Duboko grlo (1972.)
Budžet: 22.500 dolara + 25.000 za glazbu
Zarada: 45 milijuna dolara
Kultni pornić Duboko grlo redatelja Gerarda Damiana jedan je od prvih pornića sa zapletom (i to kakvim!), za to vrijeme visokim produkcijskim standardima, a distribuirala ga je mafija, koja je ujedno i pobrala vrhnje, jer su svi umiješani ostali bez adekvatnog prihoda. Navodno je redatelj dobio honorar od tek 25.000 nakon što je film postao popularan, a neki izvori (između ostalog i autori dokumentarca Inside Deep Throat) navode kako je zarada filma iznosila oko 600 milijuna dolara, što bi ga činilo najisplativijim filmskim naslovom u povijesti sedme umjetnosti.

Rocky (1976.)
Budžet: Milijun dolara
Zarada: 225 milijuna dolara na globalnoj razini
Rocky Balboa, Italian Stallion, napisao je nitko drugi doli Sly Stallone, koji je odglumio i glavnu ulogu, a rezultat 28-dnevnog snimanja su čak tri Oscara (među njima i onaj za najbolji film) te još pet nastavaka. Da ne kažemo kako bez Rockyja ne bi bilo ni Mariona Cobrettija, Johna Ramba i svih drugih likova što ih je tijekom svoje karijere oživio Stallone, do tada uglavnom glumac u pornićima.

Halloween (1978.)
Budžet: 325.000 dolara
Zarada: 70 milijuna dolara na globalnoj razini
Remek-djelo Johna Carpentera nesumnjivo je jedan od najstrašnijih horora u povijesti, a tijekom godina je zahvaljujući svom uspjehu postao nezaobilaznim djelom pop-kulture, pa danas malotko ne zna za imena Michaela Myersa ili dr. Loomisa. Film je doživio niz nastavaka, remake, a njegov je redatelj postao vjerojatno najveći suvremeni majstor horora, koji nažalost već godinama živi na staroj slavi.

Pobješnjeli Max (1980.)
Budžet: 200.000 dolara
Zarada: oko sto milijuna dolara na globalnoj razini
Postapokaliptični akcić Georgea Millera najuspješniji je i najpoznatiji australski film svih vremena. Pored činjenice da je lansirao karijere redatelja Millera i najveće australske glumačke zvijezde Mela Gibsona, film je značajan i po tome što je usmjerio pozornost svjetske javnosti na dotad slabo poznatu kinematografiju. Uslijedio je niz sjajnih australskih filmova, ali jednako tako i niz epigonskih ostvarenja u kojima se besramno kopirao Millerov film (a najčešće se radilo o talijanskim produkcijama s američkim glumcima).

Slacker (1991.)
Budžet: 23.000 dolara
Zarada: milijun i dvjesto tisuća dolara na američkom box officeu
Jedan od prvaka nezavisnog filma Richard Linklater ovu je dramicu snimio sa svega 163 montažna reza, a kažu da ih prosječan film ima između petsto i tisuću. Istina, u njegovom filmu sve se svodi na brbljanje i nema produkcijski zahtjevnih scena, ali to nimalo ne umanjuje njegovu kvalitetu. Linklater je nakon toga snimio niz jeftinih ali hvaljenih filmova kao što su Dased and Confused; Prije zore; Suburbia, a na box officeu se potvrdio hitom Škola rocka. Upravo Slackera redatelj Kevin Smith ističe kao glavno nadahnuće da postane redateljem i snimi Trgovce.

El Mariachi (1993.)
Budžet: 7.000 dolara
Zarada: nešto iznad dva milijuna dolara na američkom box officeu
Meksički trubadur/ubojica svoje filmsko postojanje duguje fanatičnom filmašu Robertu Rodriguezu, koji je tri od sedam potrebnih tisuća dolara prikupio volontiranjem u testiranju eksperimentalnih lijekova. Za mjesec dana “šopanja” novim lijekom protiv kolesterola Rodriguez je dobivao 100 dolara dnevno, a većina pištolja u filmu bila je na vodu. Umjesto steadicama, Rodriguez je za kretanje kamere koristio preuređena invalidska kolica, zvuk je snimao običnim kazićem i mikrofonom, a da bi sve bilo što jeftinije – sam je napisao, snimio, režirao, montirao te smišljao specijalne efekte. Jedino nije glumio, valjda zato što nije našao načina da istovremeno bude s obje strane kamere. Verzija koja je na kraju završila u kinima zahtijevala je još milju dolara za postprodukcijske troškove, a i inače je Rodriguez isplativ redatelj i one man show – jer na većini svojih filmova odrađuje lavovski dio posla.

Braća McMullen (1995.)
Budžet: 25.000 dolara
Zarada: deset i pol milijuna dolara na američkom box officeu
Obiteljska priča smještena u miljê irskih doseljenika u New Yorku prati trojicu braće i njihove životne situacije (brak, ljubav), a premda ovaj film ni po čemu nije pretjerano originalan, u njemu je ipak sve na svom mjestu. Odlično napisan, s izvrsnom glumačkom ekipom i s podjednakim omjerom slatko-gorkih trenutaka, film je najavio potencijalno zanimljivu karijeru Edwarda Burnsa, koji je režirao, napisao scenarij i odglumio glavnu ulogu. Nakon toga slijedila je slična humorna drama She’s the One s Cameron Diaz te niz sličnih, jeftinih, uglavnom u njujorški miljê smještenih priča, od kojih nijedna nije postigla veći uspjeh, pa se Burns ozbiljnije posvetio glumačkoj karijeri.

In the Company of Men (1997.)
Budžet: 25.000 dolara
Zarada: blizu tri milijuna dolara na američkom box officeu
Brbljava suvremena ljubavna drama s Aaronom Eckhartom prvijenac je Neila LaButea, čija je cijela karijera obilježena sličnim projektima u kakvima se profilirao i pokazao najboljim (brbljavi jeftini filmovi s nizom dobrih glumaca u sjajno napisanim rolama). Potvrdio se komedijom Bolničarka Betty s Renee Zellweger, ali je u karijeri snimio i potpuni promašaj – Wicker Mana (remake jednog od najboljih britanskih filmova svih vremena, svakako pogledati original).

The Blair Witch Project (1999.)
Budžet: procjene idu od 35.000 do 60.000 dolara
Zarada: blizu 250 milijuna dolara na globalnoj razini
Fenomen s kraja prošlog milenija horor-mockumentary dvojca Sanchez – Myrick najbolji je primjer pametnog marketinga i moći interneta, koji su pomogli da ovaj uistinu strašan (koliko god to neki ne žele priznati) horor inteligentnog koncepta postane jednim od najisplativijih filmova svih vremena. Gradeći urbanu legendu o tome kako je riječ o pravim pronađenim snimkama nestalih studenata filma, autori su postigli da se za njihov film čuje i mnogo prije negoli je započelo prikazivanje. Film je ujedno i vrhunski, gotovo školski primjer kako se snimaju efektni horori bez imalo financijskih sredstava. Model lažnog horor-dokumentarca poslije su slijedili mnogi – od Španjolaca (Rec), preko Hollywooda (Cloverfield), pa sve do hita zvanog Paranormal Activity. Sanchez i Myrick poslije su se posvađali (navodno su i oni loše prošli kad se radilo o podjeli financijskog kolača) i otada se baš nije čulo za njih dvojicu, premda redovito snimaju vlastite i uglavnom jeftine projekte.

Tarnation (2003.)
Budžet: 218 dolara (da, dobro ste pročitali!)
Zarada: procjene se kreću između petsto tisuća i milijun dolara
Doista bi bio neoprostiv grijeh ne spomenuti u ovakvom tekstu slabo poznati dokumentarac Tarnation, koji je redatelj i scenarist Jonathan Caouette snimio s nevjerojatnim iznosom od 218 dolara (za tu cifru ni naše jeftine manekenke ne žele ustati iz kreveta). Caouette je iskoristio svoje privatne materijale: fotografije, videosnimke snimljene “super osmicom”, videodnevnik, poruke s telefonske sekretarice i ostale materijale koji su svjedočili o 19 godina njegova života sa shizofreničnom majkom. Rezultat je nesvakidašnje i dojmljivo djelo.

Super Size Me (2004.)
Budžet: 65.000 dolara
Zarada: više od 20 milijuna dolara na globalnoj razini
Redatelj i scenarist ovog duhovitog dokumentarca Morgan Spurlock također je pokazao kako je malen put od dobre i jednostavne ideje do globalnog uspjeha. Spurlock se odlučio pred kamerama prežderavati isključivo McDonaldsovim proizvodima te potom različitim testovima pokazati što se događa s njegovim tijelom tijekom tog razdoblja. Nakon takvog tretmana njegovo tijelo definitivno više nije bilo isto, a zanimljivo je kako su meniji “Super Size” ubrzo nakon filma povučeni iz prodaje u američkim restoranima tog lanca (za domaće nisam siguran jer ih baš i ne posjećujem), a Spurlock je nastavio karijeru sličnim provokativnim dokumentarcem Where in the World Is Osama bin Laden?

Primer (2004.)
Budžet: 7.000 dolara
Zarada: 565.846 dolara na američkom box officeu
Kada se redatelji u nedostatku novca odluče snimiti dramu ili komediju – to je još i razumljivo, ali kada netko odluči sa svega nekoliko tisuća dolara snimiti SF, onda to zvuči suludo. Međutim, to nije tako zovete li se Shane Carruth i bivši ste matematičar i inženjer te aspirirajući filmaš. On je napisao, režirao i producirao priču o slučajnom otkriću putovanja kroz vrijeme, a za film kažu da “laže svatko onaj tko se hvali da ga je u potpunosti razumio”. To nije spriječilo film da osvoji Grand Jury nagradu na Sundanceu 2004. Film je sniman pet tjedana, a na njemu je radila ekipa od – pazite sad – pet ljudi.

Kako i čime snimiti film

Teško je pobrojati sve jeftine a uspješne filmove jer ih ima poprilično, a među njima su psihološki triler Pi i ujedno prvijenac genijalnog Darrena Aronofskog (budžet: 68.000, zarada 4,6 milijuna), kultni Cravenov horor Last House on the Left (budžet: 87.000 dolara, zarada: 3,1 milijun), Facing the Giants (budžet: 100.000, zarada: deset milijuna), Hollywood Shuffle (budžet: 100.000, zarada: 5 milijuna), afganistanski Osama (budžet: 46.000, zarada: oko dva milijuna), remek-djelo Davida Lyncha Eraserhead (budžet 100.000, zarada: 7 milijuna), Mooreov dokumentarac Roger & Me (budžet: 140.000, zarada 6,7 milijuna) itd.

Kad je riječ o tehnologiji, ni tu nema ograničenja, pa je primjerice Lynch svoj film Inland Empire snimio kamerom Sony PD150, čija cijena u našim oglasnicima iznosi oko tisuću eura, a HD kamere mogu se kupiti u dućanima već za tisuću kuna (primjerice Toshibini modeli Camileo). Ako je to preskupo, film je moguće snimiti i običnim mobitelom – uči svoje studente na Bostonskom sveučilištu profesor i redatelj Jan Egleson (režirao Shock to the System s Michaelom Caineom). Iz gore pobrojanih filmova jasno je da najbolje prolaze horori, premda su poželjni i drugi žanrovi, a najjeftinije ćete proći ako sami odradite što više posla (ne unajmljujte redatelja, scenarista, montažera, skladatelja – jer to možete biti i sami; kostime “posuđujte” iz mamina ormara, a zombije će najbolje odglumiti pijani prijatelji). Sretno!