Sablast, Ponoć, Tornado, Avia, Legura, Phoebus, Wildcat III, Nukloid, Magog, Crveni strijelac, Kapetan Atom… Ovo su samo neki od gomile superjunaka ili ljudi sa supermoćima ili metaljudi, kako god, koji se pojavljuju na ovaj ili onaj način u knjizi Marka Waida i Alexa Rossa Kraljevstvo tvoje, strip-albumu koji će svakom ljubitelju američke superjunačke stripovske scene izazvati zazubice.

Fantastično, ma bolesno zapanjujuće nacrtana priča prepuna nekih novih junaka s nekim novim moćima, a opet sve to nekako pod okriljem onih starih, nama već odavno znanih čije nam prisustvo daje neku mirnoću i sigurnost. Tu je Superman, tu je i Batman. Oni nam ne dopuštaju da nas zbune sve to novajlije, svi ti mladi dotepenci u šarenim kostimima i naoružani moćima, a operirani od kontrole i zaljubljeni u kaos. Nema Lois Lane, vrijeme je prošlo, a ona nije bila besmrtna poput svoga čovjeka. No tu je Wonder Woman.

Ipak, vratimo se mi na početak priče. Razbijmo sve, poremetimo sve i izađimo iz realnoga vremena važećega za DC univerzum. Odmrznimo godine koje inače ne prolaze i prepustimo se vremenu koje uzima svoj danak. Superman više nije u tridesetima. Sijede su tu, godine su to. Štoviše, on više nije ni Superman niti želi da ga se oslovljava imenom Clark. Razočaran u ljude, u ljudski rod, već godinama ne štiti puk Metropolisa jer ga oni nisu vrijedni. Zaboravili su u trenutku sve godine u kojima su bezbrižno živjeli pod sigurnom sjenom njegova plašta i prihvatili su novog, mlađeg, ali brutalnijeg superjunaka – Magoga. Smatrali su ga staromodnim. Njega, koji je toliko učinio za njih stavili su iza jednoga mamlaza koji svoje moći ne kontrolira niti ih želi kontrolirati. Cirkusanta koji se ne libi ubijati. Odabrali su čovjeka spremnoga za ubojstva, a sada su i sami mrtvi.

Milijuni u Kansasu. E, pa neka. Kal-El sada je njegovo ime. I ne želi imati ništa više s onima koji ga nisu slušali dok im je govorio. Taština i sujeta. Možda. Ali sami su krivi, zar ne? Istina i pravda – što s njima onda? Je li i njima kucnuo čas? Uostalom, pa nije samo on otišao. Recimo, Green Lantern ne samo da je digao ruke od svega nego je napustio i planet te u bliještećem smaragdnom gradu koji je sam izgradio, a koji na noćnom nebu svijetli poput zelene zvijezde, usamljen sjedi na tronu i čeka. Toliko je i njemu puna kapa svega. I svi ostali od stare garde.

Nekadašnji Bogovi više nisu među ljudima. Potaknuti Supermanovom predajom sada su distancirani, udaljeni od čovjeka kojega su nekoć služili. Izgubili su se u drevnim civilizacijama i budućim vremenima. Jedino još Batman u Gothamu i Flash u Keystoneu zadržavaju svoje pozicije, šire svoja područja moći, grade utopijska društva lišena kriminala po cijenu terora i uzurpacije političke moći. Htjeli su mlađe, novije i svježije modele. Kažu, masa voli nešto novo, drukčije, ljude budućnosti, ne starce iz prošlosti. Pa eto, dobili su to. Svijet vrvi tim novim, mladim superjunacima. Zbog čega bi se onda on vratio? Da, zbog čega? Hm, možda mi ne bismo. Sigurno ne bismo. No mi nismo Superman. Na sreću.

Uništenje Kansasa bilo je početak kraja. Prije tog užasa, svi ti koji sebe nazivaju junacima i koji smatraju da im je suđeno da provode nešto što se naziva pravda, imali su barem nekakav osjećaj odgovornosti. Sada nemaju ništa. Sada više ne djeluju iz dosade, sada uživaju. Uživaju u svom teroru. A to ludilo mora se zaustaviti ili je sve gotovo. I bit će zaustavljeno. A zna se i tko će ga zaustaviti. Superman reformira Ligu pravde s jednim jedinim ciljem – da sve superjunake stavi pod svoje vodstvo, da ih obuzda i smiri. Po svaku cijenu. Jer to je jedini način da stvari sjednu na svoje mjesto, da zavlada mir, da svijet bude siguran, a to je najvažnije. Najvažnije. Pa i po cijenu surove represije. Kolo sreće se okreće. Povijest nam je to više puta zorno dokazala. Žrtva postaje krivac, krivac postaje žrtva.

No Superman i Liga pravde imaju dvije izrazito jake sile na čelu opozicije koja nije oduševljena Supermanovom ulogom lidera Novog svjetskog poretka. Prvi su sami ljudi, koji nisu oduševljeni činjenicom da su izgubili uzde nad kormilom vlastite sudbine. S jedne strane imamo kukavički i nesposobni UN, koji ni sam ne zna kako bi se postavio u novonastalim okolnostima, a s druge zločinačku ”Ljudsku oslobodilačku frontu” pod vodstvom, koga drugoga nego vječno opakoga Lexa Luthora koji za Supermana ima posebno oružje – Kapetana Marvela. Od Luthora se nešto tako i moglo očekivati, njemu je zlo u krvi, on ga diše, udiše i izdiše, njemu zlo kola venama, no šok za Supermana bio je kada je shvatio da mu je Batman okrenuo leđa.

Superman: ”Bruce. Liga te treba. Prezauzet si za spašavanje svijeta?”

Batman: ”Ali, Clark, pa ova kriza nije nova. Gdje si ti sve ovo vrijeme? Ah, pardon. Možda bih trebao pitati Magoga. Stvari kuhaju već godinama, Clark. Populacija metaljudi eksplodirala je za vrijeme tvoga izbivanja. Prosječni ljudi odlučili su da smo ja i ti previše nježni i staromodni za izazove 21. stoljeća. Htjeli su da njihovi junaci budu jači i beskrupulozniji. Ponekad treba paziti da ne dobiješ ono što si tražio. Metaljudi trenutačno drže ključeve ljudskoga carstva. Vratiti uzde delikatna je stvar. Zahtijeva finoću i pomno planiranje protiv bolje sakrivenih neprijatelja… No izvedivo je. Izvedivo je bez Supermana i Lige pravde, koji poput šerifa upadaju u grad i dijele pravdu bez pitanja.”

Superman: ”Dick ne dijeli tvoje mišljenje.”

Batman: ”Nagovorio si ga da opet postane Robin. I to bi trebalo uvjeriti mene? Ništa od toga. Ja i on ionako nismo nikada bili istomišljenici. Moj nadzor funkcionira. Jest da je sporiji i znatno iscrpljujući od tvoga, ali rezultati su vidljivi. Nekada si tvrdio da je Metropolis utopija u odnosu na Gotham. Tko sada živi u utopiji?”

Superman: ”Baš prava utopija. Koliko vidim, Gotham je gotovo policijska država. Znam da si uvijek nastojao ljude strahom natjerati da poštuju zakon, ali ovo… Spreman si obične građane pretvoriti u zastrašene slabiće?”

Batman: ”Mene će se bojati više nego što će tebe poštovati. Ti si otišao, ja sam ostao. Mi nismo ograničeni na Gotham, Clark. Izgradili smo mrežu koja seže sve do Star Cityja. Imam saveznike. Prave ljudske saveznike koji malo bolje razumiju ljudske probleme od tvojih prijatelja. Mi ne želimo vladati svijetom, samo ga popraviti, na naš način i vlastitim rukama.”

Superman: ”Znači, sigurno mi se ne želiš pridružiti?”

Batman: ”Za čovjeka koji čuje sudare oblaka, ne slušaš baš najbolje. Jedina stvar o kojoj se pitam u vezi s tvojim brzim, totalitarnim rješenjima jest hoću li ja biti prvi kojega će tvoj režim trebati reformirati. Doviđenja, Clark.”

Previše je tu zainteresiranih strana, usijanih glava, različitih planova i različitih želja, suviše akumulirane moći koja samo čeka da eksplodira. Armagedon je neizbježan. A upravo to, armagedon i apokalipsu sanjao je Norman McCay.

Kraljevstvo tvoje zapravo je priča o moralu i odgovornosti. Ispričana kroz diskurs superjunaka, no ogoljena, ona je upravo to. To je priča o tome kako postajemo to što postajemo. To je priča o procesu gubitka vjere i bolnome procesu vraćanja iste. Ne vjere u religijskom smislu, nego vjere u ljude, u svoje bližnje. To je priča o procesu moralnoga propadanja, o prizemljenosti i iskvarenosti, te katarze i prihvaćanja.

To je priča o tome koliko su zapravo labavi okviri ideologija i koliko je ta krhka granica opasna i kako ju je lako prijeći. To je priča o tome kako želja za pravdom lako može skrenuti i postati teror, kako osvetom postajemo upravo ono protiv čega se borimo. To je priča o promjeni iz dobra u zlo, o promjeni iz nemoći u moć, koja je mnogo opasnija od nemoći. To je priča o tome kako je čovječnost mnogo važnija od junaštva. To je priča o odgovornosti i nepreuzimanju iste. To je priča o borbi s odlukama, o pokušaju razlikovanja nekad nevidljivih nijansi između dobra i zla i umijeću spoznaje o tome tko treba platiti za zlo koje stvorimo, ma imali i najbolje namjere napraviti suprotno. To je priča o nama svima i zanemarimo barem na trenutak šarene kostime i tajice.

Modificirajmo samo supermoći koje superjunaci ovdje imaju i prilagodimo ih našem univerzumu – ako su Superman, Batman, Wonder Woman shvatili da nisu nezamjenjivi, da nisu Bogovi i da unatoč svojim ograničenjima ipak moraju biti učinkoviti i odgovorni, onda je žalosno što to ljudska rasa i naši ”bogovi” još nisu naučili. I zato je ovaj strip važan.

Izdavač: Fibra