Harajuku djevojke i opsjednutost animiranim likovima, slatkim nevinim stvorenjima, za Japan su potpuno normalna stvar, duboko ukorijenjena u kulturu. Ne možeš vjerovati da su ti isti ljudi ne tako davno, željeli pokoriti svijet.

Prvi put zakoračiti tokyjskim ulicama je kao… progutati LSD ili prošetati Marsom. Skroz nadrealno. Neonske i 3D reklame blješte na svakom koraku, a iako se promet zrakom odvija na 3-4 razine, konstantno je začepljen. Cure obučene u naivne francuske sobarice uokolo dijele letke, dok fasade krase ne grafiti, već animirani junaci. Iz milijun dućana s tehnikom cvile gadgeti koje ostatak svijeta još nije vidio. Mnogi prolaznici na licu nose maske, neki zbog teških miomirisa koji se šire ulicama, a drugi jer su prehlađeni pa da ne zaraze ostale. Sve je drukčije, novo, zanimljivo i zarazno.

Nemilosrdni cinizam i hladna ravnodušnost kao glavne karakteristike većine svjetskih metropola – ovdje su nepoznanice. Svaki Japanac koji ti stane na put, ne samo da će ti se nakloniti, već će biti tako srdačan, uslužan i dobrodušan da ćeš, silom prilika, i ti postati takav, barem privremeno.

Na ulicama pažnju prvi privlače komadi – minijaturne zgodne, mršave i supersređene cure obučene po modi koja, poput gadgeta, tek treba stići u ostatak svijeta. Jedino što kvari tu savršenu sliku – njihove su većinom krive noge. Iako obožavaju štikle, Japanke u njima ne znaju hodati, pa se popikavaju i muče, ali ne odustaju, niti dozvoljavaju da im to stane na put pomno odabranom stylingu.

Konzumerizam je ovdje ultimativni fetiš, najčešća religija. Mnogi dečki i cure zapravo su notorne žrtve mode, a time se ponose daleko iskrenije od Vlatke Pokos. Čini se kao da svi od jutra do mraka samo shoppingiraju, zaluđeni firmiranim koliko i animiranim, pa zaljubljeno nose najnovije modele Pradinih i Guccijevih torbi, Diorovih naočala i svega što je ikad potpisala Vivienne Westwood.

Siđeš u podzemnu, a ono svi čekaju vlakove u urednim redovima, i nema – kako kaže urbana legenda – gurača gomile u vagone. Ne znaju Japanci što je preguravanje, a još ih manje zanima krađa, bez obzira koliko bila jednostavna u toj gužvi. Ukoliko slučajno nešto izgubiš, bit će ti u rekordnom roku uredno vraćeno. Radi li se o torbici, a unutra novčaniku, dobit ćeš ga natrag s novčanicama uredno posloženim po vrijednosti!

Vozeći se podzemnom, primijetit ćeš da svima, ali baš svima, i klincima i bakicama, s mobitela visi hrpa privjesaka (neki stručnjaci tvrde da ta navika vuče podrijetlo još iz Edo perioda, od prije 400 godina, kad je bilo popularno skupljanje amajlija). Dok natisnuti u uvijek krcatoj podzemnoj opsesivno čitaju mange, SMS-aju i igraju igrice na mobitelima, najčešće totalno cool Toshibinim plastičnim modelima živih boja, svi skupa djeluju pomalo infantilno, ali to je samo privid, stvar ukusa i njihove čudnovate kulture.

Harajuku girls

Nedjelja. Kvart Harajuku. Most Jingu, odmah pokraj Jojogi parka kroz koji hodočaste roditelji s tradicionalno obučenom djecom, na putu u hram Meiji. A ispod i oko mosta – dolina lutaka. Pankerske frizure u sto boja, Maria, za koju je nemoguće reći je li muško ili žensko, vrišti u mikrofon, dok publika, većinom tinejdžeri, luđački tresu glavama: Vidim da volite mahati glavom, pa sada ide još žešća pjesma za mahanje!

Malo dalje, Englezi koji su došli u Tokyo u potrazi za novim iskustvima i zaglavili (većinom našli cure Japanke), nude besplatne zagrljaje, s objašnjenjem: Da ovo izvedemo u Londonu – netko bi nas prebio, ali ovdje je to normalno.

Prave zvijezde mosta ipak su tzv. Harajuku girls, tinejdžerke koje se ovdje skupljaju nedjeljom, druže se i poziraju. Ima ih svakakvih, od gothic Lolita, preko napirlitanih seksi sobarica do neo-pankerica. Dok ih neumorno fotkaju turisti, profići i sociolozi sa svih strana svijeta, većina dražesnih cura, iako su ovdje s namjerom, jako su sramežljive, pa gledaju u pod, rumene se, šapću jedna drugoj na uho i hihoću, dok ispunjavaju leksikone, pišu dnevnike i konstantno SMS-aju. Na njima nema čega nema – rozih čarapica, dječjih cipelica, ukosnica, mašnica, volančića…

Ovdje su sveprisutni i, kako ih zovu od milja, ojisani, u prijevodu: ujaci – stariji tipovi koji se druže s klinkama iz naoko sumnjivih pobuda, ali pritom ih nitko ne shvaća ozbiljno. Mnoge Harajuku girls nadaju se da će završiti u nekom od popularnih kawaii časopisa, u kojima su ulične fotke oduvijek in, a tko kaže da baš dotični ojisan nije profesionalni fotograf. Uostalom, kako je ovdje sve naopako (po zapadnjačkim mjerilima), poput seksualno eksplicitnih i agresivnih mangi, u Japanu se erotično i groteskno najčešće ne doživljavaju perverznim, već normalnim i zabavnim.

Harajuku klinci grupiraju se ovisno o opsjednutosti bendovima. Bili punk, heavy metal, pop ili rock, ti visual kei bendovi glazbeno su beznačajni, ali je štos u njihovim članovima koji su većinom jako našminkani i svemirski obučeni androgeni dečki (kako im je fun base većinom ženski, često održavaju ekskluzivne koncerte samo za muške). Oni koji ovdje briju na cos (costume play tj. kostimirano oblačenje), dolaze na most obučeni kao idoli iz omiljenih filmova, serija i Visual Kei bendova.
Gothic Lolite (među kojima se nađe i muškića) pak izgledaju kao prekrasne lutke iz viktorijanskog doba, a na pitanje kakve dečke vole, spremno odgovaraju: One koji dobro izgledaju i još bolje se oblače, ili pak: Nikakve… nikakve… Volim likove iz crtanih filmova.

Što ti kažu mama i tata kad se ovako obučeš?, pitam jednu posebno napirlitanu curicu. Ništa. Ne znaju. Oblačim se kod frendice, a starci su joj svaki vikend na kupanju. Misli na popularno namakanje u vrućoj izvorskoj vodi, najčešće u toplicama malo izvan Tokyja, podno planine Fuji. Kao i većina Japanaca, Harajuku klinci tek natucaju engleski, pa im je neugodno uopće pokušavati. Prisluškujući njihove razgovore, ipak se razabire jedna čarobna riječ koju stalno ponavljaju: kawaii!

Za sve su krive tinejdžerice

Pojam 可愛い odnosno kawaii (čitaj: ka-wu-iiii) u osnovi znači sramežljiv, onaj kojem je neugodno. U doslovnom prijevodu kawaii je slatko, dražesno, a ujedno označava sve što je dječje, nevino, neiskvareno, jednostavno, ranjivo i neiskusno. To je stil koji je istovremeno infantilan, delikatan i lijep, a već desetljećima predstavlja glavno obilježje japanske pop-kulture. Osim među mladima, danas je kawaii, najčešće u obliku slatkih animiranih likova, prisutan u Japanu na svakom koraku: u logotipovima velikih tvrtki, na upozorenjima gradskih javnih službi, vladinim objavama, vojnim reklamama, komercijalnim avionima… Svih 47 japanskih prefektura ima kawaii maskote, a kawaii likovima koriste se japanska pošta, policija, podzemna željeznica…

Zapadnjacima je to na prvi pogled u najmanju ruku čudno, ali sve, pa i kawaii, ima svoje zašto.
Hiroto Murasawa, stručnjak za kulturu lijepog, vjeruje da kawaiimanija proizlazi iz težnje Japanaca da nikad ne odrastu, dok Tomoyuki Sugiyama, autor knjige Cool Japan, vjeruje da kawaii vuče korijene iz japanske kulture koja teži za harmonijom: Japanci kroz dražesne predmete i pojave traže duhovni spokoj i bijeg od surove stvarnosti.

Kawaii fenomen počeo se razvijati 70-ih, kad su se japanske tinejdžerice masovno zarazile slatkim dječjim rukopisom, umećući u tekst srčeka, smajlije i zvjezdice. Slabo je pomoglo što su u nekim školama zabranili tako ispunjavati školske testove, jer je 80-ih već više od 55 posto školarki (i 17,5 posto njihovih muških kolega) pisalo isključivo kawaii rukopisom, uz koji se prakticiralo i dječje ponašanje, oblačenje te govor (tako su npr. za “seks”, da ne bi zvučalo prosto, izmislili pojam nyan nyan suru odnosno mijau mijau).

Bio je to početak pobune mladih protiv tradicionalne japanske kulture, kao i njihovog identificiranja sa zapadnjačkom kulturom (na čelu s Disneyem) koja im je bila bliskija. Dok su se mladi na Zapadu bunili protiv establišmenta na agresivan, provokativan i seksualan način, pozivajući se na svoju neovisnost i zrelost, Japanci su radije izabrali naivni dječji put.

Odgovornost, ne samo prema obitelji već i društvu te poslodavcu/tvrtki, u Japanu je daleko veća i ozbiljnija negoli na zapadu. Kako bi se tinejdžer trebao veseliti odrastanju koje, kao, predstavlja samostalnost i slobodu, kad vidi silna “odijela” kako spavaju u podzemnoj iza 11 navečer, tek se onda vraćajući s posla? Ili da se možda raduje onim 3-5 dana godišnjeg, koliko ih ima većina radnih ljudi u Japanu?

Ah, ta Hello Kitty!

Sanrio, danas car kawaii fantazije, prvi je počeo unovčavati maniju za dražesnim. Početkom tih ludih 70-ih lansirali su prve kawaii blokiće za sanjive tinejdžere, ovisne o dječjem rukopisu. Nije prošlo puno, a njihova plejada cute likova na čelu s Hello Kitty i pingvinčićem Tuxedo Samom pokorili su svijet (sjećate se kad se 80-ih išlo u Trst u shopping, većina klinki uopće nije fermala krpice, već samo Hello Kitty gumice, olovčice, pernice, dnevnike, žigove?).

Kud’ mi klinci, tud’ i veliki igrači, pa su prava na korištenje Sanriovih preslatkih likova (My Melody, Little Twin Stars…) brže-bolje kupile silne japanske banke, dionička i osiguravajuća društva i napenalili ih gdje su stigli, sve kako bi se približili konzumentu. Burikko odnosno “lažna djeca”, u potpunosti su se poistovjećivala s teen starletom Matsuda Seiko, za koju kažu da je bila za kawaiimaniju ono što je Sid Vicious bio za punk. Kao ultimativna pop-kraljica, 80-ih je žarila i palila medijima, a nitko u japanskoj povijesti, uključujući kraljevsku obitelj, sportaše i političare, nije bio toliko medijski popraćen. Ravnih prsa i krivih nogu, uvijek je nosila dječju odjeću, stalno se crvenila od neugode i, naravno, hihotala. Svih njenih dvadesetak singlova bili su ultimativni hitovi, a objavila je i nekoliko knjiga ispisanih dječjim rukopisom, u stilu: Seiko uvijek želi sanjati. Pišem pjesmu o onome o čemu razmišljam kako bi moje malo srce doprlo do vas.

Cute zvijezde preplavile su medije, a TV emisija Yuyake Nyan Nyan (Mačkice iz sumraka) na Fuji TV-u držala im je svijeću. Voditeljice su bile školarke, a show se sastojao od skečeva koji ismijavaju odrasle i luckastih igrica u stilu tko će najduže ostati u vrućoj kupki od pjene. Gledanost tog danas TV klasika bila je ogromna.

Visoko kotirajući na tokyjskoj burzi, Hello Kitty je postala jedan od najuspješnijih brandova na svijetu. U posljednje vrijeme doživljava pravi revival, pa su drangulije s njezinim likom prisutne i kod nas na svakom kiosku. Čak ni hrvatske modne piste nisu joj strane.

Kawaii je cool

Ponedjeljak. Bilo gdje u Tokyju. Iza svakog ugla izviru grupe hihotavih školarki u identičnim uniformama. Većinom se slijevaju u McDonalds ili Starbucks jer naprosto obožavaju sve američko. Kad ih se pita tko im je najkawaii, spominju Avril Lavigne, Marilyna Mansona, Kirsten Dunst, Mickey Mousea, SpungeBob SquarePantsa i Ebi-chan, kako glasi nadimak japanskog top modela i glumice Yuri Ebihara. Ne samo zbog visine od metar i žilet, sušta je suprotnost zapadnjačkim dugonogim ljepoticama: Najvažnije mi je da se uvijek smijem. Ako nekome nisam slatka, odmah želim znati zašto i poraditi na tome, da budem još bolja u svojoj slatkoći.

Nobuyoshi Kurita, profesor sociologije, misli da je kawaii čarobni izraz koji označava sve poželjno i prihvatljivo, odgovor japanske nacije Zapadu, te da će koncept dražesnog odrediti poziciju japanske kulture u svijetu. Ako već i nije…
Dok hollywoodske zvijezde rado snimaju reklame za japansko tržište Gwen Stefani otišla je korak dalje: Harajuku girls… Tako ste različite, kao DNA, nema toga u Americi… Vaša obleka je ping-pong između istoka i zapada…

Toliko se oduševila japanskom uličnom modom da ju je ne samo iskopirala, već je pretvorila Harajuku girls u svoje plesačice, te snimila istoimenu pjesmu za album Love. Angel. Music. Baby iz ’04. Zbog tretiranja mladih Japanki kao modernih gejši odnosno lutki (uvijek su se pojavljivale oko nje, ali nikad nisu progovarale), neki su je popljuvali, ali koga briga kad se gomilaju dolari…

Nakon Tamagochija, Nintenda i ostalih made in Japan izmišljotina, kult dražesnog danas je u tolikoj mjeri prihvaćen u ostatku svijeta da postaje japanskim globalnim imageom. Kawaii kultura duboko se ukorijenila u sve segmente japanskog modernog življenja. Osim što obožavaju Božić, prvenstveno zbog šarenih ukrasa, ludi su i za pachinkom, igrom s kuglicama na vrlo kawaii video-slot mašinama. Navodno u vlasništvu yakuza, pachinko-kockarnice kuže se već izdaleka po rozim i plavim neonskim svjetlima te plastičnom cvijeću pred ulazom, a uvijek su krcate.

U Tokyju su in i Maid Cafes u kojima vas poslužuju konobarice obučene u seksi služavke: Izvolite, gospodaru. Vrhnje za kavu serviraju na koljenima, a za 75 $ možete se s njima družiti u privatnim sobama, okruženi igračkama.

Na pitanje zašto uopće dolaze na onaj most, Harajuku klinci većinom kažu: Zato jer nam je zabavno. Znaju oni da je kawaii sasvim pristojna utjeha za otuđenog pojedinca, kao i dražestan način borbe protiv urbanog prosperiteta koji mnoge Japance, na žalost, pretvara u robove velikih korporacija i nacionalne politike.

Najpopularniji kawaii junaci u Japanu

HELLO KITTY – Slatka mala mačkica rođena ’74. u tvornici dječjih snova Sanrio, već desetljećima vlada svijetom. Sveprisutna je u japanskoj stvarnosti, pa krasi gradske buseve, taxije i mnoge tinejdžere. Hello Kitty ne teži više od tri jabuke, a najviše voli male slatke stvari poput svijeća, zvjezdica i zlatnih ribica.
PIKACHU – najpopularniji od petstotinjak Pokémona, živi u planinama, dolinama i na električnim izvorima, a osim što kroz videoigrice, crtiće, mange i sl. zarađuje milijarde širom svijeta, krasi i nekoliko aviona japanskog ANA Airwaysa.
MIFFY – premda mnogi misle da je podrijetlom Japanka, rođena je u Utrechtu 1955., što nije spriječilo japansku banku Asahi da slatku malu zečicu iz nizozemskih slikovnica Dicka Brune stavi na svoje ATM kartice.
MONKICHI – punog imena Oyama no Monkichi (“Monkichi s planina”), rođen je 1991. u Sanriju. Slatki mali majmunčić voli zabavu, uživa u svakom trenutku i drži svjetski rekord u brzinskom jedenju banana (deset u minuti). Krasi i liniju kondoma.
NYAN NYAN NYANKO – lik iz japanske tvornice San-X, najjače te vrste uz Sanrio. Nyankos su male mačkice koje se vole pretvarati u razne stvari, pa se rado pojavljuju u obliku igrački, školskih i kućnih potrepština itd.
RILAKKUMA – još jedan uspješni San-X-ov lik. Rođen prije 4 godine, već se udomaćio u mnogim japanskim, ali i zapadnjačkim domovima, a često je viđen i na vrećicama iz japanskih dućana.

Razlika između otaku i geeka

U japanskom slengu otaku je opsesivni fan bilo čega, i to većinom u uvredljivom smislu. Glavna karakteristika otakua je maniakku tj. manija, bazirana na crtićima, stripovima, kompovima, videoigrama ili idolima. Biti otaku bilo je krajnje uvredljivo sve dok japanski celebovi nisu počeli javno priznavati vlastite otaku sklonosti, kao i pojavom filmova, pjesmi, stripova i ostalog o raznim otakuima.
Otaku ima puno negativniju konotaciju od geeka, s obzirom da se radi o opsesivnom usamljeniku, ljigavcu koji rijetko napušta dom, a i kada to čini – odlazi isključivo u potragu za objektom opsesije.
S druge strane, geek je socijalno možda čudna i nesnalažljiva osoba, ali je inteligentan i razmjerno normalan, izuzev sklonosti geekovskim instancama poput računala, videoigara i sl.
Otaku je, reklo bi se, sličniji nerdu.

Tekst je za magazin Plan B pisala Jasna Nanut.