Dobra stvar je u tome što je Pobješnjeli Max: Divlja cesta, četvrti film u slavnoj franšizi, svojim beskompromisnim pristupom donio poprilično svježine na kinorepertoar kojim uglavnom vladaju digitalni efekti i ziheraška djelca za široku publiku, istodobno pokazavši da 70-godišnji australski redatelj George Miller posjeduje vještine i stil na kojima mu mnogo mlađi i razvikaniji kolege mogu samo zavidjeti.

Priča o legendarnom junaku počinje još krajem sedamdesetih, kada je Miller uspio prikupiti skromnih 350 tisuća dolara za snimanje futurističkog uratka za kojeg su ga, kako se smatra, nadahnuli belgijski strip Jeremiah i film Dječak i njegov pas (1975.), oba postapokaliptične tematike. Snimanje se odvijalo u okolici Melbournea, a legenda kaže da je redatelj većinu novca prikupio dok je radio kao liječnik u hitnoj službi. Budžet je bio toliko tanak da su se za scene cestovnih jurnjava koristili otpisani policijski automobili, a jedino je glavni glumac Mel Gibson dobio jaknu i hlače od prave kože, dok su ostali morali odijevati “lažnjake”. Sam Gibson u to je vrijeme bio nepoznat glumac s nešto filmskog i televizijskog iskustva, a ulogu je dobio praktički slučajno, nakon što se pojavio u pratnji prijatelja koji je došao na audiciju.

Pobješnjeli Max pojavio se u kinima 1979. godine u vrijeme kada je SF na filmu prolazio kroz svojevrsnu tranziciju: s jedne strane Lucasovi Ratovi zvijezda i Spielbergovi Bliski susreti treće vrste približavali su žanr širokim masama, dok je s druge strane Alien Ridleyja Scotta nudio tmurnu viziju budućnosti, sasvim u skladu sa žanrovskim tekovinama sedamdesetih. Millerov svijet naginje ovoj drugoj, mračnijoj strani, odnosno donosi prikaz bliske apokaliptične budućnosti u kojoj su resursi ograničeni i bezakonje sve više uzima maha, a u središtu priče nalazi se futuristički policajac Max Rockatansky koji nakon obiteljske tragedije kreće u osvetnički obračun s cestovnim bandama.

Film se nije mogao pohvaliti složenim efektima ili bogatom scenografijom, ali zato su ga krasili uzbudljivi akcijski prizori i redateljska energičnost, a zahvaljujući surovom prikazu sutrašnjice, sasvim dobro se uklopio u duh vremena koje su karakterizirali energetska kriza i društveno-ekonomska previranja. Pobješnjeli Max postao je hit u svjetskim kinima, zaradivši stotinjak milijuna dolara, a u odnosu na budžet i danas slovi kao jedan od najisplativijih filmskih projekata u povijesti. Ne treba posebno napominjati kako Mel Gibson svoju zvjezdanu karijeru može zahvaliti upravo Millerovu kultnom djelu.

Velik uspjeh prvoga filma rezultirao je nastavkom, koji je snimljen samo dvije godine poslije. Pobješnjeli Max 2: Cestovni ratnik (1981.) bio je spektakularniji, brži i impresivniji, s desetak puta većim budžetom, što ga je ujedno činilo dotad najskupljom australskom produkcijom. Nastavak Pobješnjelog Maxa u filmofilskim se krugovima općenito smatra kvalitetnijim od originala zahvaljujući slikovitim likovima, upečatljivom prikazu postapokaliptičnog svijeta i masovnim akcijskim sekvencama, a naslovni junak ovdje je u pravom smislu dobio svoj ikonični izgled. Ujedno, riječ je o izdanku franšize kojeg i sam Gibson smatra najboljim.

George Miller drugim je filmom namjeravao zaključiti priču o Maxu, ali treće poglavlje bilo je neminovno. Australski redatelj isprva je planirao snimiti sasvim drugi postapokaliptični film čija se radnja trebala vrtjeti oko skupine djece koja izolirano živi u divljini (što itekako podsjeća na kultni roman Gospodar muha). Međutim, taj projekt nije se realizirao, ali je poslužio kao polazište za radnju trećeg Maxa snimljenog 1985. godine. Miller je redateljsku palicu podijelio s Georgeom Ogilvieom, no rezultat je bio najslabiji dio franšize u kojemu se već vidno izgubila ”oštrica” prvih filmova premda je svima u sjećanju ostala Tina Turner u ulozi pustinjske kraljice.

Tri desetljeća poslije Pobješnjeli Max ponovno je zaživio na velikim platnima, nakon dugotrajnih planiranja, odgađanja produkcije i odbačenih ideja (jedno vrijeme Miller je čak razmišljao o tome da četvrti dio bude snimljen u obliku animiranog filma). Mela Gibsona zamijenio je mlađi kolega Tom Hardy, koji je u vrijeme početka franšize još bio u pelenama, a pridružila mu se slavna Charlize Theron, koja je napravila ono što nitko nije očekivao – ”ukrala” cijeli film i ostvarila antologijsku ulogu kao snažna i požrtvovna Imperator Furiosa.

Osim što ovih dana konstantno traju rasprave o feminističkom podtekstu Divlje ceste, veliku pozornost privlači i tehnička strana filma koji vrvi autentičnom akcijom, stripovskom estetikom i kaskaderskim prizorima kakve već odavno nismo vidjeli u visokobudžetnim spektaklima, pri čemu se 150-milijunski budžet vidi na svakom koraku. Drugim riječima, nismo dobili još samo jedan nastavak ili reboot već film koji će vjerojatno postati moderan klasik i izvršiti snažan utjecaj na suvremeni Hollywood.

Nekoliko dana nakon premijere Miller je najavio i peti nastavak, ponovno s Hardyjem u naslovnoj ulozi, a na njega sasvim sigurno nećemo čekati 30 godina. Ikonični junak osamdesetih očito će ostaviti velik trag i u 21. stoljeću.