Svako malo nas mediji bombardiraju bombastičnim naslovima uvodeći nas u nove, ali i podsjećajući na stare načine kako doživjeti stotu. Pitanje je želimo li to doista i pod koju cijenu? Krasno bi bilo dočekati troznamenkastu brojku na rođendanskoj torti, ali isključivo kao pokretni, lucidni i samodostatni ljudi. Koliko je to realno, a koliko mašta ovisi o načinu života koji vodimo.

Prezirem današnju zloupotrebu mota tj. aforizma carpe diem i kažem živi kako želiš živjeti, no uhvati se zdravoga razuma i logike te radi dobro danas da bi sutra mogao živjeti bolje. Rekao bih da mi se u kontekstu zdravoga života ipak više sviđa tko rano rani, dvije sreće grabi. S podočnjacima ili bez njih.

Ipak, postoje dani, poput posljednjih nekoliko tijekom kojih se, tresući se poput pruta zbog groznice uzrokovane virozom, pitam koliko dobroga doista činim vlastitom tijelu prateći razum i logiku u stopu. Čini li vam se ponekad da sve što radite dobro za vlastito tijelo vodi – nikuda. Frustracija par excellence u tili čas. Je li to što radim dovoljno ili previše? Trebam li jesti kuhanu ili sirovu mrkvu da bih dobio više vitamina A? Moram li rajčicu uvijek kuhati prije jela kako bi se stvorilo više korisnoga likopena? Moram li piti litru i pol vode dnevno (otprilike osam čaša) ili duplo više kako tijelo ne bi bilo žedno i patilo od retencije vode? Paleo dijeta ili mediteranska prehrana naših starih?

Kojoj znanstvenoj studiji treba vjerovati, čiju mudrost pratiti, a da se pritom ne osjećamo kao pokusni kunići i na kraju krajeva izigrano.

Slabost, osjećaj umora ili bezvoljnost kriju razloge koji često mogu biti vrlo banalni. Spavate li dobro? Kakva vam je probava? Kakvo vam je raspoloženje? Kada ste posljednji put prošetali parkom za sunčanog dana? Ta i još brojna slična pitanja ukazuju na kvalitetu našeg metabolizma koji (pre)često oštećujemo izlažući se nepotrebnoj količini stresa iz neznanja, lijenosti i na kraju krajeva vlastite gluposti.

Znate kako neki ljudi u želji da omršave prestanu jesti meso misleći da je ono izvor svih zala – pogrešno. Drugi će izbaciti apsolutno sve žitarice i reći zbogom tjestenini – pogrešno. Treći će poput hrda divljih konja trpati litre čaja i vode u sebe – pogrešno. Četvrti će jesti hrpe sirovoga povrća jer su sirove namirnice najnoviji hit zdrave prehrane – pogrešno.

Nitko se u samom startu takvih drastičnih koraka ne pita kolikoj razini stresa izlaže vlastito tijelo. Stres koji će oštetiti metabolizam uz pomoć hormona kao što su kortizol i adrenalin. Cilj je potaknuti metabolizam kako biste se osjećali onako kako trebate, perfektno. Održavanje tih hormona unutar granica normale ne mora biti teško, samo traži prepoznavanje i smanjivanje, odnosno uklanjanje izvora stresa.

Prije svega smatram osluškivanje što nam vlastito tijelo govori najboljim pokazateljem onoga što je za svakoga od nas pojedinačno dobro ili nije. Nemojte slijepo pratiti generalizirane okvire dijetalnih programa. Prije svake promjene prehrane bilo bi idealno savjetovati se sa svojim liječnikom opće prakse te nutricionistom. Jedino tako možete saznati koji bi vam režim prehrane, prema trenutačnom stanju organizma, mogao donijeti najbolje rezultate. Prilagodite dijetalni program sebi, a ne sebe njemu. On je tu zbog vas, a ne obrnuto. Restrikcija u samome startu donosi određeni stres jer ćemo automatski vizualizirati svu omiljenu hranu i pića te drage nam rituale vezane uz njih, kojih ćemo se morati odreći jer to nova dijeta traži od nas. Ta tko to može psihički podnijeti osim pokojeg Spartanca?

Zasigurno već svi znate kako pravila nalažu barem osam čaša vode dnevno. No je li se itko zapitao koliko nam vode uistinu treba? To može biti milozvučno onima koji ne vole vodu, no ipak neka se ne vesele prerano i odmah popiju čašu te prozirne tekućine jer se tog osnovnog minimuma ipak trebamo držati. Problem nastaje kod onih koji piju previše vode. Premda su takvi rijetki, njihov broj raste.

Kako bi dobro funkcioniralo, tijelu je potreban savršen omjer minerala i elektrolita. Možda je vrijeme da se vratimo logici koja nalaže pij kada si žedan. Kažu pij vodu kada osjećaš glad jer si možda samo jako žedan pa misliš da si gladan, a i izgubit ćeš koju kilicu viška. Hmm… Kada li smo onda doista gladni? Možda je prema toj logici glad tek privid. Ma nema šanse. Opet generaliziranje.

Količina vode koju naše tijelo treba ovisi o nekoliko faktora pa se upitajmo koliko se dnevno krećemo – jer što smo aktivniji, to ćemo trošiti više vode znojenjem, ali i drugim funkcijama organizma. Tu bih nadodao i godišnje doba, tj. vanjsku temperaturu te razinu vlage, jer također utječu na količinu vode koju bismo toga dana trebali unijeti. Slijedi prehrana – ako jedete puno povrća i voća koje sadrži mnogo vode, poput svježih krastavaca, lubenice, dinje, ananasa, salate, tikvica, kupusa, mrkve, brokule, rajčice, šumskog voća ili naranči i grejpa (svi redom sadrže od 85 do 96 posto vode), onda možete piti nešto manje vode dnevno s obzirom na količinu pojedenog.

Nastavak slijedi…