Priča ide otprilike ovako: za potrebe preuređenja te minhenske umjetničke institucije uprava muzeja odlučila je podignuti privremenu strukturu koja bi, u periodu od 7 mjeseci koliko je bilo predviđeno da traju radovi, trebala služiti kao privremeni muzej.

Osim same fascinantne pojavnosti tog novonastalog prostora, s obzirom na to da je u potpunosti izgrađen od skela, ono što je jednako zanimljivo jest nevjerojatna činjenica da spomenuta struktura postoji tih sedam mjeseci, a ostala je izvan fokusa svjetske arhitektonske javnosti te je tek sada ”poharala” blogove i portale, instagrame i pintereste.

Fantastičnim projektom Nijemci su održali dobru lekciju svim onim kulturnim i umjetničkim institucijama u Europi (pa i u svijetu) koje se u vrijeme obnova i preuređenja gase i zatvaraju. Na ovaj je način ekipa iz Pinakoteke zorno pokazala kako s ”malo” novca institucija može nesmetano raditi te postati prava arhitektonska senzacija i gradska ikona.

Autorstvo projekta nazvanog Schaustelle potpisuje njemački arhitektonski studio J. Mayer H. Architekten.

Vođeni drukčijim i inovativnim pristupom, sami arhitekti te uprava Pinakoteke odlučili su da će u tih dvjestotinjak dana sve četiri kolekcije umjetnina iz muzeja postaviti u prizemlju skeletne strukture, u modularnim prostorima adekvatno proporcioniranim za sve potrebe postojećih zbirki. Nadalje, u periodu obnove Schaustelle je, osim spomenutih zbirki, udomljavao i ostale sadržaje muzeja:  prostorne instalacije, projekcijske dvorane, kao i zone za odmor i razonodu, od kojih je vizualno najatraktivnije ”predvorje” s ljuljačkama ovješenim na najviše elemente skele.

Obnova i minimalna dislokacija Pinakoteke, taman nakon što doživljava viralnu globalnu slavu, završava ovoga vikenda (14. rujna) kada će ”stari” muzej ponovno otvoriti svoja vrata, a ovaj privremeni, novi bit će rastavljen do nekog ponovnog sastavljanja.

Siguran sam da će ovaj primjer profunkcionirati kao paradigmatski predložak za niz novih konceptualno sličnih rješenja širom svijeta, koja mogu idealno poslužiti za atraktivnost i suvremenost galerijskih i izložbenih prostora. Iz njemačkog je primjera više nego evidentno da preuređenja nužno ne moraju pojedini objekt zatvoriti na period dok se sređuje, već mu je reinterpretacijom i osmišljavanjem ovakvih i sličnih privremenih varijanti potrebno omogućiti kontinuitet, a istovremeno zaslužiti i ogroman PR i ”besplatnu” promociju.

Da cijela ova privremena umjetnička priča ne bi stala samo na umjetnosti i arhitektonskom stavu, potrudio se predsjednik uprave Pinakoteke Markus Michalke. On hrabro naglašava kako je ovaj kratkotrajni arhitektonski eksperiment poslužio i kao privremena (ali kolosalna) platforma koja odašilje signale onim (gradskim i državnim) dužnosnicima koji bi trebali biti zaslužni za što skoriji završetak drugog dijela zgrade Pinakoteke, što će kod budućih obnova biti brža, jednostavnija i jeftinija alternativa udomljavanja uslijed eventualnih rekonstrukcija.

Fotografije: Dennis Bangert