Svjestan sam da o ovoj temi palamudim možda i više nego što bi trebalo, no nervira me kad vidim kakva su nam genijalna ostvarenja devete umjetnosti pred nosom, a opet, velik dio akademske elite strip i dalje smatra inferiornim medijem. Posve pogrešno.

Recimo, epohalni Maus ne samo da ne zaostaje za, ne znam, Oscarima ovjenčanim Pijanistom, Schindlerovom listom ili Život je lijep, već mu isti nisu ni do koljena. Distopijska poetika Georgea Orwella, Aldousa Huxleya ili Raya Bradburyja prema jezi Mooreove Vendette izgleda kao obično, opuštajuće ljetno chick lit štivo. Pa čak i djela Umberta Eca, Itala Calvina ili čak Borgesa ne čine mi se suštinski drukčijima od djela recimo Huga Pratta.

Naravno, načini izražavanja se razlikuju, ali na djelu je isti stvaralački napor – u ovome slučaju okrunjen uspjehom – kako bi se ispričala jedna priča puna čudesnih zbivanja, u isti mah epska i poetska. Emocija koju osjetim kada čitam Venecijansku bajku, Zlatnu kuću Samarkanda ili Tango u kvalitativnom smislu ne zaostaje za emocijama koje u meni budi čitanje Ime ruže.

Rabota kojoj je cilj stvaranje neke hijerarhije različitih formi umjetničkoga izraza po meni je i nemoguća i posve nepotrebna. Jer svi oni koji tvrde da je strip kao žanr apsolutno inferioran u odnosu na roman, sude o stripu primjenjujući na njega kriterije koji važe za roman – jasno je da se u tom slučaju mora doći do zaključka da je strip niža forma literarnoga izraza. Ali ti ljudi previđaju, ili na koncu ne znaju da strip ima svoja pravila i da se može procjenjivati isključivo s pozicije tih pravila. U njihovu slučaju također je očito da slabo ili nikako ne poznaju materiju, pa je logično kada iz takvih krugova ispliva budalaština da strip ne zaslužuje naziv umjetnosti.

Takvi očito nikada nisu čitali From Hell, Persepolis, Love and Rockets ili Svagdanju borbu, da ne idem dalje. Ove negativne reakcije uglavnom dolaze od pobornika kulture fakultetskog tipa. Koliko god te reakcije bile isključivo natopljene predrasudama i neznanjem, u njima nema ništa čudnoga jer je oficijelna kultura po svojoj prirodi konzervativna i uvijek zazire od novih formi umjetničkoga izraza.

U 18. stoljeću prezirala je roman, avangardni slikari s početka 20. stoljeća bili su sustavno ismijavani, a i filmu je dugo trebalo da se izbori za svoju slobodu i izađe iz okvira niže forme kazališne umjetnosti. Nadajmo se kako će se i ta tvrdokorna zajednica jednom morati pomiriti s činjenicom da i strip ponekad može biti umjetnost, i to ona visoka, najviša i najčišća, ona što oplemenjuje i udara ravno u dušu, moćno i silno, gromovito.

Slična priča vrijedi i za dječju književnost. Bez obzira na to koliko ona bila dobra, vrijedna, kvalitetna, bez obzira na činjenicu što je većina tih akademskih veličina upravo odrasla na remek-djelima Julesa Vernea, Antoinea de Saint-Exupéryja, Sue Townsend, J. K. Rowling, Branka Ćopića, Zlatka Krilića ili, pak, meni najdražega Ivana Kušana, dojma sam (možda se i varam) da svaka iole validna rasprava o tom žanru ne ide dalje od diskursa isključivo pisma za djecu, i to onda kada se raspravlja o podobnosti određenoga štiva kao potencijalne školske lektire. Šteta. Jer u tim knjigama čitatelj, ne samo onaj mlađi, već bilo tko kome je srce otvoreno, a duša široka k’o Rusija može itekako uživati.

Remek-djelo dvojice wunderkinda francuskoga novoga vala u stripu, Lewisa Trondheima i Emmanuela Larceneta, Astronauti iz budućnosti, upravo je jedno takvo štivo. Strip, da strip, ali onaj koji funkcionira kao najčarobnija platforma za polijetanje u carstvo najdivnijih snova.

Oko sadržaja neću mnogo petljati. Imamo Martinu, djevojčicu, buduću nobelovku koja je opsjednuta mišlju da su sva druga ljudska bića zamijenjena robotima i Gojka, ništa manje pametnoga dječaka kojemu je životna misija voditi bespoštednu borbu protiv aliena koji su svugdje oko njega. Roditelji su im kao i svaki drugi roditelji, hm, ili pak možda i nisu, a Gojkova mala seka sve što želi jest ići u kino. Ono što dalje slijedi je čudo, ali baš čudo, priča toliko nenormalna i luda da jedino može buknuti iz glave dobroga luđaka Trondheima.

Slijedeći postulate klasika dječje književnosti Trondheim i Larcenet u prvome redu kreiraju hommage vlastitom djetinjstvu i glorificiraju pothvate mališana, ističući njihovu neobičnu hrabrost, požrtvovnost i upornost, bez obzira na to što bi možda u realnosti sve to bilo malo previše za njihova krhka leđa. Upravo zbog toga, čitatelji pod tim silnim oklopom vrlina najčešće vide romantičarski dočarane ratnike, no u prvome redu to su ipak djeca. Drukčija možda, posebna svakako, no ipak djeca, razmažena, tvrdoglava, čak i bezobrazna. Djeca sa svojim brigama, problemima, interesima, maštanjima – naivna i radoznala, prpošna i pokretljiva, neumorna i nezasitna za avanturama i svojim doživljajima.

Ne znam, možda će se ova usporedba nekom učiniti smiješnom i deplasiranom, no mene Trondheim (barem u ovome stripu) neodoljivo podsjeća na Ivana Kušana. Poput našega majstora Trondheim shvaća, razumije i opisuje dječju prirodu upravo onakvom kakva ona zapravo i jest. Valjda zato što je u suštini i sam jedno veliko dijete, zna u potpunosti ”zaviriti pod dječju kožu” i ako promatramo Gojka i Martinu, shvaćamo kako smo u njima otkrili pravu djecu u iskonskom tonalitetu njihova djetinjstva. Otkrili smo sebe kakvi smo nekoć bili.

Da, Astronauti iz budućnosti u najvećoj su mjeri autorov hommage vlastitom djetinjstvu. I posveta svima nama koji bez obzira na sve i dalje imamo razigranoga klinca koji čuči negdje duboko u nama i nikako ne želi odrasti.

S jedne strane, Astronauti su geg-strip. S druge strane oni su toliko daleko od geg-stripa da čovjek, kad ih pročita, nema izbora nego sve poslati u materinu i zapitati se – koji kurac je ovo? Taj geg tj. njegova šarmantnost toliko je neobična, totalno drukčija od one na koju smo navikli u klasičnom francuskom stripu. Ljepota Trondheimova gega u ovome stripu proizlazi iz neumoljive upornosti kojom se isti razvija, a njegova struktura pomalo je nalik malenoj niti koju se povlači dok se cijeli džemper ne rasplete. Riječ je o stripu koji pokazuje koliko daleko može otići kombinacija zanatske čistoće i neobuzdanoga ludila – nesvakidašnja kombinacija koja će nas iznova iznenaditi i oduševiti svaki put kad joj se vratimo.

Astronauti možda i jesu strip u prvome redu namijenjen djeci, ajde, mladima da budem konkretniji, no ne samo njima. Veliki Moebius jednom je rekao: ”Čovjek se ne mora silom praviti glup kako bi se obraćao djetetu”. A Trondheim i Larcenet tretiraju svojega čitatelja kao sebi ravnoga, niti kalkuliraju niti pribjegavaju kompromisima s obzirom na osjetljivost žanra. A opet, zašto i bi? Astronauti su ionako žanrovski poprilično nedefinirana i posve oslobađajuća priča, koja se od prve stranice belji svemu i svačemu, svima i svakome. Posebice onima koji ne vjeruju u snove i onima koji su, čim su potpisali prvi ugovor na neodređeno i nabacili na sebe neko jeftino konfekcijsko odijelo, zabrijali da su tom inicijacijom zakoračili u ”ozbiljan” svijet odraslih u kojemu nema mjesta za maštu.

Takve tko jebe, i bez njih nas ima posve dovoljno koji se možemo sasvim dobro zabavljati i maštati.

Izdavač: Fibra