Teško je danas biti originalan. Kažu, sve je već napisano. Kažu, sve je već izmišljeno. Ne samo to. Teško je imati jedinstven glas i biti prepoznatljiv u tolikom moru pisaca. Nije pitanje samo kako iskočiti iz prosjeka, nego kako uopće iskočiti, kako se istaknuti, kako postati vidljiv ako je oko tebe ocean, a ti si samo kapljica. Je li to uzrokovalo da danas književnost bude nikad zanimljivija? Jesu li po čistom principu opstanka najjačih i najsnalažljivijih današnji pisci maštovitiji, kreativniji, promućurniji nego pisci nekad? Često nije i često nisu. Često misle da su originalni, a zapravo nisu. Često žele da su pisci, a nisu ni to.

Pisanje je danas nešto što svatko misli da može raditi bez nekih posebnih preduvjeta ili – što je još gore! – da mora. Ovi koji “moraju” i “trebaju” gori su od onih koji pišu jer im je profesorica u četvrtom srednje rekla da su im zadaćnice baš lijepe i uredne. Pisanje je posao kao i svaki drugi: zahtijeva znanje, snalažljivost, predanost, rad, rad i rad. Da, zahtijeva i taj prokleti talent, ali i pisci bez talenta mogu biti dobri pisci ako imaju ostale potrebne alate. Puste tlapnje o nekom uzvišenom pozivu samo su to i ništa više.

Lako je prepoznati pisca koji piše ne zato što mu neki unutarnji glas govori da mora ili jer su mu učiteljice hvalile sastavke. Pisca koji ima nešto za reći i koji to čini mudro i znalački, taman mu bila prva prvcata knjiga. Pisca koji će vas povesti na putovanje kojem se niste nadali, zadiviti vas, očarati, a da nijednom ne posumnjate da to radi upravo zbog vas, čitatelja. Pisca poput Tima Davysa, ili kako god Šveđaninu ili Šveđanki iza tog pseudonima bilo ime. I hvala mu/joj na tome jer me već dugo jedna knjiga nije ovako razgalila.

Krimić s plišancima

Kratak opis knjige: noir krimić u tarantinovskom stilu, s plišanim igračkama kao likovima. No taj opis može navesti na krivi put. Potencijalni čitatelj može pomisliti da je riječ o romanu za djecu, što nije. Komedija – opet nije. Alegorija – ponovno krivo. Oni koji su naviknuti na koprcanje kroz žanrovsku književnost uspjet će vrlo brzo i lako prihvatiti plišane igračke kao likove. Oni drugi će pak tražiti veliko prosvjetljenje i odgovor na pitanje – zašto? Zašto baš plišane igračke? Ako odgovor i postoji, čitatelj ga neće naći u Ambervilleu; možda tek u jednoj od knjiga koje će uslijediti u najavljenom Mollisan Town kvartetu. Ovo je “samo” jedan jako dobro osmišljen krimić koji nas uvodi u pomno zamišljen svijet: u grad po imenu Mollisan Town, podijeljen na četiri podjednako velike četvrti, čije su ulice i pročelja zgrada limunski žute, metvičasto zelene ili krvavocrvene boje, koji je s jedne strane omeđen morem, a s ostalih strana gustom i neprobojnom šumom koju nijedan plišanac nikada nije uspio prijeći niti istražiti.

Tim gradom koračaju plišanci koji vole, mrze, rade, putuju, drogiraju se, piju, voze aute, odgajaju mladunce, brinu se jedni za druge, spletkare, kradu, vode ljubav i “krvare” vatu. Život plišanaca isti je kao i život ljudi, osim u dva možda najznačajnija segmenta: pri rađanju i umiranju. Plišanci se, naime, ne rađaju. Oni već “odrasli” stižu na kućni prag majkama i očevima – onima koji su se prijavili na Listu za mladunčad – i oni ih uče kako govoriti, misliti, hodati. Plišanci niti ne umiru. Jednoga dana samo dođu po njih i odvedu ih tko zna kamo i tko zna zbog čega. Navodno postoji i Lista za odstrel, no to je tek priča, samo legenda.

Lista za odstrel

I upravo je ta Lista za odstrel pokretač radnje. Glavnog junaka, Erica Medu, jednog sasvim običnog dana posjeti mafijaški boss Nicholas Golub, s kojim je Eric nekoć davno blisko surađivao, te od njega zatraži da ukloni Nicholasovo ime s Liste. Kako i kojim sredstvima – njega ne zanima, on želi samo rezultate; a ako Ericu zadatak ne pođe za šapom, nastradat će njegova voljena Emma Zeko. I tako Ericu ne preostane ništa drugo nego da se lati posla, i to uz pomoć svoji starih pajdaša: sadista i homoseksualca Sama Gazele, pjesnika i prevaranta Zmije Zijada, te sporog i kršnog Vraška Vrane, koje je zadnji put vidio prije skoro dvadeset godina.

Sadizam i filozofija

Ovako prepričana, priča se doima smiješnom, no unatoč humoru, kojeg ima u izobilju, ona to nije. Upravo opreka između ozbiljnog sadržaja i neozbiljnih likova daje priči snažniji ton. Ima u njoj i sadističkog iživljavanja i mučenja, ali i dirljive – reklo bi se – “ljudske” drame. Ima i filozofiranja o neraskidivoj vezi između dobra i zla, čime se uglavnom bavi Teddy Medo, Ericov brat blizanac, koji je naizgled samo sporedni lik čija je uloga da pruži uvid u pozadinu i prošlost glavnoga lika, no na kraju se pokaže ključnim i čak pomalo nepouzdanim, a nije jedini takav. Na površini su svi plišanci jedno, a duboko unutra nešto sasvim drugo; dobri ili zli, ovakvi ili onakvi, imaju svoje razloge. Nisu puke karikature ljudi, oni jesu živa bića koja osjećaju i misle. Ova priča nije samo odraz naše stvarnosti; ona jest naša stvarnost, samo u plišanom i šavovima vezanom obliku.

Možda će buduće knjige iz kvarteta pružiti više objašnjenja ovog neobičnog svijeta, isprogramiranih kiša, izolirajućih šuma i živopisnih ulica. Iznimno se veselim novim pričama i likovima, čak i ako nikakva nova objašnjenja ne budu dana. Ni nama naš svijet nije u cijelosti poznat, pa zašto bi nafutrani zeke, mede, deve, hijene, psi i nosorozi bili u boljoj poziciji? Ima neke čari u misteriji, baš kao i u djetinjoj ideji da plišane igračke, negdje tamo tko zna gdje, žive normalnim životom, baš kao i mi.

Nakladnik: Fraktura
Besplatno poglavlje: http://bit.ly/aKrmfq