Čovjek sa Zemlje (2007.)
Skromno producirani uradak Richarda Schenkmana odvija se gotovo u cijelosti za vrijeme kućnoga okupljanja na kojemu glavni lik, profesor John Oldman (David Lee Smith), otkriva prijateljima kako on iz nekog razloga uopće – ne stari. Naime Oldman (vrlo prikladno prezime) ima čak 14 tisuća godina, što znači da je iz prve ruke svjedočio cijeloj ljudskoj povijesti! Čovjek sa Zemlje pravi je primjer kako snimiti intrigantan SF film koji se oslanja isključivo na dijaloge i odnose među likovima, bez naglašene vizualne estetike ili akcijskih prizora.

Gattaca (1997.)
Redateljski prvijenac Andrewa Niccola bez sumnje je jedan od vizualno najimpresivnijih žanrovskih filmova devedesetih, premda se scene s efektima mogu nabrojati na prste jedne ruke. Estetika filma počiva prvenstveno na odličnoj scenografiji (nominiranoj za Oscara) i vrhunskom snimateljskom radu, koji su zaslužni za zanimljiv retro izgled svijeta budućnosti u kojemu se Ethan Hawke i Uma Thurman bore protiv genetičke diskriminacije. Gattaca je film bez eksplozija, digitalnih ekstravagancija i nevjerojatnih akcijskih scena, ali bez obzira na to, nudi bogat vizualni doživljaj.

Paklena naranča (1971.)
Stanley Kubrick napravio je vizualnu revoluciju Odisejom u svemiru (1968.), ali u svom sljedećem filmu, Paklenoj naranči, ostavio je specijalne efekte po strani, koncentriravši se na društvenu kritiku i distopijsku satiru. I dok je Odiseja fascinirala uvjerljivim prikazom svemirskih prostranstava, Paklena naranča šokira svojom beskompromisnošću i prizorima eksplicitnog nasilja te s pravom nosi status jednog od najkontroverznijih filmova u modernoj povijesti.

Pi (1998.)
Redatelj Darren Aronofsky (Rekvijem za snove, Crni labud) svoju je karijeru započeo crno-bijelim fantazmagoričnim uratkom Pi čiji su glavni aduti paranoična atmosfera, kompleksne ideje i dinamična montaža. Mizeran budžet i manjak efekata u ovome slučaju pokazali su se kao dobitna kombinacija, rezultiravši iznimno inovativnim i intrigantnim djelom, koje će se posebno svidjeti ljubiteljima cyberpunka, ali i onima koji vole kontemplirati o smislu života i složenim filozofskim konceptima.

Posljednja bitka (1983.)
Iz današnje perspektive pomalo neobično djeluje da je Luc Besson, redatelj živopisnih filmova kao što su Peti element i Lucy, svoj opus započeo komornim postapokaliptičnim uratkom Posljednja bitka. U Bessonovu crno-bijelom prvijencu nećete vidjeti spektakularne prizore (premda stila ne nedostaje) ni čuti dijaloge, jer su u zamišljenoj budućnosti ljudi izgubili mogućnost govora. Samim time film graniči s eksperimentom, što je vrlo zanimljivo s obzirom na to da Bessona danas prati titula ”populističkog” filmaša.

Pobješnjeli Max (1979.)
Distopijski klasik Georgea Millera jedan je od najboljih primjera kako s malo novca snimiti uzbudljiv i atraktivan film, koji je na kraju izvršio ogroman utjecaj na žanr i modernu kinematografiju općenito. Pobješnjeli Max ističe se stripovskim ugođajem i ”old school” akcijom, s posebnim naglaskom na kaskaderske prizore, koji još više dolaze do izražaja u nastavcima. Ove godine u kina stiže i novo poglavlje u franšizi, koje će, sudeći prema foršpanima, podignuti akcijske scene na neku novu razinu, ali neće izostati ni digitalni efekti. Sasvim u skladu s vremenom.

Primer (2004.)
Kada krene rasprava o filmovima koji se bave putovanjem kroz vrijeme, obično se spominju holivudski klasici kao što su Povratak u budućnost ili Terminator, koje mnogi pamte i po tehnički složenim prizorima. Međutim jedan od najoriginalnijih filmova na tu temu dolazi iz mikrobudžetnih sfera kinematografije. Snimljen za samo 7 tisuća dolara (!), kultni uradak redatelja Shanea Carrutha ne može se pohvaliti nekom posebnom vizualnom estetikom, no zato je bogat idejama i kompleksnim narativnim potezima od kojih ”boli glava”. Film koji ćete morati pogledati barem dvaput.