Nostalg-i-ja: Ono, čudovište iz dječjih noćnih mora

Zahvaljujući kultnoj mini-seriji iz 1990. godine, klaunovi su mnogima na visokom mjestu ljestvice strave i užasa.

Kad god netko traži da nabrojim čega se bojim, klaunovi svakako zauzimaju vrlo visoko mjesto na ljestvici strave i užasa. Pretpostavljam da sličan odgovor nudi i većina moje generacijske družine koji su kao klinci otprilike 1993. godine svaku večer prije spavanja, oko 21 sat, na televiziji gledali Ono, mini-seriju o strašnome klaunu.

U slučaju da ju je netko tada propustio, HRT se pobrinuo za reprizu idući dan oko 15 sati tako da je jednostavno nitko nije mogao izbjeći. Zanima me samo gdje su u cijeloj toj priči bili naši odgovorni roditelji koji su vjerojatno smatrali da nam simpatičan klaun ne može naškoditi. Međutim, Ono je bilo sve samo ne simpatičan klaun.

Sve je započelo romanom Ono (It) Stephena Kinga koji na tisuću stranica piše o strahu i dječjem prijateljstvu, da bi na temelju toga napisao i scenarij prema kojemu je Tommy Lee Wallace 1990. godine režirao seriju. Radnja je smještena u gradiću Derryju te prati skupinu sedmero djece od 11 i 12 godina koji se okupljaju pod imenom Klub gubitnika.

Osim što imaju problema s lokalnim nasilnicima, tijekom ljetnih praznika 1960. susreću se s klaunom Pennywiseom koji se pojavljuje svakih nekoliko godina i čini stravične zločine u Derryju. Dvadeset i osam godina kasnije, kad djeca uspješno odrastu unatoč svim traumama koje su doživjeli u djetinjstvu, jedan poziv ih ponovno okuplja kako bi zauvijek stali na kraj misterioznim nestancima djece koje uzrokuje Ono.

Klaunovi prljavi zubi, njegov grubi glas, krvavi umivaonik… Znala sam da nakon svake odgledane epizode slijedi neprospavana noć, no nešto me neodoljivo privlačilo da gledam i dalje. Ne trebam niti napominjati kako sam na putu do škole u širokom luku izbjegavala šahtove i otvore od kanalizacije, a ujedno sam se bojala otići sama do toaleta ili kupaonice.

Na rođendanskim zabavama na kojima su bili najavljeni klaunovi nisam niti pomišljala pojaviti se, a još uvijek odbijam odlazak u McDonald’s prvenstveno zbog klauna Ronalda. Jednaku traumu doživim i danas kada čujem glazbu lunaparka jer me ama baš svaki put podsjeti na zamamni glas jezivog klauna koji nudi sladoled i zove dječicu da se dođu igrati s njime. To su prepoznali i stručnjaci pa su seriji Ono dodijelili nagradu Emmy za najbolju glazbu.

Scena dječaka u žutoj kabanici dok trči za brodićem od papira koji potom upadne u odvod za kanalizaciju gdje se krije Ono ili scena klauna dok lebdi iznad kanalizacije s balonom toliko mi se urezala u pamćenje da se i danas ježim od pomisli da ponovno pogledam seriju. Naime, inače sam strastvena ljubiteljica hororaca, no još se nisam odvažila ponovno pogledati svojevrsnu definiciju straha, Ono, iako ga je malo koji film s tematikom strave uspio nadmašiti.

Kažu da je najbolji način da prevladaš strah to da se suočiš s njime. Na suočavanje s traumatičnim trenucima iz djetinjstva očito neću morati dugo čekati jer se remake redatelja Andrésa Muschiettija očekuje u našim kinima 7. rujna 2017. godine. Ako svaku večer mirno zaspite i bezbrižno utonete u san, pozdravite se s tom idilom ako planirate pogledati novi film o dječjem čudovištu iz noćnih mora gotovo svakog tinejdžera iz 90-ih. Navodno se priprema i drugi film, čisto ako ste možda pomislili da je moguće riješiti se neugodnih uspomena i oporaviti se od serije.

***

Nostalg-i-ja je rubrika u kojoj se naši autori prisjećaju stvari iz domene pop-kulture koje su obilježile njihovu mladost i odrastanje. Pročitajte prijašnji članak!


Suzana je jednostavna iako često nepotrebno komplicirana, odvažna iako često prokleto neodlučna.

Propustili ste