Odlazak u knjižnicu je poput povlačenja u svoj unutarnji svemir. Knjige kao da upijaju sve zvukove oko sebe; unutar šuštavih stranica, osim ispisanih riječi i slova, vrište prekinute misli, nedovršene rečenice i problematični kaos izgovorenoga, provukavši se kroz pore papira i zaustavivši se među koricama. U knjižnici je sve jasno jer sva su pitanja već postavljena i već imaju odgovore i teško je ne osjećati se skrušeno pred svim tim znanjem. A što je uopće knjižnica, ako ćemo pravo? Zgrada ili kolekcija? Ili pak informacija u svojem najsirovijem obliku, koja čeka da je netko pregleda i upotrijebi? Znanstvena fantastika pruža različite poglede na knjižnicu kao instituciju, kao i na njezin sadržaj, iznova nas upoznajući s knjigom kao najvjerodostojnijim i najvjernijih oblikom pohrane informacija, ali i otkrivajući savršenstvo računala, čije su mogućnosti pohrane gotovo beskrajne, ali je zato njegova moć potencijalno opasna.

Knjige o knjižnicama

Zanimljivo je da se znanstvena fantastika uporno odbija odreći „arhaičnih“ papirnatih knjiga, koje postoje čak i u dalekim, neodređenim budućnostima. Knjiga je za SF ekvivalent mudrosti i znanja i pristupa joj se sa (straho)poštovanjem i poniznošću, a štovanje knjige prisutno je čak i kad je ona zabranjena, kao što je slučaj u kultnom romanu Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, ili zaboravljena, kao što je opisao još jedan velikan SF-književnosti, Robert A. Heinlein, u svojoj noveli Universe. U oba djela knjižnicu-zgradu zamjenjuje knjižnica-glava, koja možda i nije najpouzdanija, ali predstavlja sigurno i zaštićeno mjesto od spaljivanja knjiga (na koje se namjerio Bradbury), odnosno „sredstvo“ za pamćenje informacija (i to u rimi!), koje kod Heinleina zamjenjuje zaboravljenu sposobnost čitanja.

U kratkom romanu The Hobbyist Franka Russella knjižnica zauzima praktički cijeli jedan planet, dok je div latinskoameričke, ali i svjetske književnosti, Jorge Luis Borges, u svojoj slavnoj kratkoj priči Babilonska knjižnica cijeli svemir zamislio kao ogromnu biblioteku koja sadrži sve napisane i nenapisane knjige, koje su međutim u potpunosti besmislene, budući da ih je nemoguće dešifrirati. Naposljetku, za Waltera M. Millera Jr.-a i Isaaca Asimova knjige donose spas civilizacije. U Millerovom Kantikulumu za Leibowitza samostani u postapokaliptičnom svijetu skupljaju i prepisuju knjige i znanje kako bi buduće generacije mogle obnoviti civilizaciju, dok Asimovljeva serija o Zadužbini pretpostavlja da će Encyclopedia Galactica, koju piše stotinu tisuća ljudi, smanjiti trajanje razdoblja barbarizma, koje će neumitno uslijediti nakon pada galaktičkog carstva.

Filmovi o knjižnicama

Postoji jedan zanimljiv niz SF-filmova, snimljenih u međusobnom kratkom razdoblju, u kojima pojam knjige (koja je i dalje papirnata!) predstavlja repozitorij sveg znanja i ujedno skrovište zatajenih ili izgubljenih istina u koje samo povlašteni imaju uvida. U filmu Soylent Green (1973.) postoji tajanstvena organizacija moćnih staraca koji imaju pristup znanju kroz knjige, no čak ni oni ne posjeduju cjelokupno znanje, odnosno čak je i njima neke istine moguće zatajiti. U filmovima Vremenski stroj (1960.), Zardoz (1974.) ili Loganov bijeg (1976.) knjižnice su u ruševinama, a knjige se raspadaju na sam dodir, istovremeno mrveći u prah sve što je nekadašnja civilizacija znala, a trenutačna zaboravila. Knjige možda opstaju stotinama i tisućama godina, no uz njih se veže neizbježno raspadanje, a ono što se nekada znalo postaje nevažno i nepovratno.

Svijet unutar računala

No informacija pohranjena u računalo može trajati dovijeka, međutim strah od inteligentnog i samosvjesnog računala – od kreacije koja bi se mogla okrenuti protiv svog kreatora – inherentna je svakom ljudskom biću. Međutim nije samo strah od ovisnosti o naklonosti ili dobroti elektroničkog bića jedina preokupacija i tema računalno-orijentirane znanstvene fantastike; tu su, primjerice, različite elektroničke naprave koje služe za čitanje, kompjutorski programi i virtualni knjižničari (primjerice u liku dobrodušnog djedice ili pak snoba koji na neuke gleda svisoka), izravni spoj ljudskog mozga s izvorom informacija, pa čak i sama informacija kao temelj civilizacije. Nezaboravne su Asimovljeve riječi koje kažu da je idealna naprava – u potpunosti prijenosna, ne zahtijeva izvor energije te je možemo pokrenuti i zaustaviti po volji – najobičnija knjiga. No živeći već u SF-svijetu u kojem elektronika sve više nadomješta papir, čak i ljubitelji „arhaičnog“ SF-a poput mene moraju priznati da nam predstoji elektronička budućnost. A hoće li posljedice biti dobre ili loše – tek predstoji vidjeti.