Zatim imamo i najkrvaviju epizodu novije argentinske povijesti – vojnu huntu generala Videle. General Luciano Mendez, odgovoran za najveće javno spaljivanje knjiga izvršeno 29. travnja 1976. godine, izjavio je: ”Na isti način na koji smo vatrom uništili subverzivnu dokumentaciju koja šteti intelektu i našem kršćanskom biću bit će uništeni i neprijatelji argentinske duše.” Pročitavši izjavu generala Iberica Sainta Jainea, guvernera provincije Buenos Aires u kojoj javno, bez ikakvih eufemizama kaže: ”Prvo ćemo ubiti subverzivne, pa onda njihove simpatizere, a na kraju sve one koji su ravnodušni” zgrozila me gotovo identičnost mantre fašizma, koja je bila službena politika u NDH. Izjava Mile Budaka, književnika i jednoga od vodećih ljudi Pavelićeva režima, kako trećinu Srba treba preseliti, trećinu pokrstiti, a trećinu pobiti u svojoj jezovitosti neodoljivo podsjeća na ovu Sainta Jainea i nije slučajno da je sudbina mnogih drugih ”subverzivnih” elemenata bila identična sudbini Augusta Cesarca, Otokara Keršovanija, Ognjena Price ili Božidara Adžije.

Takvih slučajeva u novijoj, modernoj povijesti bilo je bezbroj. No koliko god istina bila bolna i neželjena, ovakvih smo primjera imali i u našem dvorištu i to nedavno, i to u vrijeme kada smo dobili ”demokraciju” i svoju državu. Splitski Feral Tribune, satirički list koji je kroz diskurs groteske i zajebancije jedini onomad, u tim olovnim goebbelsovskim vremenima gurao teme koje nije smio, pričao o pričama koje se nisu smjele ispričati, progovarao i pisao o stvarima o kojima se šutjelo, o zbivanjima koja su grozila. Ali eto, te su užase radili ”naši dečki” ”njima”, pa je valjda to bilo u redu. Jebiga, rat je, što ćete. Pakračka poljana, obitelj Zec, Lora, razne garaže i kilometri selotejpa na stranicama Ferala prestajali su biti iluzija, laž i mitomansko pretjerivanje onih drugih, postajali su istina koja peče, koja stvara nelagodu, a samim time je uperena protiv hrvatskoga bića. ”Feral je sramota za Split”, izjavio je Franjo Tuđman i dao zeleno svjetlo za ”splitsku kristalnu noć”, za javno spaljivanje Ferala na splitskoj Rivi. Na istoj onoj na kojoj mu je nedavno podignut spomenik.

Strip-album Rebetiko (Loša trava) priča je također o fašizmu, o iracionalnim strahovima, mržnji i kompleksima desničara, ali onih grčkih. U ta zla vremena prošloga stoljeća ni Grčka nije bila lišena vladavine, odnosno diktature luđaka koji je imao na svojoj strani samo golu silu, a protiv sebe kukavičluk i strah većine. General Ioannis Metaxas početkom kolovoza 1936. proglasio je ratni zakon, suspendirao parlament i uveo diktaturu u Grčku. U redu, možda je ta vladavina terora generala Metaxasa prošla gotovo neopaženo u široj percepciji jer se odvijala u isto vrijeme kada je građanski rat uništavao Španjolsku, kada su u punom jeku bili pogromi Židova, Roma i svih ostalih nearijevaca i politički zastranjenih u Njemačkoj, kada su talijanske trupe spaljivale etiopska plemena, odnosno kada je planet Zemlja odbrojavao sekunde do početka najvećeg krvavog pira u svojoj povijesti. No to Metaxasa ni u kojoj mjeri ne abolira. On možda nije gradio silne komplekse konclogora niti je prvi zaključio kako je Ciklon B genijalan i jako iskoristiv izum, ali mržnja kojom je vladao Grčkom bez sumnje mu daje istaknutu poziciju u katalogu najvećih zločinaca 20. stoljeća. Metaxas je osobito gajio jaku mržnju prema svemu turskom i svečano se zakleo da će Grčku očistiti od pogubnih utjecaja turskih žohara.

A rebetiko je bio među prvima na udaru. Ta vrsta bluesa s turskim korijenima. Nastao je u Grčkoj dvadesetih godina prošloga stoljeća, razvijao se u mračnim četvrtima, zloglasnim favelama, kaznionicama, pušionicama hašiša u lukama Atene, Pireja i Soluna, na marginama i rubovima.

Rebetesi, braća po nesreći i zloj izgnaničkoj sudbini, živjeli su siromašno, ali nesputano, živjeli su ono o čemu su pjevali i po tome je rebetiko prije svega način života pa tek onda vrsta glazbe. Rebetesi, premda siromašni, u stalnoj su potrazi za ljubavlju, zabavom i uzbuđenjima. Oni su junaci, sposobni da hipnotičkim zvucima svojih pjesama ujedine Istok i Zapad. Njihov odmetnički i očajnički životni stil u potpunosti je sukladan s kasnijim rock’n’roll arhetipovima. Ipak, oni su i mnogo više od toga. Sex Pistolsi su točno 40 godina poslije pjevali o kraljici i njezinu fašizmu. Jesu. Istina. I neke je cenzure isto tako bilo. No God Save the Queen nije postala himna punk-pokreta zato što su je punk-gerilci potajno slušali u svojim garažama, sobičcima, zemunicama ili tavanima. U ponosnom strahu da će najebati zbog toga. Ta je pjesma postala simbol svekolike borbe protiv diktatorskih establišmenta jer su je ljudi mogli čuti, vidjeti na koncertima, o njoj čitati i o njoj pričati. Rebetiko je bio zabranjen. A ipak se svirao. Jer je za Stavrosa i drugove bio mnogo više od same glazbe. On je bio mnogo više i od života. Nije bio platforma za tinejdžersko ispucavanje i eksperimentiranje s trendovima nakon čega slijedi nužno otrežnjenje, skidanje bedževa, ziherica, šišanje irokeze ili duge kose te oblačenje konfekcijskog odijela kao simbola prelaska u korporacijski žrvanj. Rebetiko je bio nešto što nije ni za prodaju ni za izdaju. “Ploče će postati naši kipovi…”, kaže jedan od rebetesa u zoru drugoga dana, “… naši ljesovi. Koje će prodavati. Povrće je za prodaju. Tko može prodavati note? Vjetar nije na prodaju… on nestaje.”

Cijelu priču Prudhomme smješta u samo jedan dan i jednu noć: 24 sata hašišarskih i glazbenih seansa, sukoba s policijom i gangsterima i ljubavnih drama. To je divlji, nesputan način života koji nije moguće oponašati, a Prudhomme je vrlo uvjerljivo oživio duh jednoga davnoga vremena i koliko je to uopće moguće crtežom postići, oživio je glazbu i ples rebetesa.

E da, kladim se da niste znali da je jedna od najslavnijih scena novije filmske povijesti protkana notama rebetika. U kultnome Paklenom šundu, u onoj legendarnoj sceni Uma Thurman i John Travolta plešu na glazbenu temu pod nazivom Misirlou. A Misirlou je originalni rebetiko. U ovome slučaju nabrijan surf-gitarama i tarantinovskim šarmom, ali rebetiko. Eto.

Izdavač: Fibra