontekst ovoga stripa i posvetimo li se samo analizi njegove umjetničke vrijednosti, doći ćemo do zaključka da je ovo djelo biografija, no nimalo klasična i najamnička biografija o nekoj važnoj ličnosti. Ona je mučna, spora, teška, kako za samoga Magnusa, tako i za nas čitatelje. Magnusov scenarij pleše, divlja po žanrovima ne želeći da ga se svrsta ni u jednu ustaljenu žanrovsku ladicu. Ovaj scenarij zauzima mjesto negdje između poezije, tijeka svijesti, krimića, avanture i dnevničkih zapisa jednog velikana povijesti. No taj je Magnusov narativ težak, gust, spor i oštar. Dok gledamo likove kako se u bolivijskim vukojebinama znoje i pate, ni mi nismo pošteđeni. I mi osjećamo kapljice znoja kako nam rose čelo.

Ovo je priča koja nema jasnog junaka, odnosno glavnog lika. Njih je više. Glavni je lik i neumjereni i razuzdani, kokainom zatrovani skladištar zvan ”El Lugubre”. Bivši medicinski poručnik, čovjek kojega je grižnja savjesti navela da povjeruje kako je upravo on reinkarnacija samoga Chea. Ovo udvostručavanje osobnosti, potaknuto u prvom redu kajanjem, a onda i kokainskim halucinacijama, korijene nalazi u činjenici da je upravo on, još kao mladić, zadao konačni, smrtni udarac već umirućem gerilcu.

Također, glavni lik može biti i Isabel Icharros De Espiritu Santo, blaga i mirna personifikacija obične i hrabre bolivijske žene kojoj ni golemi egzistencijalni problemi, uvjetovani životnim prilikama u kojima je prisiljena živjeti, nisu oduzeli smijeh, radost i nježnost.

A i Bolivija. Bolivija je zapravo prava protagonistica ovog romana. Zemlja bogata rudama i tugom, rudarima i seljacima, vojskom i gerilom, zemlja kokaina i zemlja siromaštva, zemlja bezbrojnih državnih udara i zemlja pustolova.

A naš Neznanac? I on je dakako tu. Ali znajući njega, nakon ove priče mi ćemo danima nakon što zaklopimo knjigu razmišljati o njoj, a on, on će otići negdje drugdje, tamo gdje ga čekaju avanture.

Izdavač: Fibra