Treća sezona Igre prijestolja upravo je završila, a fanovi serije sa strepnjom očekuju sljedeću godinu kada počinju nove epizode jer kako je krenulo, neki od njihovih najdražih likova opet bi mogli izvući deblji kraj. Čitatelje mamutske knjige Georgea R. R. Martina sigurno pak jako zabavlja fama oko krvavog eliminiranja (privremeno) glavnih likova u serijalu, ali ni oni ne mogu znati kako će cijela priča završiti, jer šesta i sedma knjiga još nisu objavljene.

Tko je taj George R. R. Martin koji stoji iza cijele priče i beskompromisno šokira fanove? Do prije dvije godine njegovo ime bilo je uglavnom poznato ljubiteljima fantasyja i znanstvene fantastike. Štoviše, u toj zajednici ima status jednog od najboljih žanrovskih pisaca u posljednja četiri desetljeća. Prvu je priču naslovljenu The Hero objavio još 1970. godine, kada je imao tek 21 godinu, a već tri godine poslije priča Sumaglica stiže s jutrom (Sirius 114) donosi mu nominacije za ugledne žanrovske nagrade Hugo i Nebula. Nije dugo trebalo čekati na njegovu prvu zbirku priča (A Song for Lya and Other Stories, 1977.), a krajem sedamdesetih objavljuje i debitantski roman Dying of the Light.

Martin se vrlo brzo etablirao kao kvalitetan autor spekulativne fikcije čija djela ostavljaju jak dojam nakon čitanja, a posebno se ističe njegova sposobnost miješanja raznih žanrovskih sastavnica. Tako je primjerice njegova kultna priča Pješčani kraljevi (Sirius 99) vrlo efektivan spoj znanstvene fantastike i horora s poukom (ako već želite izvanzemaljske kukce za ljubimce, pazite kako postupate s njima), a osvojila je i Huga i Nebulu. Međutim, poput svih produktivnih pisaca i Martin je imao neuspjeha, kao u slučaju Pjesme sudnjeg dana (1983.), eksperimentalnog romana koji je u početku naišao na nerazumijevanje čitatelja i komercijalno krahirao premda je riječ o vrlo zanimljivom djelu apokaliptičnog ugođaja, koje je istovremeno horor, fantasy, krimić i oda rock’n’rollu.

George R. R. Martin našao se u filmsko-televizijskim vodama već u drugoj polovici osamdesetih kada je angažiran za scenaristički rad na obnovljenoj Zoni sumraka, a potom je bio i jedan od producenata svojedobno popularne fantasy-serije Beauty and the Beast. U kinima se istovremeno pojavio i film Noćni letači (1987.), snimljen prema Martinovoj istoimenoj priči (Futura 29), premda je konačni proizvod imao malo dodirnih točaka s predloškom i uglavnom je bio sasječen od strane kritičara te zaboravljen. Nakon što se zasitio televizijskog posla, Martin 1991. godine počinje pisati fantasy-serijal Pjesma leda i vatre, odnosno prvi roman u sagi, Igra prijestolja, koji će biti dovršen tek pet godina poslije.

Novi Martinov pothvat zaintrigirao je žanrovsku publiku, jer ovdje nije bila riječ o standardnoj ”tolkienovskoj” fantastici, nego o kompleksnoj pseudopovijesnoj priči prepunoj intriga, političkih spletki, seksa i nasilja, dok su brojni likovi daleko od crno-bijele karakterizacije. Čitatelji su se navukli, ali Martin nije žurio s pisanjem. I dok su se nastavci Sraz kraljeva i Oluja mačeva pojavili u razmaku od dvije godine, između Gozbe vrana i Plesa zmajeva prošlo je pet, odnosno šest godina. Martin čitateljima još duguje dva nastavka do zaključenja sage, Vjetrove zime i San o proljeću, a pitanje je kada će oni ugledati svjetlo dana. Ideja o seriji pojavila se još 2006. godine, a godinu dana poslije producenti David Benioff i D. B. Weiss počeli su je razvijati pod okriljem HBO-a, nakon što je Martin dao zeleno svjetlo za ekranizaciju. Cijela ideja o Martinovoj sagi kao TV seriji zapravo nimalo ne čudi – fantasy je posljednjih desetak godina snažno u trendu zahvaljujući uspješnoj filmskoj ekranizaciji Gospodara prstenova, dok su istovremeno veliku popularnost doživjele povijesne TV serije Rim i Spartak, koje su se odlikovale visokom produkcijskom kvalitetom.

Pilot-epizoda serije emitirana je u travnju 2011., reakcije publike i kritike bile su odlične i odmah se znalo da je na pomolu siguran hit, premda su se pojavile i određene kontroverze zbog eksplicitnog nasilja i golotinje, ali to je samo još više potaklo publicitet. Iz epizode u epizodu gledatelji su željno očekivali nove preokrete i događaje u Sedam kraljevina, no i onim pažljivijima znalo se dogoditi da pogube veze i odnose između brojnih likova, za koje se ponekad čini da niču kao gljive nakon kiše. Mnoge je šokiralo kada je pred kraj prve sezone ključni protagonist Eddard Stark (Sean Bean) ostao bez glave, a iznenadne smrti likova nastavile su se kulminirajući nedavno u pretposljednjoj epizodi treće sezone, kada neočekivano strada još poneki član njegove obitelji.

Popularnost serije stvorila je i ”ludnicu” oko samoga Martina, koji danas više nije pisac poznat isključivo u žanrovskim krugovima nego i svojevrsni celebrity koji gostuje u udarnim televizijskim terminima te se svako malo susreće s pitanjima kada će završiti preostale knjige i hoće li na kraju itko od likova uopće ostati živ. Rezultate na ljestvicama bestselera ne treba posebno ni spominjati.

Martin je istovremeno postao i omiljena inspiracija za internetske meme, koji se uglavnom vrte oko njegove prakse bešćutnoga ubijanja vlastitih likova, pa je tako na većini šaljivih slika prikazan kao zli bradati djedica koji kuje podmukle planove. Međutim, koliko god to djelovalo trivijalno i neozbiljno, istodobno pokazuje kako je Martin, zahvaljujući instantnom uspjehu serije, postao dio mainstreama i popularne kulture.

No pomalo žalosti činjenica da se George R. R. Martin u medijima spominje gotovo isključivo u kontekstu Igre prijestolja i fantasyja, dok iza sebe ima bogat i kvalitetan opus u domeni znanstvene fantastike, pri čemu neka od njegovih djela spadaju u sam vrh žanra. Ipak, jednoga dana kada se smiri fama oko Igre prijestolja, možda se netko od producenata ili scenarista konačno zapita: ”A što je taj Martin još napisao?”.