Dok Hollywood luduje za njim, dežurni dušobrižnici u oba doma britanskoga parlamenta nazivaju ga antidržavnim i antisocijalnim elementom. Zaslužan je i za ono što je jedan novinar CNN-a nazvao Banksyjevim efektom, u pokušaju opisivanja nevjerojatnog interesa za street art koji je započeo nakon njegova uspjeha. Banksy je globalizirao uličnu umjetnost, podigao joj ugled te inspirirao mnoge da svojim radovima uljepšaju olinjale fasade (i Facebook stranice) diljem svijeta.

Banksyju skidam kapu, iskren je i originalan. Da njega nema, slabo bi prolazile njegove kopije kod nas i u inozemstvu. Ima mozak genijalnog kreativnog direktora. Startao je kao klasičan wrighter koji crta slova i likove u kvartu, no izrastao je u iznadprosječnog crtača i uspješnoga poslovnog čovjeka. Zahvaljujući svojim probitačnim sposobnostima (i agentima), uspio je podići cijenu street artu u svijetu, kazao je Slaven Kosanović Lunar, jedan od pionira street arta u Hrvatskoj.

No ima i onih koji su prilično skeptični prema Banksyjevu liku i djelu. Mnogi mu zamjeraju financijsku pohlepu, a neki tvrde i da je običan plagijat nešto starijega umjetnika Bleka le Rata, od kojega je pokupio mnoge svoje današnje karakteristike. Genij? Ne bismo rekli. Nije genij onaj čiji radovi izgledaju pametno potpunim idiotima, piše britanski Guardian. I nisu daleko od istine. Hype oko Banksyja počeo je tek nakon što je Christina Aguilera za 25 000 funta utržila njegov prikaz kraljice Viktorije kako u lezbijskoj pozi sjedi na faci seksipilnoj dami u halterima. Ubrzo nakon i Kate Moss morala je imati nešto njegovo, za još vrtoglaviju cijenu. Otada u Hollywoodu nisi faca ako nemaš Banksyja, a u broju njegovih slika u posjedu navodno prednjači Brangelina. Banksyja kritiziraju i mladi članovi zagrebačke street art grupe Artuditu:

Banksy je firma, optička varka, marketinški trik! Nimalo se ne razlikuje od McDonald’sa po kojem toliko pljuje! Zbog njega je street art postao pomodarstvo, što nam jako ide na živce! Nijedan pravi street artist ne crta zbog novca.

Banksyjeve dvosmislene izjave potkrepljuju tvrdnje koje su iznijeli Artuditu. Premda na svojoj stranici dozvoljava besplatno preuzimanje svojih radova u visokoj rezoluciji, na pitanja fanova o tome ima li smisla da velike aukcijske kuće prodaju street art, odgovara bahato citirajući Matissea:

Bilo me je sram kada su moja platna počela postizati visoke cijene. Tada sam se zavjetovao da neću slikati ništa drugo osim remek-djela.

Slično, na pitanje zašto si se prodao, Banksy je odgovorio: Eh, da sam barem dobio funtu svaki put kada me netko to pitao.

Izgleda da Banksyja čeka ista sudbina kao i mnoge druge kritičare sustava koji su ironijom sudbine postali, prema mišljenju kritičara, njegov važan dio i ”ventil” (poput Boba Dylana, Johna Lennona, The Clash…). Koliko se ukorijenio u mainstream, govori i činjenica da je njegov osrednji dokumentarac Exit Through the Gift Shop 2010. nominiran za Oscara, a iste godine našao se na ljestvici najutjecajnijih ljudi svijeta magazina The Times, u društvu Lady Gage i Baracka Obame. Njegove antiestablišmentske, vizualne dosjetke nose istu funkciju i pobuđuju iste plitke osjećaje kao majica na kojoj je lik Chea Guevare. Nasmiješit ćemo se slici, možda je podijeliti na Facebooku ili staviti na desktop, i ovdje priča staje. Nema dubljeg promišljanja.

Volim kako kapitalizam svemu nađe mjesto – čak i za svoje neprijatelje (I love the way capitalism finds a place – even for it’s enemies), ironizira situaciju Banksy.

No paralelno s debatom oko autentičnosti i motiva Banksyjeva rada, traje i benksimanija. Ljudi prodaju kuće na kojima su njegovi radovi za nevjerojatne iznose, režu se komadi zidova, krade se iz galerija i ulica, a street art cvjeta.

Mislim da je on dvosjekli mač u čitavoj priči oko street arta. Nakon njega stvoren je HYPE, velika popularnost koja je uništila nevinost koju je street art prije imao, ali istovremeno je puno pridonio u afirmaciji mlađih naraštaja, smatra Lonac, zagrebački street art umjetnik.

U jednom od svojih rijetkih intervjua i sam Banksy priznaje da je on samo glasnik, a ne mesija novoga doba. So, don’t shoot the messenger!

Da bi netko bio umjetnik danas, ne treba sa sobom svuda okolo vući svoj portfelj, slati mailove raznim galeristima i moliti ih da ga prime ili seksati se s nekim moćnim. Jedino što umjetniku danas treba nekoliko je pravih ideja i internetska veza. Danas po prvi put u povijesti, svijet umjetnosti koji je oduvijek pripadao buržoaziji, konačno pripada svima. We need to make it count!