Filmovi s okusom SF-a (a nisu SF)
- 28. travnja 2015.
- #sf
Svi znamo od čega se sastoji tipičan SF film. Međutim, elementi SF-a ponekad se mogu pronaći i u filmovima koji uopće ne pripadaju tome žanru ili se barem generalno ne smatraju takvima. Ponekad je riječ o tek usputnom žanrovskom motivu ili sporednom dijelu radnje, a vrlo često imamo i filmove koji vizualno izgledaju vrlo ”esefično”, a da to sami nisu. Prisjetili smo se nekoliko primjera… (upozorenje: pokoji spoiler na vidiku!)
Hakeri
Internet je devedesetih vjerojatno nekima i djelovao kao SF, a tom mišlju su se, čini se, vodili i autori Hakera (1995.). Zabavan high-tech triler u vrijeme premijere nije postigao poseban uspjeh, ali s vremenom je stekao mali kultni status, pogotovo među računalnim zanesenjacima, a sigurno ima nešto i u tome što je Angelina Jolie u njemu ostvarila prvu zapaženiju ulogu. Što je u Hakerima ”esefično”? Prvenstveno vizualni prikazi računalnog svijeta i poigravanje motivima virtualne stvarnosti, kao i scenografsko-kostimografska rješenja nadahnuta cyberpunkom. Doduše, iz današnje perspektive sve to djeluje pomalo retro.
Hanna
Hanna redatelja Joea Wrighta bio je jedan od zapaženijih trilera 2011. godine zahvaljujući zanimljivim glumačkim nastupima (Saoirse Ronan, Cate Blanchett, Eric Bana), stiliziranim akcijskim sekvencama i glazbenom doprinosu The Chemical Brothersa. Junakinja iz naslova je 16-godišnja djevojka koju su od djetinjstva obučavali za vrhunskog ubojicu (!), a kako film odmiče sve nam je jasnije da se u pozadini odvija jedna SF priča o genetskim manipulacijama i transhumanističkim težnjama. Unatoč tome Hannu danas malo tko spominje u kontekstu SF žanra, dok ga sveznajući IMDb svrstava u kategoriju akcije i trilera, odnosno pustolovnog filma. Zanimljivo, Hanna se na specifičan način poigrava i elementima bajke, pogotovo Crvenkapice, što cijeloj priči daje još neobičniji ton.
Drvo života
Terrence Malick jedan je od onih osebujnih redatelja koji ne snima mnogo, pa svako njegovo djelo privlači posebnu pozornost. Slično je bilo i u slučaju epske drame Drvo života (2011.) koja govori o odrastanju i obiteljskim odnosima, a smještena je u pedesete godine prošloga stoljeća. Međutim, Malick cijelu priču podiže na neku višu, metafizičku razinu, pa ćete u filmu svjedočiti “kubrickovskim” svemirskim prizorima, scenama iz drevne Zemljine prošlosti (koje uključuju i dinosaure), ali i samome kraju svijeta u dalekoj budućnosti. Savjetnik za vizualne efekte bio je legendarni Douglas Trumbull, čiji je rad obilježio SF klasike kao što su 2001.: Odiseja u svemiru i Blade Runner.
Klub boraca
Gotovo svi će se složiti da je kultni Klub boraca (1999.) poprilično teško žanrovski odrediti – istovremeno je riječ o egzistencijalnoj drami, mračnoj komediji, psihološkom trileru, borilačkom filmu i još koječemu. Međutim, film Davida Finchera ima u sebi i natruha SF-a, i to onog (post)apokaliptičnog. Tako u jednom od svojih brojnih monologa Tyler Durden (Brad Pitt) opisuje viziju svijeta u kojoj su autoceste prazne i napuštene, zgrade obrasle šumom, a civilizacija se vratila na svoje početke. Apokaliptični motiv postaje još izrazitiji u legendarnoj završnici filma u kojoj svjedočimo seriji eksplozija i rušenju niza nebodera – uz glazbenu pratnju Pixiesa, naravno.
Filmovi o Jamesu Bondu
Dugovječnu franšizu o Jamesu Bondu u pravilu svi svrstavaju u kategoriju špijunskog ili akcijskog žanra premda su SF elementi u većini nastavaka više nego očiti. Tijekom svog staža Bond se koristio brojnim gadgetima koji su bili ispred svoga vremena, susretao se sa stripovskim zlikovcima koji su željeli zavladati svijetom, a jednom prilikom čak se zaputio u svemirske dubine (Operacija Svemir). Noviji izdanci serijala pomalo su otupjeli spekulativnu oštricu, ali smo zato u Skyfallu vidjeli jednu finu posvetu Blade Runneru u vizualno impresivnom dijelu filma koji se odvija u Šangaju.