Protagonisti žanra mača i magije manje su značajni u svjetskim razmjerima i nije neuobičajeno ni da su to persone sumnjivoga morala, krkani kojima je Bog, ako ga ima, ili Majka Priroda nešto dala, a nešto još i više uzela.

Opće je poznata činjenica da pripovijest mora imati junaka. Štoviše, ona je toliko poznata da su nastale skupine književnih djela koje prave sprdnju od te premise. No žanr mača i magije ostaje neprikosnoven na ovome polju – u njemu, junak je jedina osoba od interesa, sve ostalo tretira se više ili manje poput scenografije.

Naravno, junak treba imati i neprijatelja, ili barem zadatak koji mora obaviti kako bi se gradu i svijetu objavio kao junak, ili kako bi osvetio ubijene roditelje, dobio zlata koliko je težak, ili spasio svijet od nepoželjnih utjecaja. Negdje između ovog odnosa junaka i njegova cilja nalazi se sve ostalo. Junakovi pomoćnici, njegova oružja, svijet u kojemu se kreće i sve ono što bi mu moglo biti potrebno za obavljanje povjerenog mu zadatka.

Struktura ovoga žanra svojim izgledom podsjeća na strukturu bajke, no ono što razlikuje bajku od žanra mača i magije – konačna je namjera. Bajka je opterećena didaktikom i njezin je zadatak prenijeti sadržaje narodne mudrosti i generacijskog pamćenja na nove generacije. Žanr mača i magije prvotno je bio usmjeren samo na zabavu. No kako je simbolika, dramaturgija i naratologija ovoga žanra poprilično plodonosna potencijalnim značenjima, dovitljivi su se teoretičari i unutar njega potrudili pronaći univerzalne probleme pripovjednog teksta.

S mantrom ”u se, na se i poda se” idealan junak ili antijunak (kako hoćete) ovoga žanra koristi vlastite, uglavnom izuzetne fizičke ili neke druge za preživljavanje nužne sposobnosti te s istančanim inherentnim osjećajem za moral (nepogrešiv i neovisan o partikularnom moralnom diskursu nekog prostora – vremena) preživljava u prostoru i vremenu koje ne štedi one slabe. Njegovo junaštvo uglavnom se ogleda u spašavanju vlastite kože iz zamke u koju su upali tijekom potrage za kakvim lakim plijenom…

Ukratko, uzmimo primjer velikoga Homera kako bismo saželi stvar – ako je epska fantastika potomak Ilijade, onda je mač i magija nasljednik Odiseje. I to bi nekako bilo to.

A priča o Wandereru idealan je primjer klasičnog (da klasičniji ne može biti) žanra mača i magije. Sam Igor Kordej u predgovoru strip-albuma Wanderer eksplicitno govori o svojoj fascinaciji tim žanrom kao i fantasyjem općenito, pa nije čudo što je upravo Kordej bio inicijator nekakve priče o junaku čije bi pustolovine bile svojevrstan hommage vlastitom djetinjstvu i odrastanju. No, kako kaže sam Kordej, nit vodilja koja ga je vodila prema radu na ovom albumu bila je želja da sam napravi nešto novo u tome žanru, da ispravi neke stvari koje su ga smetale, da prebriše neke nedostatke koji su ga, perfekcionistu kakav jest, zaista smetali u fantasyju. U prvom redu to se odnosilo na karakterizaciju glavnih likova, na pravocrtnost istih i njihovu predvidljivost u načinu razmišljanja i djelovanja.

”Potaknut tim i takvim likovima, naravno, u meni se rodio izazov da i sam stvorim svog, drukčije usamljenog i izopćenog junaka koji se protiv svih prirodnih i neprirodnih nedaća bori ne samo mačem već i pameću i dovitljivošću. Htio sam da bude ljudskiji, blizak običnim smrtnicima ne po neustrašivosti, požrtvovnosti i temeljnom osjećaju za pravdu, već po strahovima, gramzivosti, pohoti i smislu za humor, po nedostatku sposobnosti da predvidi i kontrolira svoj vlastiti život. Odlučio sam da moj lik bude puno više od krvi i mesa nego svi literarni junaci fantastike koje sam prožvakao do tada, lik koji ne traži avanture, nego je naprosto gurnut u njih”, kaže Kordej.

E sad, je li konačan produkt u potpunosti zadovoljio samoga Kordeja, ne znam. No moju malenkost baš i nije, ponajviše zbog scenarija čiji je autor Dragan R. Filipović. Istina, njegove priče itekako vjerno slijede osnovnu potku žanra mača i magije kao i sve njegove osnovne postulate: priča tijesno prati junaka i čvrsto je povezana s njegovom osobnom sudbinom; priča uglavnom počinje od sredine, odnosno junak je već uključen u neka djelovanja kad se dogodi nešto što ga odvuče, tako da kad i priči dođe kraj, ona se zapravo nastavlja tamo gdje je i počela; svaka priča je više-manje zasebna, odnosno predstavlja zasebnu cjelinu, tako da putem svake te priče čitatelj prati razvoj i izgradnju ličnosti junaka, a ne svijeta u kojemu se radnja odvija – no Wanderer vidljivo pati od mnogih problema.

Možda je najveći sama forma kojom su Filipovića i Kordeja zauzdali izdavači. Stvoriti cijeli jedan univerzum, a priče razvijati unutar nekoliko stranica, odnosno strip-tabli, bio bi prevelik zalogaj i zeznuta rabota i za mnogo vještijeg scenarista nego što je Filipović. Premda je Filipovićevo zanatsko umijeće očigledno, nažalost čini se ovako da ono ostaje samo zanat. Istina, da budem pošten, priče postepeno postaju donekle dublje i kompleksnije, no gorak okus neiskorištenog potencijala neumoljivo ostaje prisutan. Čak i te kasnije priče napisane su nenadahnuto i ravno, a ponekad se čini kao da su naglavačke ispale iz neke priče o Conanu te izgledaju nedovršeno i nedorečeno. Gotovo da se pisac silio napisati ih.

A ono što boli jest to da su svi elementi za pravu i originalnu (barem nama na ovim prostorima) priču prisutni: mitologija Balkana, priče o dusima i zlodusima, demonima i zvijerima, ljudima i neljudima inspirirane narodnom predajom, nova prostranstva, novi detalji o svijetu, magiji, legendama i povijesti… Međutim, ti elementi nisu raskošno i stihijski porazbacani kako bismo uživali u njihovu kaosu, njihovi se koncentrični krugovi ne šire, već su spojeni kirurškom preciznošću, bez grama duha koji izvire iz svake rečenice, svakog kadra, svake table recimo Vama, apsolutnog remek-djela slične, gotovo iste tematike, čije savršenstvo potpisuje također Igor Kordej.

Ipak, da ne bi ispalo da je sve crno i da samo pljujem, ono što u ovom strip-albumu opčinjava, ono što je stripu na koncu i donijelo, hm, titulu umjetnosti, ništa manje ni ništa više važne od bilo koje druge – jest crtež Igora Kordeja. Ah, kako se samo glupo osjećam kada ono što Kordej radi moram nazvati crtežom. Dođe mi da počnem izmišljati neke nove riječi, nove termine koji će zaživjeti, barem u mom imaginariju i u mom unutarnjem kozmosu, jer ono što je jasno, kao što je jasno da sunce grije, a ptica leti, jest da je stvaralaštvo Igora Kordeja nešto što je specifično, unikatno i drukčije od svega. Začudno i neponovljivo.

I zbog njegove virtuoznosti Wanderer dobiva ne jednu, nego nekoliko ocjena više. Kordej je poput filmskoga režisera koji će i od najnezahvalnijeg scenarija uspjeti izvući maksimum i čak probiti gabarite istoga, te će neposrednog konzumenta djela (u ovom slučaju čitatelja) uspjeti totalno zbuniti jednom kad ga navuče na magiju svoje poetike. Njegovi likovi dišu, a njegove table žive. Listat ćemo te stranice kao u nekom slow motionu želeći da vrijeme stane, jer sve što ostaje jest ta ljepota koja nam bliješti poput duše Marsellusa Wallacea iz onoga kovčega. Zadržavat ćemo se na svakoj toliko dugo da ćemo zaboraviti sve što je bilo prije i sve što nas tek čeka. Priča postaje suvišna i nebitna. Bez obzira na to što Kordej nije scenarist ovog stripa, on to zapravo jest. Ne samo scenarist. On je i režiser i kamerman, kostimograf, majstor svjetla, a bogami i zvuka, montažer… On je sve. I kako kaže veliki, najveći Zoran Đukanović: ”On je Bog svog djela, on kaže: neka bude svjetlost, neka bude sjenka.” I bi.

I zato mi dođe da zaplačem. Jebiga.

Izdavač: Ogranak Matice hrvatske Bizovac