Bez sumnje, jedan od naviše zloupotrebljavanih i najkonfuznijih termina u rječniku suvremene kritičke teorije (a i ne samo nje) je termin postmodernizam.

Tijekom osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, riječ postmoderna gotovo pa vulgarno ulazi u svakodnevni rječnik zapadne kulture te tijekom tog perioda gotovo svako umjetničko djelo, pokret, inovacija, ma bilo što, proizvoljno se nazivalo postmodernim. Naravno, kako to inače biva, ovakvoj suludoj prostituiranosti tog termina najviše su pridonjeli mediji svakodnevnim izvještavanjem o nečemu što je postmoderno.

Počevši od igračaka u dućanima, teorije kaosa, do rata na Balkanu, sve je bilo u znaku postmoderne. Duglas Kellner u svojoj knjizi Medijska kultura kaže: ‘Zaboravite parizer na bijelom kruhu, stiže postmodernistički sendvič’.

Na tu temu se nadovezuje i Wolfang Walsh koji u knjizi Naša Post-moderna moderna zaključuje da je medijska kultura u jednom momentu bila preplavljena terminom postmoderno, a da ipak jedva da itko zna o čemu govori kad kaže tu riječ. Ipak, postmoderna je postojala i bila je i više nego prepoznatljiva.

Čitajući izvrsne teorijske analize Umberta Eca, jasno ćemo prepoznati što izdvaja postmodernizam od ostalih pravaca u umjetnosti. Prema Ecu, suština postmodernizma je intertekstualna citatnost, miješanje žanrova, nelinearna naracija, otvorenost kraja, kombiniranje medijskih formata, slabljenje granica između popularne kulture i visoke umjetnosti te relativizacija moralnih granica. Ukratko, postmoderna ne zasniva se na eklekticizmu usmjerenom prema preuzimanju prošlih stilova, već na priznavanju prošlosti čiji se tekstovi, zapleti i stilska rješenja na kreativan način kombiniraju u procesu stvaranja novih.

Remek djelo Davida Mazzuchellija Asterios Polyp po svim gore navedenim elementima zasigurno predstavlja postmodernu, ali u onom njenom najveličanstvenijem ruhu.

Asterios Polyp, priča je o profesoru arhitekture, egocentričnom ekspertu u oblasti u kojoj nikad ništa zapravo nije ni realizirao, jer on projektira zgrade koje nikada neće biti izgrađene. On je zapravo samo običan arhitekt na papiru.

Na početku imamo samouvjerenog, mladog Asteriosa, sklonog filozofiranju i poigravanju s ljudima i svijetom oko njega. Upoznajemo i ženu njegovog života, skromnu, plahu i sramežljivu kiparicu Hanu. No, to je prošlost, sadašnjost je posve drugačija. Asterios je razveden i emocionalno slomljen čovjek kojemu se stan zapalio uslijed udara groma i on sav novac koji ima troši na kartu u jednom smjeru. U nepoznatom smjeru.

Zaustavlja se u pitoresknom gradiću Apogeeu i zapošljava se u automehaničarskoj radionici i polako počinje mijenjati svoj pogled na svijet, dolazi do zaključaka preko kojih prevazilazi neke greške iz prošlosti i time postavlja za sebe makar osnovu za novi početak.

Umjetnost je suštini uvijek neki oblik individualne subverzije, no Mazzuchielli u ovom slučaju ide i nekoliko koraka dalje. Prihvaća suštinu tvrdnje Scotta McClouda da je potencijal stripa neograničen i uzbudljiv, u potpunosti redefinira medij te stvara apsolutno remek djelo devete umjetnosti. Do tada neviđeno, ali i neponovljivo, jer Mazzucchelijev grafički izraz nije moguće niti prekopirati.

On uspijeva savršeno izbalansirati formu i sadržaj te nam tako tumači samu srž, suštinu kojom se bavi ne samo kroz apstrakciju ideje nego i kroz lucidan vizualni prikaz. Asterios Polyp predstavlja fantastično repetitivno čitalačko iskustvo. Postoje stvari koje ćete primjetiti čitajući ovaj strip tek drugi ili treći put. Gotovo pa nijedan lik, nijedan predmet, nijedna pojava ovdje nije prikazana samo jednom i samo slučajno. Sve su to ključevi koje nam Mazzuchelli lukavo sakriva po čitavoj knjizi, prisiljavajući nas da ih tražimo, znajući da će nam trebati za otključavanje brojnih vrata koja se na prvi pogled čine zaključana. Švicarski nožić, sat, upaljač – sve ima svoje zašto. A to otkrivanje, istraživanje na koje nas Mazzuchelli prisiljava na kraju se više nego isplati.

Asterios Polyp, ne samo najbolje izdanje prošle godine, nego jedan od najčarobnijih stripova ikada.

Tri razloga zbog kojih ćete voljeti ovaj strip:

1. Ako volite Woodyja Allena, voljeti ćete i Asteriosa Polypa. Ako volite Manhattan, Annie Hall ili Hannah i njene sestre onda je bez sumnje ovo strip za vas. Gotovo da je opipljiva prisutnost poetike tog vječno isparanoiziranog genijalca.

2. Ako volite grčku mitologiju i filozofiju sa Asteriosom Polypom ste na konju. Bezbroj citata, aluzija, referenci putovanje Asteriosa Polypa pretvaraju u neku vrstu moderne Odiseje. I da, kubistička sekvenca mita o Orfeju i Euridici je možda nešto najčudnije i najljepše što sam ikad vidio u stripu.

3. Umberto Eco je rekao da za zabavu čita Marxa, a kad hoće razmišljati poseže za Hugom Prattom. Asterios Polyp objedinjuje obje ove težnje.