Vodič kroz povijest filmskih foršpana
- 26. travnja 2013.
- #Alien: Osmi putnik — #film — #Godzilla — #Pakleni šund — #Početak — #Potpuno sjećanje — #povijest trailera — #Prometej — #Psiho — #Ratovi zvijezda — #Totalni opoziv — #Zvjezdane staze
Udobno ste se smjestili u mračnoj kinodvorani i željno iščekujete početak filmskog hita o kojem već danima slušate sve najbolje. Ali morat ćete se malo strpjeti jer na redu je barem deset minuta filmskih foršpana!
Neki će biti zanimljivi i zabavni, neki baš i ne, ali to ovisi i o tome kakvi su vam filmski afiniteti. Dobar foršpan ili trailer mali je film za sebe, koji je potrebno dobro osmisliti i montirati kako bi potaknuo interes ciljane publike i u konačnici je privukao u kina. U današnje vrijeme foršpani su popularniji nego ikada, a za to je velikim dijelom zaslužan internet koji je postao savršena platforma za njihovo lansiranje i viralno širenje. No krenimo redom…
Prvi foršpani pojavili su se u vrijeme kada je sedma umjetnost bila još mlada, uoči Prvog svjetskog rata, a postali su češća praksa nakon što se tako promovirao debitantski film Charlieja Chaplina Making a Living iz 1914. godine. Zanimljivo je da su se u početku prikazivali nakon filmova, pa otuda i engleska riječ trailer ili u prijevodu prikolica, dodatak, pratilac… Izraz foršpan pak potječe od njemačke riječi Vorspann (naslov, predmetak…).
Do druge polovice 20. stoljeća filmski foršpani držali su se manje-više istoga obrasca: red kadrova iz filma, glas naratora koji pojednostavljeno opisuje radnju i naglašeni tekst s imenima glumaca i upečatljivim sloganima. Reprezentativan primjer filmska je najava za Casablancu (1942.):
Međutim, kako su se mijenjali filmski trendovi, mijenjao se i sam pristup izradi foršpana, a kreativnu kontrolu nad njima počeli su preuzimati sami redatelji. Alfred Hitchcock je tako za Psiho (1960.) osmislio, za ono vrijeme sasvim neuobičajen, promotivni film u kojemu zapravo i nema scena iz slavnoga klasika. Konkretno, u njemu se pojavljuje upravo Hitch koji gledatelja vodi kroz interijer zloglasnoga Batesova motela, a sve naravno završava kod dobro poznatog tuša.
Vrlo inovativne foršpane imali su i uradci Stanleya Kubricka, a posebno se ističe onaj za film Dr. Strangelove (1964.), koji se poigrava slikom, zvukom i tekstom na vrlo dinamičan i poprilično radikalan način.
Tijekom sedamdesetih godina prošloga stoljeća foršpani su postali sve češći i na televiziji, ali zbog ograničenog (i skupljeg) reklamnog prostora morali su osjetno srezati duljinu trajanja. Standardna norma iznosila je tako od 30 sekunda do jedne minute. Jedan od primjera je i originalna TV reklama za Ratove zvijezda (1977.).
Najvećom boljkom foršpana općenito se smatra to što u dvije-tri minute znaju otkriti ključne elemente radnje, a nerijetko su u njima prikazane i najbolje scene iz filma. Nekada to nije bio čest slučaj, što dokazuje odličan foršpan za Aliena (1979.) Ridleya Scotta, koji ne otkriva praktički ništa o radnji, ali odmah privlači pozornost. Zamislite samo kakav bi učinak na vas ovaj foršpan imao kada ne biste znali ama baš ništa o Scottovu klasiku.
Za razliku od prethodnog primjera, originalni foršpan za nastavak Aliena iz 1986. već otkriva poprilično toga i odmah je jasno što se u filmu Jamesa Camerona zapravo zbiva (čak na tren vidimo i famoznu aliensku kraljicu koja inače na scenu ne stupa prije posljednjih pola sata filma).
U devedesetima, pak, postaju popularni nezavisni filmovi, čija se estetika, priče i likovi razlikuju od mainstream filmova, a to se osjetilo i u foršpanima. Tako se primjerice foršpan za kultni Pakleni šund (1994.) Quentina Tarantina ističe dinamičnom montažom i odličnom upotrebom glazbe, uz naglasak na dijaloge glavnih likova. Drugim riječima, sve djeluje stilizirano, pomalo ironično i vrlo cool, što odlično odražava duh samoga filma.
Uobičajena je praksa da se mjesecima prije glavnoga foršpana najprije lansira teaser, koji je u pravilu kraći od foršpana, sadrži tek nekoliko scena iz filma i ne otkriva ništa o samoj radnji, a glavna svrha mu je da potakne interes i zagolica maštu gledatelja. Međutim, teaser ne mora nužno sadržavati scene iz filma, nego se može poigravati njegovim vizualnim i tematskim motivima. Jedan je od najpoznatijih takvih teasera onaj za Godzillu (1998.) Rolanda Emmericha, koji je bio prikazan čak godinu dana prije same premijere filma.
Ipak, češći su teaseri koji sadrže prave scene iz filma, pogotovo ako su u igri velika glumačka imena. Jedan od najboljih primjera u novije vrijeme je teaser za Početak (2010.) Christophera Nolana, koji je svojedobno privukao veliku pozornost filmofila te potaknuo brojne internetske rasprave i nagađanja o čemu se zapravo u filmu radi. Kao što je poznato, Početak je bio ogroman hit.
Doba interneta i društvenih medija donijelo je pak jedan novi način filmske promocije, i to u obliku viralnih videa. U principu imaju istu svrhu kao i teaseri, ali razlikuju se po tome što proširuju svijet u kojem se odvija radnja određenog filma i nerijetko sadrže skrivene poruke kojima se potiče interes publike. Viralne kampanje u pravilu uključuju i kreiranje interaktivnih web-stranica te osmišljen nastup na društvenim mrežama. Vrlo zanimljivu marketinšku kampanju imao je Prometej (2012.) Ridleya Scotta, u sklopu koje je lansirano nekoliko uistinu kreativnih viralnih videa, uključujući i ovu ”reklamu” za robote.
S druge strane, internet je donio jednu vrlo nebuloznu praksu najavljivanja premijere nekog foršpana. Riječ je zapravo o ničem drugom nego o – reklamiranju reklame. Svoj ”teaser za trailer” tako je imao nedavni remake Potpunog sjećanja (2012.).
I za kraj, donosimo primjer tipičnog, modernog foršpana u 2013. godini. Što drugo, nego novi nastavak Zvjezdanih staza koji uskoro dolazi u kina!