Tamoya Sanshal: Dobitnik

Nisam sasvim sigurna o kakvom je romanu ovdje riječ: je li SF satira, je li egzistencijalistički ili postmodernistički roman, ili je sve zajedno. Možda je, ipak, mješavina svega pomalo: znanstvenofantastične distopije, satire i parodije, postmodernističke metafikcije te egzistencijalističke tjeskobe i pobune protiv ovog naopakog svijeta u kojem živimo. Sav taj miš-maš u svakom slučaju nije pomogao da se roman čita brzo i lako, iako ima samo 167 stranica. A je li mu pomogao da bude dobar roman? To, naravno, uvelike ovisi o čitatelju.

A što se barem ove čitateljice tiče, Dobitnik će ostati zapamćen samo kao miš-maš svega i svačega, s potencijalom koji nije ostvario. Jako sam se trudila nadići subjektivne preference (izrazito ne volim satiru i parodiju u znanstvenoj fantastici), izdići se iznad svog statusa ortodoksnog SF fana (znanstvena fantastika, u suprotnosti s uvriježenim mišljenjem u izvanžanrovskim krugovima, podliježe nekakvim pravilima i ne dopušta pisanje bez granica i o bilo čemu), te ostaviti po strani bojazan da ću uvrijediti autora ako napišem da mi se njegov roman ne sviđa. Odbaciti svu neobjektivnost i krenuti analizirati roman baratajući činjenicama. Na žalost, ni činjenice mi nisu pomogle da mi se roman svidi, ali su barem spriječile da ovaj osvrt bude (nepravedno) previše negativno intoniran.

Piši i diši

Tamoya Sanshal je pseudonim mladog domaćeg pisca Roberta Vrbnjaka, a njegov roman Dobitnik nagrađen je nagradom SFERA za najbolji SF roman. Dobitnik je priča s dva glavna lika. Prvi je pripovjedač Mario Palamudi, neprilagođeni i nezadovoljni mladić kojeg je ostavila žena i čiji mu psihijatar savjetuje terapiju pisanjem. “Piši i diši” – ponavlja mu psihijatar, sve dok Marijevo pisanje ne preraste iz terapije u problem. Marija, naime, opsjeda njegov lik po imenu Cillit Autogol, koji u njegovoj priči živi tisuću godina u budućnosti, u naizgled utopijskom svijetu, a zapravo distopijskom, u kojem je sve podređeno konzumerizmu. Istovremeno je Cillit za Marija stvaran – Mario je uvjeren da je Cillit njegov povučeni i tajanstveni podstanar, koji živi na katu iznad njega i čije korake svake večeri osluškuje, ne usuđujući se provjeriti je li ta osoba stvarna ili samo produkt njegove mašte. Mario je toliko opsjednut svojom “terapijom” da se odluči zabarikadirati u svojoj kući i priču o Cillitu istjerati iz sebe do kraja.

Cillitov svijet je svijet čovjeka-potrošača. Svijet gdje nitko ne mora raditi jer roboti obavljaju sav posao umjesto ljudi, ali gdje svi moraju trošiti – žele li to ili ne. Moraju kupovati, moraju igrati nagradne igre, moraju se povinovati željama svojih svojeglavih kućanskih aparata, moraju slušati napadne reklamne akvizitere… Cillitov svijet je satira, komentar suvremenog svijeta u kojem je također sve podređeno trošenju novca, ali nažalost autor nije ostao na tome. Na trenutke je svijet budućnosti doveo do takvog apsurda da se iz vida izgubila poruka koju je želio prenijeti. Orgazmički flomasteri, predstava iz učestalog mokrenja, osvježivač mozga, edukacijski pornoprogram na katoličkoj televiziji, ljepljiva traka Pedo Fly za hvatanje djece u dobi od 2 do 5 godina – tu su da bi izazvali smijeh i sasvim su nepotrebni. Da se autor zadržao na realističnijim predviđanjima – satirizirajući, ali ne i dovodeći do krajnjeg i besciljnog apsurda – roman bi barem kod ove čitateljice bolje prošao.

SF pada u vodu

Cijelo se vrijeme ograđujem i govorim samo u svoje ime jer ovo nije loše napisan roman. Dapače, sviđa mi se kako je napisan, samo sa sadržajem imam problema, a moguće je da je to iz ranije spomenutih subjektivnih razloga. I zato što mi Dobitnik ne donosi ništa novo, što je problem s podosta domaćeg SF-a koji neprestano kaska za svjetskim zbivanjima, a ponekad i za zbivanjima na domaćoj sceni – SF satirom su se kod nas već pozabavili i Ivo Brešan i Davor Slamnig, a reklamokraciju je bolje obradio Danilo Brozović. Ujedno je upitno je li ovo uopće SF – ako Cillit doista samo postoji u Mariovoj mašti, onda i cijela SF premisa pada u vodu.

U romanu ove vrste, gdje je radnja sporedna i sve počiva na likovima i okruženju u kojem se nalaze, prežvakavati već prožvakane teme (taman na lijep način kako to radi Vrbnjak) nije dovoljno. Nedostaje osjećaj začudnosti, a prevladava osjećaj već viđenog. Što je šteta, jer također se javlja osjećaj da je Robert Vrbnjak pisac s velikim potencijalom, ali pisac koji treba raditi na sebi, više čitati domaće SF autore (ako već želi stvarati u domaćem SF okruženju, treba izvidjeti kakva je trenutačna situacija) i s više se samopouzdanja prepustiti mašti. Ako tako napravi, ja željno iščekujem njegov sljedeći roman.


Propustili ste