Da Fibra izdaje samo dobre stripove to već znaju i vrapci na grani, no izdavanjem Inkala, kapitalnog djela ne samo devete umjetnosti, nego umjetnosti općenito, nadmašili su sami sebe. Ultimativno remek-djelo Alejandra Jodorowskog i Moebiusa po prvi put je dostupno na hrvatskom jeziku, u cjelovitom opsegu, izvornom koloru, te popraćeno fantastičnim analitičkim komentarom.

Sve svoje predadolescentske školske praznike provodio sam na otoku Prviću. Tada, u onim predratnim godinama, to mjesto je bilo raj na zemlji. Barem mi se sada, iz ove perspektive, tako čini. Krcato mjesto, hrpa mularije, nogomet po čitav dan i stripovi. O da. Ja, kao i čitavo moje društvo, bili smo zaraženi tim požutjelim papirom pristiglim iz Gornjeg Milanovca, vukojebine iz srca Srbije, za koju nitko nikad vjerojatno ne bi ni čuo da nisu tiskali sva ona blagaZlatne Serije i Lunov Magnus Stripa.

Čitali smo mi svašta –Asteriksa, Taličnog Toma, Alan Forda, ali… Ok, nitko od nas nije volio Ken Parkera, em nam je crtež bio užasan, em samo neka priroda i filozofiranje, a od akcije ni a. Osobno nikad nisam nešto previše cijenio ni Teksa. Kako pobogu djetetu od 10 godina može biti zanimljiv rendžer koji vječno ganja nekakve kradljivce stoke i falsifikatore dolara? No, Zagor… Ah, Zagor nam je svima bio Bog. On je bio naš Gospodin, Bog naš jedini i nismo imali drugih Bogova osim njega. Zagor je bio faca, imao je ono nešto. Kod njega si uvijek dobivao porciju nečeg novog, nestvarnog i savršenog. Sanjali smo da nam je Zagor prika, da i mi živimo u Darkvudu (ne Darkwoodu, fuj!), a najveća želja nam je bila da zli profesor Helingen napokon prijeđe na našu stranu, jer smo znali da tada više nitko nikada ne bi ugrozio mir i pravdu.

Svi smo tada bili kao nekakvi kolekcionari, samo, kad se danas toga sjetim, bude mi smiješno. Te naše kolekcije su zapravo bile raskupusana hrpa bezvrijedne kartušine pune ostataka hrane (naravno, čitalo se i dok se jelo), gomila papira koja se više raspadala, nego nego što je ličila na strip. Ipak, takvi kakvi su bili, ti stripovi su nama tada bili sve. Idealna karta za put u predivni svijet mašte. No, jednog ljeta, mislim da je to bilo 1989. godine, na ljetovanje u Prvić došao je jedan dečko iz Subotice. Zvao se Neven.

Kako to obično biva među fanaticima, saznao je on za nas i saznali smo mi za njega. E sad, Nevenova kolekcija je bila kolekcija! Sve stari brojevi Zlatne Serije i Lunov Magnus Stripa, oni najvrjedniji, stari, uredni, očuvani. Nikad na ništa u životu nisam bio toliko ljubomoran koliko na te njegove stripove. Vidjevši to čudo, naš krizni stožer se ad hoc sastao i donijeli smo odluku da nema više zajebancije i da ćemo sljedeće godine puno ozbiljnije pristupiti dužnosti sakupljanja stripova, pa će i naša kolekcija, ako već neće biti bolja i bogatija od Nevenove, biti barem al pari s njegovom. Nabavljalo se stripove na sve moguće načine, i legalne i ilegalne, nije se biralo načina da se dođe do cilja.

I tako smo mi nabrijani čekali ljeto da dođe Neven i da pohvali naš trud, i plodove našeg mukotrpnog, gotovo težačkog rada. Neven je zaista i došao, no to više nije bio onaj Neven. Promijenio se. Totalno se odrekao Starog (Zlatna Serija) i Novog (Lunov Magnus Strip) Zavjeta, te je na naše zgražanje postao opijen nekim poganskim relikvijama čudnoga sadržaja, poput neke Stripoteke i YU Stripa. Izrekavši blasfemiju da su Zagor i kompanija priče za malu djecu, počeo nam je mudrovati o nekakvom Inkalu, stripu nakon kojeg svi pravi strip znalci mjere vrijeme – prije Inkala i poslije Inkala. Govorio je da je to strip nad stripovima na kojemu nešto radi i neki njegov sugrađanin (sad znam da je mislio na Zorana Janjetova), te da smo mi prebalavi da bi to razumjeli i da nam ga neće posuditi. Nakon toga se okrenuo i otišao, a mi smo ostali kao posrani. Što ovaj priča? Kakav sad vražji Inkal? Što je uopće Inkal? I kome on da je balav? Ko ga jebe, i njega i Inkala, ajmo mi čitati Divove dobra i zla! – koji je taman izašao na kioske.

Sljedeće godine je počeo rat, Nevena nikada više nisam vidio, a nekako usporedno s ratom i moja kolekcija je polako otišla u Honduras. Iskreno, Nevena se gotovo više nisam ni sjetio, ali Inkala jesam. Sve donedavno sam zaista mislio da nas je ovaj lagao, da jeInkal mit, laž, sredstvo kojim se poslužio kako bi nas otkantao. Da Inkal nikada nije ni postojao. No, sada, kad ga je objavila Fibra, i kad se nalazi u mojim rukama, vidim da je Neven zaista bio u pravu. U puno toga. Zaista smo tada bili prebalavi i zaista je Inkal strip nad stripovima. Sorry Zagore.

INKAL (Izdavač Fibra)