Intervju: Takamasa Sakurai
- 25. veljače 2015.
- #Big in Japan

Takamasa Sakurai japanski je pisac, novinar, producent i „kawaii-ambasador“ – kawaii je japanski pridjev koji označuje nešto dražesno, lijepo, šarmantno i slatko, a jedan je od segmenata japanske pop-kulture koju karakteriziraju upravo ovi atributi – Hello Kitty ili Pikachu eklatantni su primjeri ovakvog pop-kulturnog stila. Sakurai je s predavanjem gostovao u Hrvatskoj, kada smo i razgovarali s njim.
Gospodine Sakurai, na predavanju smo se dotaknuli početaka fenomena japanske pop-kulture i njezinog kawaii-izričaja. Možemo li odrediti kada je Japan počeo proizvoditi pop-kulturu i kada je kawaii postao njezinim zaštitnim znakom?
Još za vrijeme razdoblja Edo (od 17. do 19. stoljeća) Japanci su obožavali sve što je malo i slatko; npr. pri izradi nakita – sve što je bilo sitno i detaljno izrađeno bilo je vrlo cijenjeno. Izraditi tako delikatan nakit značilo je uložiti dugotrajan napor, a to je kod gotovog proizvoda garantiralo ne samo ljepotu nego i kvalitetu. Japanska kawaii-kultura porijeklo vuče iz takvog stava prema svijetu oko sebe. No ono po čemu danas poznajemo popularnu kulturu, svoj je oblik dobilo u drugoj polovici 20. stoljeća. Japan se nakon Drugog svjetskog rata našao u teškoj situaciji, kako ekonomski i socijalno, tako i na području kulture. Mišljenja sam da je siromaštvo nakon Drugog svjetskog rata bitan element u povijesti japanske pop-kulture; nismo mogli uvoziti kulturu, morali smo sami mozgati ne bismo li stvorili nešto originalno japansko.
Kakvo mišljenje o japanskoj pop-kulturi danas ima sámo japansko društvo? Kakve su razlike u mišljenjima po godinama starosti i po spolu?
Japansko društvo prema zainteresiranosti za pop-kulturu možemo starosno podijeliti na nekoliko skupina odnosno načina. Po jednoj podjeli to bi bila populacija starija i mlađa od 60 godina života. Samu granicu između te dvije starosne grupe označava manga Ashita no Joe. Radi se o vrlo cijenjenoj boksačkoj drami objavljivanoj krajem 60-ih i početkom 70-ih, u kojoj se prvi put razmatrao ekonomski i socijalni preokret u japanskom društvu nastao nakon Drugog svjetskog rata; stoga pogled na pop-kulturu prije Ashita no Joe i nakon njega nije mogao biti isti. Drugu podjelu sačinjavala bi populacija starija i mlađa od 45 godina života. Sredinom 60-ih rađala se tzv. zlatna generacija potrošača japanske pop-kulture. Ta je generacija odrastala uz prve Miyzakijeve serije i filmove, prije osnivanja njegovog studija Ghibli; to je moja generacija.
Općenito gledano, podjelu možemo napraviti i na one koji tu pop-kulturu prihvaćaju i na one koji je ne prihvaćaju. Usudio bih se čak reći da im upravo oni koji ne prihvaćaju kulturu animea i mangi dodjeljuju to ime – pop-kultura; za ostale je to itekako i kultura i umjetnost sama po sebi. Što se tiče podjele po spolovima, posljednjih godina po nekim istraživanjima ženske osobe više čitaju mange i gledaju anime-filmove. Tom trendu treba zahvaliti velik broj održanih cosplay-konvencija (costume play, op. ur.) i širenje japanske glazbene i modne industrije.
Postavlja li japansko društvo neku jasnu granicu između pop-kulture i supkulture? Koji sadržaji spadaju u jedno, koji u drugo?
U Japanu izraz i značenje riječi supkultura polako nestaju. Nestaju čak i granice između tzv. visoke kulture i pop-kulture. Na svojim predavanjima, razgovarajući s fanovima japanske pop-kulture, došao sam do zaključka da ne moram više koristiti riječ supkultura. Svi mi imamo svoj karakter, on je nastao u našem formativnom razdoblju, i svi sadržaji kojima smo bili izloženi i koje smo upijali odredili su našu granicu između kulture i supkulture. Ako nastavljate učiti i otkrivati nove sadržaje, ta granica između kulture i supkulture se pomiče i vi razvijate veći senzibilitet prema nekim stvarima, dok vas drugi jednostavno ne mogu pratiti. Tu je i osnovna razlika između mlađih i starijih generacija; svaki će na svoj način promatrati svijet oko sebe, i ono što je najvažnije – i jedni i drugi imat će ispravan pogled; stoga ne treba nekoga tko ne dijeli vaše mišljenje osuđivati, smatrati manje vrijednim i sl.
Smatrate li da u današnje vrijeme stagnira kvaliteta anime-filmova i serija; po mom mišljenju više nema naslova koji bi utjecali na zapadnu pop-kulturu kao što su utjecali anime-filmovi Akira i Ghost in the Shell…
Ja smatram upravo suprotno, mislim da su danas anime-filmovi i serije kvalitetniji nego prije. Možda osjećate na taj način jer više ne nalazite dobar anime u žanru koji volite. To što je trenutačno znanstvena fantastika u animeu zapostavljena ne znači da se srozala kvaliteta animea općenito. Ono što su za 90-e bili Katsuhiro Otomo i Mamoru Oshii (redatelji filmova Akira i Ghost in the Shell, op. a.), to su danas ljudi koji stoje iza projekata Haruhi Suzumiye i Hatsune Miku (likovi iz poznate mange i popularnog softvera za sintetiziranje glasa Vocaloid; o oba fenomena pisali smo u Planu B br. 34-35, op. a.).
Koji su danas najvitalniji predstavnici japanske pop-kulture? Je li to anime, manga, japanska glazba ili su to japanski modni stilovi?
U Japanu je danas svaki umjetnik, bilo da se bavi animeom, mangom, glazbom, modom, književnošću, te bez obzira prikazao on to u svojem umjetničkom djelu ili ne – svjestan značaja pojma moe. Kada bismo na najkraći mogući način željeli objasniti moe, rekli bismo da se radi o jakoj privrženosti određenom tipu ili stilu osobe, ili samoj ideji, ponekad nabrijanoj do obožavanja ili čak opsesije. Premda postoji dosta kritičara pokreta moe, on je danas ključni element japanske pop-kulture. Anime-serije ’70-ih po prvi su put prikazane u Americi, nakon toga u Europi, a tek ’90-ih Zapad je upoznao mangu. Iz toga možemo zaključiti da su anime i manga bili prethodnica ostalih sadržaja japanske pop-kulture kao što su glazba, film i moda.
Na predavanju ste spomenuli da je pojava širokopojasnog interneta početkom stoljeća doprinijela širenju animea i mangi na Zapad. Kako gledate na to da je velika količina tih sadržaja i tada, a i sada, piratizirana, odnosno još uvijek nije autorski pravno riješena?
Meni je jako drago što je Zapad tako dobro prihvatio anime-filmove i mange. Mislim da nikada u povijesti svijeta nije postojao takav slučaj da se ljudi masovno uključuju u dijeljenje jedne kulture. Kultura kopiranja oduvijek postoji, piratizacija je svakako veliki problem, a naš zadatak za budućnost jest pronaći tom kopiranom materijalu nekakav ekvivalent, neku drugu vrijednost i dimenziju. To bi trebalo učiniti na tragu relacija kakvu danas imate u razlikama između slušanja glazbe kod kuće i na koncertu, ili gledanju filma na zaslonu računala umjesto u kinodvorani. Osobno, neću reći da je piratizacija apsolutno zlo; ako mislite da je u redu gledati piratizirani materijal, meni ne smeta, ali to je situacija koja zasigurno vodi prema smanjenju budžeta produkcijskih i izdavačkih kuća, a time i smanjenju kvalitete konačnog proizvoda.
Smatram da je stvaranje nekog novog proizvoda i njegova prodaja stvar prošlosti; mi se moramo okrenuti stvaranju određenog segmenta društva kojem će se ponuditi ne samo određeni proizvod, nego i ideja o načinu njegove upotrebe. Ponovno se vraćam na projekt Hatsune Miku: prvo smo stvorili osjećaj zajedništva kroz druženje, slično onom na društvenim mrežama poput Facebooka, ali u našem slučaju to je zajedništvo na višem socijalnom stupnju; recimo da netko od vas u Hrvatskoj napiše tekst pjesme, netko drugi na Tajlandu napravi melodiju, a netko treći, npr. u Brazilu, snimi videospot, kreirajući kostimografiju Hatsune Miku – to je način na koji želimo djelovati. To je prodaja bez prisile, bez autorskih prava, prodaja koja omogućava dosta slobode, a ujedno potiče i kreativnost svakog člana takve zajednice.
Kada je Zapad prihvaćao japansku pop-kulturu, je li jednako tretirao sve njezine segmente? Smetaju li vas povezivanja i/ili izjednačavanja pojmova kawaii i moe s erotikom i pornografijom?
Posjećujem mnoge gradove svijeta i svjestan sam velike popularnosti japanske pop-kulture izvan Japana; jednako tako su i ljudi iz industrije animea i mangi svjesni te popularnosti, ali nitko od njih ne želi podilaziti Zapadu, nitko ne želi raditi anime-filmove i mange koji će se svidjeti Zapadu, to nije njihov stil. Japanci teže originalnosti, a ne proizvodu koji će biti atraktivan strancima. Razlike između Istoka i Zapada još su uvijek velike. Premda dijelimo ista ili slična društvena uređenja, nemamo iste zakone ni cenzuru, ne dijelimo istu religiju, pa nemamo zajedničke stavove o moralnosti, niti imamo iste tabue. Osobno mi ne smeta povezivanje animea i mangi sa svime navedenim, prvenstveno jer se radi o generaliziranju.
U ’90-ima je posebno u Europi bilo puno vike oko toga da anime-filmovi nisu za djecu jer prikazuju ekstremno puno nasilja, lascivnu erotiku i pornografiju. Na isti način ja bih mogao reći da je američka kinematografija lascivna jer svi ti elementi postoje i u njoj; očito se radi o vađenju određenih naslova iz konteksta različitih žanrova. Naravno da horor-žanr igra na kartu straha; naravno da pornografija igra na kartu seksualnosti odraslih, i na kraju naravno da takve stvari nisu za djecu. Tu leži osnovna razlika u shvaćanju animacije Japana i ostatka svijeta, a to je da animirani filmovi nisu namijenjeni samo djeci. Anime i manga često namjerno idu za ekstremima da bi izazvali snažan emocionalan stav prema nasilju – a to je da nasilje nema smisla. U Japanu se točno može odrediti koji je sadržaj namijenjen djeci, koji mladima u razvoju, a koji je za odrasle.
Što sve obuhvaća vaš posao producenta? Vi pomažete u organizaciji cosplay-konvencija i sudjelujete na njima i kao cosplayer i kao član žirija. Možete li pomoći u organizaciji koncerata japanskih glazbenika ili filmskog festivala japanskih filmova? Koji bi uvjeti trebali biti ispunjeni da se to ostvari?
Kao producenta uvijek me najviše brine prostor u kojem će se događaj održati, a s tim u vezi su i problemi opreme za koncerte i filmske festivale; na kraju, važna stavka je i budžet. Bitno je imati želju za takvom vrstom događanja, ali još je važnije uskladiti želju s mogućnostima. Ako se sve to posloži, da, ja mogu dovesti poznate japanske glazbenike u Hrvatsku.
Vi također održavate i kontakte s fanovima japanske pop-kulture nakon konvencija i predavanja. Kakva je interakcija s mladima?
Nakon predavanja na temu japanske pop-kulture i nakon druženja na konvencijama dosta sklapam poznanstva s mladima. Oni uvijek nastoje pokazati koliko vole sve segmente te kulture, tako da mi poneki od njih šalju crteže nastale po predlošcima anime-filmova i mangi, šalju mi i crteže svojih modnih kreacija i fotografije nastale na cosplay-konvencijama ili drugdje. Uvijek nastojim komentirati svaki crtež ili fotografiju jer znam da je mladima potrebna povratna informacija, a preko nje i poticaj za kreativnim izražavanjem. Bilo bi žalosno ne ostvariti razmjenu odnosa s obzirom na mogućnosti današnje tehnologije.
Koje su organizacije i udruge obično uključene u vaša predavanja? Tko vas promovira?
Ponekad koristim servis japanske vlade, radeći preko veleposlanstva Japana i Ministarstva vanjskih poslova, ali prilikom organiziranja velikih svjetskih događanja, kao što je bio prošlogodišnji Japan Expo u Parizu, na kojem je sudjelovalo više od 170.000 ljudi, japanska vlada nije prisutna. Organizatori takvih događanja tu su zbog svog interesa za kulturu Japana i dobre volje, a ne zato što ih na to potiče japanska vlada. Sva ta okupljanja u početku su bila mala i nisu imala toliki značaj kao danas, no s vremenom su narasla – i upravo tada kad se počeo uključivati velik broj ljudi, počela se uključivati i japanska vlada.
Konzultirate li se s veleposlanstvom Japana u zemlji koju posjećujete? Kakvo je vaše mišljenje o veleposlanstvima Japana? Promoviraju li oni dovoljno japansku pop-kulturu?
Za predavanje u Hrvatskoj nisam se konzultirao s Veleposlanstvom Japana u Zagrebu, ali ponegdje je to bilo potrebno da bi se predavanje uopće moglo održati. Japanska veleposlanstva trebala bi više promovirati japansku pop-kulturu, stalno su u nekom nepotrebnom grču, kao da se srame kulture tog tipa. Kod njih je očito još uvijek jak osjećaj odbojnosti prema nečem što nije visoka kultura, odnosno kultura koja izvire iz japanskog tradicionalizma. Mislim da još dosta toga moramo srediti u samom Japanu prije nego što japanska veleposlanstva jače počnu promovirati pop-kulturu.
Primijetili smo i na predavanju da volite govoriti o animeima i mangama. Stoga za kraj: koji su vaši najbolji anime i manga? Film? Glazba?
Nisam mogao pratiti mangu i anime intenzivno cijelo vrijeme svog života, zbog studiranja i nekih drugih obaveza, ali mogu reći da je moj naomiljeniji anime Neon Genesis Evangelion, a manga Maison Ikkoku autorice Rumiko Takahashi. Od filmova bih posebno izdvojio Shimotsuma Monogatari (na Zapadu poznatiji pod nazivom Kamikaze Girls) i Navi no Koi. A što se tiče glazbe, to je teško pitanje jer o glazbi mogu pričati i više nego o anime-filmovima; ali mogao bih ovako za kraj reći da su moju mladost obilježili The Beatles, tako da njih još uvijek volim.