Mnogi su se pitali zbog čega je tako naprasno prekinuo svoju odiseju. Neki su mislili da je to zbog ružnih iskustava u Africi, drugi su cinično spekulirali kako je vjerojatno ostao bez sponzorskih novaca. Međutim, ni jedno ni drugo nije točno. Tomislav se u Zagreb vratio zbog – žudnje za domom.

Pod ugovorom sa sponzorima sam do kraja 2013. Sponzorski novac i vlastiti ego bili su jedini motivi zbog kojih sam htio nastaviti. Glavni je razlog mog povratka zasićenje putovanjem. Nisam imao više inspiracije ni želje da nastavim put, odgovorio je jednostavno.

Taj 496. dan bio je kritičan. Bio sam u Mozambiku u nekom selu gdje žive gluhonijemi i ljudi s posebnim potrebama, sjedio na trijemu. Počeo sam razmišljati o smislu i besmislu moga putovanja. Dodijalo mi je potucanje po svijetu, mijenjanje meridijana iz dana u dan. Zaželio sam se Zagreba, obitelji, frendova. Taman me tada nazvao buraz i rekao mi: Vraćaj se kući, ženim se na ljeto, ima da budeš na svadbi. I tako se, nakon safarija s ocem u Keniji, Thomas Love 540. dana svog putovanja avionom vratio u Zagreb: Ništa se ovdje promijenilo nije. Kebab je i dalje u Zagrebu najbolji. Jedino me čudi ova hladnoća. Smrznuo sam se, hladnije mi je jedino bilo u australskoj pustinji.

Čini se da ovaj 27-godišnji kvartovski dečko nije ni svjestan koliko je njegovo putovanje epsko i inspirativno. Postao je neka vrsta Malnara iz epohe couchsurfinga i planiranja putovanja putem Facebook poruka, backpackerski Byron iz Malešnice. Krenuo je u jesen 2011. s naplatnih kućica Ivanja Reka. Svitalo je kada se otisnuo na Istok i u (internetsku) legendu. Srbija, Bugarska, Turska, Irak, Iran, Pakistan, Indija, Nepal, Indija, Tajland… Baš kao jednom davno Željko Malnar i Borna Bebek. Premda mu je Borna Bebek bio profesor na faksu kod kojeg je, igrom slučaja, pisao i diplomski, tvrdi da njihove putešestvije nije pročitao. Ipak, njegovo putovanje po mnogo čemu nalik je njihovu. Ruta im je bila slična, sva trojica su ovnovi u horoskopu: tvrdoglavi, ekscentrični i pomalo egocentrični, a osim svega i Tomislav je na neki način tražio, našao i napustio Stakleni Grad (za više informacija o tome, upitajte njega, ne smijem puno otkrivati).

Putovao je uglavnom autostopom, proveo je 480 sati na cesti, a smještaj nalazio preko internetskog servisa Couchsurfing. Jedno i pol godišnje potucanje svijetom stajalo ga je 5 000 eura, s time da je radeći razne poslove u Australiji za 20 dolara na sat, zaradio dodatnih 3 000. Premda nije mnogo trošio, tvrdi da nije bio gladan niti škrtario. Što ga je potaklo da krene?

Sve je počelo otkrivanjem couchsurfinga i ugošćivanjem ljudi u mom podstanarskom domu. Kako sam uvijek želio putovati (kao i većina ljudi), a nisam imao novaca (kao i većina ljudi), upijao sam priče i iskustva stranaca koji su dolazili prespavati na mojem kauču. Kad sam vidio da ih puno radi jedno te isto – stopaju i couchsurfaju, okušao sam se sam i krenuo autostopom do Bugarske. Bilo je fenomenalno, a par mjeseci kasnije dao sam otkaz na poslu, iselio iz stana, odlučio završiti faks u najbržem mogućem roku, a između ispitnih rokova lutao sam Europom, autostopom i CS-om, s malo novaca u džepu.

Nedugo nakon završetka fakulteta, odlučuje se za pokret. Pokrenuo je blog Thomas Love Adventures ili 1000 Days of Summer. Blog je tako nazvao jer je skužio da će mu ruksak biti mnogo lakši ako ne bude nosio zimsku odjeću, a voli film 500 dana ljeta. Sreća mu se osmjehnula pa je dan prije polaska našao i sponzore za svoj suludi pothvat: MasterCard i agenciju Da, želim putovati. Uprtio je ruksak i gitaru na leđa te krenuo u naručje izlazećeg sunca. Jedina suputnica, osim gitare, bila mu je mala plišana ovčica Marija Huana.

Marija Huana važna je stavka u mom životu i na mom putovanju. Ona je ovca, a ja sam ovan, tvrdoglav i impulzivan, pa me u neku ruku podsjeća tko sam. Marija Huana išla je sa mnom jer je željela svijetu odaslati poruku: ona je ovca, ali ne sluša pastire, ne slijedi stado, čini ono što je ju volja i radi ono što voli – putuje. S osmijehom na licu. Ona bi htjela da se što više ljudi odvaži na takav životni put: bez okvira i granica, bez straha.

Premda su ga u svakoj zemlji kroz koju je prošao upozoravali kako je stopiranje upravo u njihovoj zemlji najopasnije, Thomas Love nije doživio nijedno ružno iskustvo. Priča kako mu je najstrašnije bilo voziti se 500 metara u društvu pijanoga Tajlanđanina (ali se onda prebacio za upravljač i odvozio idućih 200 kilometara).

Tomislav Perko o svojim putovanjima priča nonšalantno, bez euforije. Što bi savjetovao onima koji žele krenuti na sličan put?

Svatko ima mogućnost ako nema obaveze i kredite. Čak ni muda nisu ključna. Muda ti trebaju za povratak i polazak. Bitno je odlučiti i jednostavno – krenuti. Ništa drugo. Tako da je savjet samo jedan: KRENITE! Za preciznije upute, pronađite me na Facebooku i pitajte osobno, svima odgovaram.