SF spektakl u hrvatskoj produkciji – nemoguća misija ili…?

Hoćemo li ikada u Hrvatskoj imati film koji bi se mogao nazvati SF spektaklom? Za mišljenje smo pitali filmske znalce.

shutterstock_393505177

Svemirske bitke, bića s drugih svjetova, roboti, futuristički metropolisi… sve to uobičajene su vizualne sastavnice holivudskih SF filmova koji nas redovito mame u kina složenim specijalnim efektima i spektakularnim prizorima od kojih zastaje dah. Naravno, za raskošan žanrovski uradak potreban je i golem budžet, a on se obično mjeri u iznosima većim od 100 milijuna dolara jer složene digitalije, pirotehnika, maštovita scenografija i same holivudske zvijezde imaju vrtoglavu cijenu.

I dok se “preko bare” novca za skupocjene SF spektakle gotovo uvijek nađe, na našim prostorima priča je sasvim drukčija. Ne samo da u povijesti domaće kinematografije nikada nismo imali SF spektakl, nego se i sama žanrovska djela mogu nabrojati na prste jedne ruke. Istina, hrvatski produkcijski budžeti ne mogu se ni u snu uspoređivati s onima u Hollywoodu pa je izostanak skupih žanrovskih projekata sam po sebi jasna stvar, ali svi filmofili dobro znaju da za kvalitetan SF film ne treba uvijek i mnogo novca. Zašto domaća kinematografija nije sklona znanstvenoj fantastici? Hoćemo li ikada imati film koji bi se, barem u našim okvirima, mogao nazvati SF spektaklom? Za mišljenje smo pitali filmske znalce.

Nada ipak postoji

Marko Njegić, filmski kritičar Slobodne Dalmacije i autor knjige „FILMoteka“, nada se kako postoji realna mogućnost za domaći SF spektakl u dogledno vrijeme. “Naravno, ne bismo tu govorili o (mega)spektaklu u ravni holivudskih blockbustera, na način da se rasteže milijunski proračun u smjeru rušenja zgrada i zadovoljavanja norme pornografije destrukcije, no jedan SF film danas više nije nemoguća misija. Računalni serveri toliko su uznapredovali da ljudi sa ‘žicom’ za vizualne efekte uz sitnije ulaganje mogu stvoriti solidne virtualne krajobraze nekog izmaštanog svijeta, odnosno planeta budućnosti ili ih sagraditi od maketa. Možemo uzeti za primjer kratkometražni hrvatski film Slice Of Life koji se nalazi u postprodukciji, a čiji ‘miniature shot’ u stilu Istrebljivača možete pronaći na YouTubeu. Uzori hrvatskim redateljima trebali bi biti niskobudžetniji, minimalističkiji SF-ovi poput Signala, Kocke, Grada tame, Primera, Midnight Speciala…, fokusirani na neku socio-političku alegoriju u odnosu na orgiju (3D) efektima. A naše društvo za takve alegorije daje materijala na svakome drugom koraku”, smatra Njegić.

Naš sugovornik osvrnuo se i na situaciju u regiji i europskoj kinematografiji. “Dok je kod nas rijedak noviji primjerak SF-a snimio Nevio Marasović (The Show Must Go On), u Srbiji su žanrovski filmovi na malo većoj cijeni (Zona mrtvih, Mamula) pa je tako ovogodišnji FEST zatvorio Procjep. Kad je pak riječ o europskoj kinematografiji, nađe se tu nešto i izvan Bessonove matične Francuske, primjerice, španjolski Timecrimes, belgijski Gospodin Nitko ili ruski serijal Noćna/Dnevna straža. No, u pravilu, manje europske kinematografije, poput rumunjske, više se drže festivalskih filmova iz odsjeka drame”, ističe Njegić.

A zašto je dosad snimljeno iznimno malo hrvatskih SF filmova? “Stvar je prilično jednostavna – hrvatska kinematografija, odnosno filmska industrija nije okrenuta klasičnome žanrovskom filmu, nego, s jedne strane, populističkim komedijama i filmovima za djecu, a s druge, dramski intoniranim festivalskim ostvarenjima. Sredina tu gotovo da i ne postoji. Nemamo SF-ova, ali ni akcijskih filmova, horora…”, zaključuje Njegić.

U mogućnost snimanja hrvatskoga SF spektakla vjeruje Nikica Gilić, izvanredni profesor i predstojnik Katedre za filmologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. “S obzirom na The Show Must Go On Nevija Marasovića, za čije je snimanje potrošeno vrlo malo novca, ništa nije isključeno. Ako filmaši budu imali takvu ambiciju, to je sasvim moguće”, smatra Gilić. Također vjeruje kako postoji realna mogućnost za pojavu takvoga uratka u bliskoj budućnosti: “Možda film neće biti spektakularan kao najskuplji američki SF filmovi, ali vjerujem da bi ga moglo biti te da bi mogao biti prilično dobar.” Na pitanje zašto općenito u Hrvatskoj imamo malo SF filmova, odgovorio nam je: “Kombinacija snobizma (prezir prema nekim žanrovima u našemu društvu) i financijskih ograničenja. Međutim, u novije vrijeme snobizam slabi, a tehnologija postaje sve jeftinija pa zato ima nade.”

Ništa od hrvatskih Ratova zvijezda, ali…

Kako i Njegić i Gilić ističu primjer Nevija Marasovića i filma The Show Must Go On, zanimalo nas je i njegovo mišljenje o tome je li u domaćim okvirima moguće snimiti spektakularan SF naslov. “Digitalni efekti danas svakako više nisu luksuz najbogatijih svjetskih produkcija. Filmovi se snimaju digitalnom tehnologijom, a razvoj softvera i tehnologije danas omogućuje da se neke stvari mogu napraviti profesionalno u nekoliko sekundi – praktički i preko aplikacije na telefonu. Međutim, složene animacije poput svemirskih brodova, robota i sličnih stvari i dalje zahtijevaju golem angažman velikoga broja ljudi. Ovdje vrijedi pravilo – ne znači da ćeš naslikati Mona Lisu ako si kupio kist, boje i platno”, prokomentirao nam je mladi redatelj.

“Upravo zato veoma je teško zamisliti da bi si hrvatski filmovi, čija je gornja granica budžeta milijun eura, mogli priuštiti angažman stotine animatora i stručnjaka za vizualne efekte koji bi mogli napraviti nešto što prati standarde koje je postavio Hollywood. S druge strane, to nije ni isplativo jer smo jednostavno premaleno tržište da bi se tolika investicija mogla isplatiti prodajom kino-ulaznica, Blu-raya i TV prava. Naravno, SF film ne mora nužno obilovati specijalnim efektima pa mislim da nas ništa ne sprječava da snimamo SF filmove s ‘umjerenim apetitima'”, dodaje Marasović.

Na pitanje planira li netko od njegovih kolega snimanje filma SF žanra, odgovara da ne zna, no ističe kako on sam tako nešto nema ni u daljnjim planovima. “Glavni razlog što se kod nas ne snimaju SF filmovi upravo je činjenica da za tako skupu igru ne postoji širok interes izvan uskih krugova filmofila. Također, kod SF-a postoji onaj problem da, ako nije fantastičan, uglavnom je loš ili graniči s B/trash filmom”, objašnjava Marasović. Ipak, ne isključuje mogućnost pojave žanrovskoga “spektakla” u domaćoj produkciji: “Ništa poput Ratova zvijezda ili Zvjezdanih staza, ali SF filmovi poput Ceste bili bi mogući. Najbliže SF-u što će se snimati je zombi film Posljednji Srbin u Hrvatskoj moga kolege Predraga Ličine.”

The Show Must Go On

The Show Must Go On – scena iz filma

Marasović se na kraju osvrnuo i na vlastito iskustvo sa žanrom. “The Show Must Go On spada u tu kategoriju ostvarivih SF filmova. Pisao sam ga imajući na umu produkcijske limite onoga što možemo napraviti. Snimanje je bilo stravično naporno, komplicirano i teško s obzirom na to da sam ga financirao vlastitim novcem pa smo radili u polustudentskim uvjetima. Nadalje, postprodukcija trajala je više od dvije godine jer je gotovo svaki kadar u filmu zahtijevao neku intervenciju, od brisanja, dodavanja, animacija itd. Moram priznati da to snimanje nije bilo nimalo zabavno iskustvo pa, iako ne žalim niti sekunde rada na tom filmu, ne bih tako nešto ubrzo ponovio. Naravno, podržavam svaku sličnu inicijativu kolega i iskreno bi me silno veselilo da hrvatski film nakon The Show Must Go On dobije i koji novi SF!”, zaključuje Nevio Marasović.


Propustili ste