Što i kako rade hrvatski filmski blogeri

Nekoliko filmskih blogera otkrilo nam je više detalja o svojim počecima, uređivačkom pristupu i još ponešto.

Život tipičnog filmofila obilježen je, naravno, gledanjem gomile filmova (onih najdražih po bezbroj puta), redovitim praćenjem vijesti i informacija vezanih uz sedmu umjetnost, posjećivanjem filmskih festivala te druženjima i raspravama s ostalim ljubiteljima pokretnih slika. Međutim, pojedini filmoljupci napravili su korak dalje i odlučili pokrenuti blog kako bi svoj filmofilski glas i stavove proširili digitalnim prostranstvima.

Filmski blogovi standardna su pojava u “bijelom” internetskom svijetu, pri čemu su mnogi od njih prerasli u iznimno utjecajne medije, a mala entuzijastična scena razvila se posljednjih godina i u hrvatskom digitalnom prostoru. U filmofilsku online avanturu upustili su se i Danijel Špelić (Deckardov Kutak), Ivica Pustički (Filmovi s Ruba) te Tihomir Polančec (Goodtalking) koji su nam otkrili više detalja o svojim blogerskim počecima, uređivačkom pristupu i još ponešto…

Od foruma do bloga

Danijel Špelić kaže kako je njegov Deckardov Kutak nastao slučajno. “Već nekoliko godina sudjelujem u radu Forum.hr-a kao filmski moderator te sam ondje često pisao kraće dojmove o nekim već starijim naslovima. Kako su reakcije ljudi uglavnom bile pozitivne, uz česte upite gdje sam pronašao neke od tih filmova, odlučio sam pokrenuti osobni blog na kojemu bi svi ti naslovi dolazili bolje do izražaja, bili pregledniji i bolje opisani te gdje bi tekstovi bili kombinacija trivijalnosti, službenog sadržaja i osobnih dojmova. Cijela ideja se u gruboj osnovi svela na to da pišem o filmovima koji nisu A produkcija i koji su s godinama već postali zaboravljeni, ili o poznatim kultnim filmovima koje isto tako više nitko ne spominje. Kroz godine sam počeo pisati i o nekim recentnim naslovima, ali osnova bloga je ostala ista – prostor gdje bih okupljao manje poznate naslove”, opisuje Špelić početke Deckardova Kutka.

I Filmovi s Ruba imaju forumaške korijene. “Sve je započelo na jednom od mnogobrojnih (domaćih) filmskih foruma na kojima sam svojevremeno bio poprilično aktivan. Kad god bih surfajući internetom naletio na trailer za nadolazeći film koji mi se činio zanimljivim, otvorio bih temu posvećenu njemu na nekom od foruma. Obično bih u uvodni post ‘nabacio’ par osnovnih informacija; trailer, poster, IMDb link itd., te napisao par rečenica o čemu se radi – i to bi bilo to. Ponekad bi tema zaživjela, a ponekad bi pala u zaborav u svega par sati, ovisno o tome je li bila riječ o nekom razvikanom (holivudskom) filmu, ili nekom manjem, opskurnijem naslovu”, kaže Ivica Pustički.

“Kako sam često otvarao takve teme, to je malo zasmetalo moderatora jednog od foruma koji je neke od njih odlučio pripojiti skupnoj temi s filmskim vijestima. Njegovo je objašnjenje bilo kako teme posvećene opskurnim filmovima koji čak neće ni igrati u domaćim kinima nisu baš čitane i samo zauzimaju mjesto na glavnoj stranici. Stoga sam s njime dogovorio da otvorim svoju skupnu temu gdje bih mogao stavljati informacije o neholivudskim filmovima i tako je nastala tema Filmovi s Ruba – od trasha do spektakla (EU, UK, HK, JP…). Uredno sam ažurirao i uređivao temu od siječnja 2009. pa sve do prosinca 2010. godine kada sam odlučio sve skupa ‘pretvoriti’ u blog koji je službeno zaživio 11. siječnja 2011., i kojega ‘guram’ sve do dana današnjega”, dodaje Pustički.

Tihomir Polančec pak ukratko otkriva kako je blog Goodtalking nastao spletom okolnosti, kao želja da se zapišu dojmovi o pogledanim filmovima, ali i da se čitateljima preporuče filmovi koje vrijedi pogledati. “Dugogodišnje filmofilsko iskustvo kao i emotivni razlozi ‘pomogli’ su nastanku bloga.”

Od viška (suradnika) glava ne boli

Premda pisanje i uređivanje bloga obično predstavlja “one-man show”, domaćim filmskim blogerima nisu strani razni vidovi suradnje s ostalim kolegama sličnih interesa. “Na blogu radim samo ja, to je moje osobno malo igralište, ali Deckardov Kutak ima svoj produžetak i na blogu Filmovi s Ruba Ivice Pustičkog, gdje objavljujem drukčiju vrstu tekstova, više tematski orijentirane na to kako su nastali neki od kultnih filmova (npr. kako su snimljeni Kad jaganjci utihnu). Neki od tih tekstova naknadno su objavljeni i na drugim filmskim portalima kao što je Inverzija ili sada neaktivni FAK (Filmski Amateri Komentiraju), tako da u konačnici ispada da je ‘Deckard’ bio suradnik drugima”, navodi Špelić.

Pustički ističe kako je svojevremeno imao tri ili četiri aktivna suradnika, od kojih su neki bili i njegovi bliski prijatelji i poznanici. “Tijekom godina tu je bilo još nekoliko ljudi koji su se priključili Filmovima s Ruba, sveukupno njih sedmero. Neki su mi pomagali oko najava, dok su drugi posvetili svoje vrijeme tematskim tekstovima i tako pomogli proširiti sadržaj bloga i stvoriti nove rubrike. Neki su se zadržali jako kratko, neki malo duže, no u konačnici nitko nije ostao za stalno pa tako, nažalost, zadnjih godinu ili godinu i pol vodim blog manje-više sam. Doduše, s vremena na vrijeme uskoče mi frendovi Boris Prole i Deckard (rubrika Deckardov Kutak). Deckard zna par put godišnje izbaciti neki tematski tekst (iako ove godine još nije imao ni jedan, a zadnji mu je bio u prosincu 2016.), dok Boris pak izbaci pokoju najavu ili odradi intervju (ali ove godine ni on nije još ništa objavio)”, otkriva Pustički.

“Volio bih da mogu pronaći suradnike slične sebi, ljude s jednakim entuzijazmom, pa da Filmove s Ruba pretvorim u nešto više od ‘samo bloga’! To mi je želja od samoga početka. No kako nemam financijsku pozadinu za tako nešto, a rijetki su u današnje vrijeme voljni volontirati ‘for free’, snalazim se kako i kad mogu. Hvala Bogu, volje još uvijek imam!”, dodaje.

Polančec pak navodi kako od 10 postova (“recenzija je najviše, ima nešto i top lista i najava”) u prosjeku njih 8 ili 9 napiše sam, a povremeno netko od suradnika napiše recenziju.

Pisanje, uređivanje i potraga za inspiracijom

Blogeri su nam pobliže opisali i kako izgleda njihov proces stvaranja sadržaja, a zanimljivo je kako nijedan od njih trojice ne planira teme ili objave. “Ne postoji plan objavljivanja, danas zbog drugih poslovnih obaveza jedva i stignem nešto napisati, ali kad stignem onda je to stvarno zbog inspiracije ili zbog želje da napišem nešto o nekom filmu koji je već zaboravljen ili nepoznat. Jedino što je unaprijed određeno jest sam stil pisanja recenzije. Volim otvoriti s nečim opuštenim, što možda čak nije ni striktno povezano s filmom, ali da bude u duhu, onda ide sadržaj, pa konačni dojmovi, dobre i loše stvari; taj pristup pisanju nije se puno mijenjao već godinama”, tvrdi Danijel Špelić.

Pustički također kaže kako u njegovom slučaju nema posebnog planiranja tema i objava: “Kako je uglavnom riječ o najavama filmova, sve manje-više ovisi upravo o filmovima koje najavljujem. Obično proguglam internetom i pronađem naslove koji su mi interesantni. Ako ih ima više, izaberem dva-tri najzanimljivija i onda krenem slagati najave. Prvo posložim linkove (IMDb, službena stranica itd.), pa dodam trailer, potražim fotke i poster(e), zatim dodam i njih, te u konačnici pišem uvodni tekst”.

Autor Filmova s Ruba navodi i kako su strukturalno gotovo sve najave jako slične i sastoje se od tri odlomka – uvoda, radnje te informacija o glumcima i datumu premijere. “Ovisno o žanru i temi filma, uvodni odlomak obično pokušavam nekako nadovezati na temu filma. Ponekad se potrudim da taj odlomak bude informativan, ponekad ubacim nešto osobno u njega, a ponekad baš i nemam inspiracije kako započeti najavu pa to bude malo problem. U drugom odlomku opišem radnju filma koju se potrudim prevesti što je bolje moguće, dok u trećem navedem glumce te eventualno spomenem festivale na kojima je film igrao. U konačnici navodim datume kada film izlazi, bilo u kinima ili na DVD-u. Na žalost vrijeme mi ne dopušta da budem kreativniji i opširniji u svojim najavama”, dodaje Ivica Pustički.

“Plana zapravo nema. S obzirom na to da pratim recentnu kino ponudu, najviše pišem upravo o tim filmovima. Kada dođe inspiracija onda se napiše tekst o klasicima, kultnim filmovima….”, kaže Tihomir Polančec.

Posebno nas je zanimalo koliko vremena našim sugovornicima oduzima pisanje, uređivanje i objava jednoga blog posta. “Pisanje jedne recenzije oduzima mi u prosjeku oko 2-3 sata rada. Prvo napišem grubi tekst, pa mu se onda vraćam kako bih ga dopunio ili ispravio, a kako sam pobornik toga da tekst prate i slike, onda i na to otpadne nešto vremena, kao i na dotjerivanje samoga teksta (slike, linkovi na druge recenzije, IMDb…)”, opisuje Špelić.

Pustički kaže kako pisanje posta “u teoriji” ne oduzima mnogo vremena. “U praksi, ovisi o filmu i mojoj inspiraciji. Linkovi su najmanji problem, i generalno jako brzo posložim sve elemente (poster, slike, linkovi, trailer). Ponekad se zna dogoditi kako ne mogu pronaći gotovo ni jednu službenu sliku iz filma kojega najavljujem, pa u tom slučaju izvlačim stillove iz trailera i po potrebi ih obrađujem u Photoshopu. Pa to oduzme malo više vremena nego inače, ali to se ne događa baš često. U biti, najviše mi vremena oduzima pisanje najave, posebice ako nemam inspiracije. A tu su još i tagovi i kategorije koje dodajem na kraju svega, taman prije objave, a kojih ima poprilično za izlistati. Tako kada se sve u konačnici zbroji i oduzme, “potrošim” i po tri-četiri sata na dvije-tri najave”.

Polančec pak ističe kako u njegovu slučaju nema pravila: “Neki tekstovi na blogu napisani su za sat-dva, neki se rastegnu na čitav dan. Ovisi o filmu, inspiraciji itd.”.

Naši sugovornici među ostalim tvrde i kako zapravo nemaju uzora među ostalim blogerima, ali, naravno, čitaju se međusobno i prate što pišu njihovi ostali kolege. “Osobno nemam nekog uzora među blogerima, nekoga čiji bih stil kopirao, ali postoji nekolicina njih koje volim čitati i koje osobno pratim: Filmovi s Ruba, Goodtalking, Filmska Magija koju vodi ‘Hank Moody’… Svi predstavljaju kombinaciju najava i recenzija filmova, pa čak i knjiga te uvijek i sam otkrijem nešto novo preko njih”, ističe Špelić.

Dok Polančec samo kratko navodi kako ni on nema uzora, Pustički kaže: “Zbog nedostatka (slobodnog) vremena slabo pratim domaću filmsku blogersku scenu, iako ima nekoliko domaćih filmskih blogera čije recenzije povremeno čitam, kao primjerice Tihomir Polančec i njegov Goodtalking, zatim Goran Plantak i njegov Filmokaz ili Deckardov Kutak (blog, ne rubrika) moga kolege i prijatelja Deckarda. Prije sam znao čitati i Killing Time, ali, nažalost, taj blog nije aktivan već duže vrijeme. Tu je i Filmonizirani, blog koji je tematski dosta sličan Filmovima s Ruba. Što se stranih blogova tiče, ne pratim niti jedan. Pratim dosta filmskih stranica, što američkih, što ruskih, pa čak i neke azijske, ali one mi više služe kao izvor informacija za moje najave”.

Mala blogerska zadovoljstva

Filmofilski trojac otkrio nam je i koja su to najveća zadovoljstva koja im donosi pisanje i uređivanje blogova. Špelić u prvi plan ponajprije stavlja pozitivne reakcije ljudi: “Kada sam počeo voditi blog, prije sada već dugih šest godina, bilo je to više za neko svoje zadovoljstvo, no tijekom tih godina upoznao sam popriličan broj ljudi koji su uspjeli pronaći neke naslove za sebe, a za koje nikada prije toga nisu čuli. To je nekako ispunilo svrhu bloga, a meni osobno se svidjelo što je sam blog doživljen onako kako je trebao biti doživljen – kao mjesto gdje se mogu pronaći nepoznate stvari, koje je opušteno i bez ambicija da prati neke svjetske trendove. Uz to sam uspio upoznati i neke zanimljive ljude te postati i jako dobar prijatelj s nekima od njih. A mogu reći i da sam osobno dobio neke preporuke putem bloga za naslove za koje nisam ni znao da postoje tako da je sve zajedno ispalo jedno pozitivno iskustvo koje traje još i danas”.

“Osobno zadovoljstvo pruža mi interes čitatelja za neke od naslova koje najavim. Tada znam da ovo što radim, sada već šestu uzastopnu godinu, nije uzalud te da će netko negdje pogledati taj neki film samo zato što sam mu ja, eto, skrenuo pozornost na njega svojom najavom”, smatra pak Pustički.

“Pisati recenzije, najave i vijesti iz svijeta filma za mene je posveta sedmoj umjetnosti. Naravno tu je komunikacija i razmjena mišljenja s velikim brojem filmofila, ne samo iz Hrvatske već i iz susjednih zemalja”, zaključuje Polančec.

Blogeri su odabrali: Top 5 recentnih filmova

Trojicu blogera zatražili smo i da nam navedu osobnu top listu 5 najboljih filmova koji su se pojavili ili prikazivali u prvoj polovici ove godine. Evo njihovog izbora!

Danijel Špelić

1. Wonder Woman
2. Logan: Wolverine
3. Kong: Otok lubanja
4. John Wick 2
5. Brzi i žestoki 8

“Naslovi koji malo vraćaju vjeru u to da veliki blockbusteri mogu biti zabavni, gledljivi te čak i poslovično dobri filmovi.”

Ivica Pustički

1. John Wick 2
2. Vozač
3. Čuvari galaksije Vol. 2
4. Lov na divljake
5. Savage Dog
“Honorable mention”: Logan: Wolverine

“Za nekoga tko vodi blog o neholivudskim filmovima, moja lista 5 najboljih filmova iz prve polovice 2017. poprilično je holivudski nastrojena. Doduše, valja uzeti u obzir i to da ove godine gledam nešto manje filmova nego što je to bio slučaj 2016., plus što više gledam starije stvari nego novije.”

Tihomir Polančec

1. La La Land
2. Manchester by the Sea
3. Logan: Wolverine
4. Wonder Woman
5. Sedam minuta nakon ponoći


Tomislav voli filmove, knjige i pop-kulturu. Latentni skriboman.

Propustili ste