Iako unutar hrvatske kinematografije ne nastaju filmovi poput serijala Jamesa Bonda čiji svaki novi gadget otvara vrata nastanku proizvoda za koje obožavatelji čekaju u redovima, i domaći filmovi mogu poslužiti kao pokazatelji određenih tehnoloških trendova, razmišljanja, životnih stilova.

Kada bi netko u Hrvatskoj izmislio nešto poput svjetlećeg mača Jedi vitezova ili fazora Zvjezdane flote, a onda to prodavao obožavateljima, većina bi ga ekspresno proglasila čudakom i debilom. No dok istu stvar napravi američka “tvornica snova” i na tome okrene milijarde dolara – smatramo to genijalnošću inventivnog gospodarstva.

Kako je maštovitost jedini zakon koji priznajemo, ne moramo previše objašnjavati na čijoj smo strani. Želeći na potpuniji i zabavniji način ispričati jedinstvenu povijest domaćih tehnoloških promjena, njihovog doživljaja i optimističnih nada, izabrali smo nekoliko poznatih klasika domaćeg filmskog stvaralaštva u kojima pojava određenih tehnologija sudjeluje u radnji ravnopravno s glumcem, čini temelj zapleta, upečatljivo određuje imidž ambijenta, ili nam je, što je najvažnije, zbog neobičnosti neodoljivo simpatična.

Šezdesete

Malo misto (1969. – 1971.)
Ne bi li Bepina kupila vjenčanicu za udaju s doturom Luigijem, a Roko Prč i drugarica Anđa pokazali da pozicija rukovodioca hotela donosi i novi standard, krajem šezdesetih valjalo je otići do Trsta. Koliko god se Jugoslavija trudila s improviziranom proizvodnjom robe široke potrošnje, zabranama uvoza pojedinih tehnoloških proizvoda ili visokim carinama spriječiti građane u odlazak “van”, šarenilo izbora dućana Trsta bilo je jače od svih opasnosti.

Iskreni pojedinci poput Bepine teško su se nosili s pritiskom laganja na carini, te ona unatoč najboljoj namjeri upravo pred jugoslavenskim carinikom upozorava Roka da im je bilo ljepše dok su išli prema Trstu bez radija u autu! Iako sâm radio ne vidimo, na Prčevom novokupljenom Renaultu 16, izbačenom na tržište 1965., šepuri se na povratku autoantena veličine jednog metra. Tih godina još nije bilo invazije japanske tehnologije, najproduktivniji europski proizvođač radija za automobile bio je njemački Grundig, a modeli poput Weltklanga 2000 i Weltklanga 3001 intrigirali su Jugoslavene.

Imam dvije mame i dva tate (1968.)
Nesretno je prošao mali Đuro – osim što doživljava traumu zbog rastave roditelja, završio je na strani majke i njenog novog supruga koji su stilom života i tehnološkim preferencijama zapeli u XIX. stoljeću. Posjeti pravom ocu i bratu Zoranu genijalna su ilustracija sukoba dva svijeta.

Đurin stan utočište je tradicije interijera u kojem dominiraju svijećnjaci, a osim električne rasvjete nema apsolutno ničeg novog. Čak i stripove Plavog vjesnika Đuro mora čitati skrivećki pod školskom klupom. S druge strane, soba brata Zorana je konzumeristička meka – u njegovoj sobi je stereogramofon, modeli RIZ-a i Iskre reklamirani su sloganom “Traviata, Trubadur, Turandot ili Tosca stvaraju ugođaj kao da ste prisutni na muzičkoj izvedbi”, a najsvježiji element svakako je prijenosni kasetofon!

Audiokasete su doživljavale munjevit uspon, namećući se kao alternativa LP pločama, pa su mladi Jugoslaveni dobili mogućnost da u trenucima mobilnosti, u dnevnom boravku, automobilu ili na livadi, kao što to radi upravo Zoran, poslušaju aktualne hitove – Anđelu Vjekoslava Jutta ili Čikitu Žarka Dančua. Grundigov C 100 bio je za početak zanimljiva opcija.

Sedamdesete

Tko pjeva zlo ne misli (1970.)
“Prosim lepo, pa nisam vam ja nekakav šnel-fotograf”, pravdao se gospon Fulir pred gospođom Anom Šafranek. I to ne bez razloga – fotografi više sa sobom nisu vukli stalak, kutiju i kemikalije, nego male praktične naprave koje Kodak već početkom stoljeća reklamira pod geslom “samo stavi film i slikaj”.

Perice, idi k Žnidaršiću po jednu litricu!

Fulirov aparat ima prepoznatljivi mijeh koji spaja leće objektiva s tijelom aparata, a koristi rol-film s negativom 6×9, koji nije u koloru, što je činjenica koja Fulira posebno razočarava pri ponovnom susretu s gospođom Šafranek. U Fulirovo vrijeme na tržištu je vladala prava eksplozija fotoaparata slične koncepcije, no posebno su se isticali njemački proizvođači s modelima poput Certixa proizvođača Certa i Billy Recorda poznate AGFA-e.

Velo misto (1979. – 1981.)
Legendarni Miljenko Smoje u Dnevniku jednog penzionera iznenađujuće otkriva: “U moju sobu nije nikad uliza nikakvi aparat. Samo posteja, stol, karta, makinja, libri… Sad držin tranzistor ispod kušina.” Bez obzira na to što je tehnologija Smoju impresionirala tek u mirovini, Velo misto jedan je od najljepših pregleda razvoja malih elektroničkih čuda. Pučanstvo ometa nogometaše Hajduka i već ljutog fotografa koji se trudi načiniti sliku klasičnim onodobnim fotoaparatom u obliku kutije, a upravo u to vrijeme u Splitu Juraj Božičević stvara Upute u fotografiju, dugo korišteni priručnik među hrvatskim fotoamaterima.

Među najpopularnijim modelima tada su se isticali Voigtländer, Ernemann i Zeiss. Profinjeni Violeta i Pegula podučavaju pak Splićane plesu uz glazbu s gramofona. Za Prvog svjetskog rata zvuk gramofona pojačavala je prepoznatljiva truba, a tijekom Drugog svjetskog rata zamjenjuje ga modernija sprava, čiji se zvučnici nalaze unutar same kutije. His Master’s Voice i Columbia bili su modeli koji su se ulaganjem u marketing pozicionirali kao najkvalitetniji. Tehnologija je pomogla Splićanima i da saznaju za kraj talijanske okupacije: Radio Rim, koji se slušao u Pegulinoj kupaonici i u Meštrovoj brijačnici, proglasio je na talijanskom jeziku kapitulaciju fašističke tvorevine. Meštrov je model bio posebno upečatljiv; njegovi zvučnici ugrađeni su u kućište, što se tridesetih godina dekorativno kamufliralo u oblik katedrale, po čemu se onda i nazivala takva vrsta radiouređaja.

Nikola Tesla (1977.)
Nakon što je izgorio u registraturi kao Ivica Kičmanović, Rade Šerbedžija uskače u potpuno drukčiju ulogu, utjelovljujući jednog od petorice najvećih izumitelja svih vremena, a zasigurno znanstveno najutjecajniju ličnost porijeklom s hrvatskog područja – Nikolu Teslu. Kroz deset jednosatnih epizoda redaju se Teslini izumi, rješenja, razmišljanja, dileme, životne drame, usponi i padovi…

Ipak, četvrta epizoda značajem odskače jer prikazuje Teslino otkriće i demonstraciju rada indukcijskog motora – proizvoda koji radikalno transformira proizvodnju i iskorištavanje električne energije. Osim uvida u način funkcioniranja izuma, gledatelje sklone promišljanju sociologije znanosti naježit će prikaz sukoba darovitog Tesle s onodobnim uglednicima, koji – ne shvaćajući o čemu se radi – umišljeno vrijeđaju novonastali proizvod.

Vlak u snijegu (1976.)
Nerijetko u zanosu pred novim, apologetici digitalnog svijeta obezvrjeđuju sve prethodno te svode cijelu priču o napretku na to da se sve ranije nastalo prikaže primitivnim i nepraktičnim. No tko bi imao hrabrosti pokvariti veselje djeci Velikog Sela, kada oko 1930. godine dolaze u Zagreb, posjećuju tiskaru i ostaju bez daha pred za njih prvorazrednom tehnološkom senzacijom – Lynotypovim strojevima – nekad nezamjenjivom napravom u stvaranju dnevnih novina i časopisa!

Svaki novinarski uradak, stvoren pisaćim strojem ili napisan rukom, dolazi operaterima pred tipkovnicama u koje se pomno utipkava sav pisani materijal, a iz stroja izlaze olovne pločice s točno reproduciranim redcima teksta. Pločice se tada slažu prema zamišljenom dizajnu stranice, te završavaju u rotacijskom stroju. Kompleksnost postupka koji nije poznavao računalnu backspace funkciju zahtijevala je maksimalnu preciznost i brzinu, pa su se Ljuban i ekipa s pravom divili tehnološkom čudu.

Novinar (1979.)
Knjiške definicije pravog novinara nužno uključuju pomalo junačke opise poput “beskompromisni borac za istinu” i “nepodmitljivi borci za društvenu pravdu”. Kako su u stvarnosti takve ličnosti izuzeci, a ne pravilo, uvijek dobro posluži filmska fikcija. Vlado Kovač hrabri je novinar dnevnih novina koji otkriva tamnu stranu menadžerskih poslova i štrajka u firmi Mikros. U redakciji je zbog svojih članaka osuđen, a istina ustupa mjesto cenzuri i suspenziji.

Mikrosova tužba zbog klevete protiv Kovača na sudu dobro stoji jer izvori iz poduzeća ne žele javno nastupiti. Kovač u tom trenutku iz torbe pobjedonosno vadi magnetofon na kojem ima snimljene izjave svjedoka, ali sudac elegantno odbija takvu vrstu dokaza!

Mogućnost snimanja glasa u svakom trenutku postala je zanimljiva atrakcija – RIZ je na tržištu nudio RAMU 20, napravu s objedinjenim tranzistorskim radiom i magnetofonom sa srednjevalnim područjem, koja je “naš prijatelj”, a iz čehoslovačke tvornice “Tesla” uvozili su se jači magnetofoni, Sonet Duo. Ipak, među novinarima tiskanih medija glavno sredstvo rada nisu bili magnetofoni, nego papir i olovka, što opet možemo vidjeti na primjeru Kovačevih terenskih zadataka. S druge strane, njegovim radijskim kolegama – upravo zbog oslonjenosti na glas – trebale su moćne naprave za snimanje, a najčešći izbor bili su modeli Nagre, koja je smatrana švicarskim satom među magnetofonima.

Živi bili pa vidjeli (1979.)
Sva dostignuća domaće i strane tehnologije u vremenu bez interneta nigdje se nisu mogla vidjeti bolje nego u paviljonima Zagrebačkog velesajma. Želeći preživjeti i posljednje studentske dane, nadareni arhitekt Janko prihvaća posao noćnog čuvara jednog paviljona sajma, u kojem igrom slučaja ostaje zarobljen s mladom Martinom. Romansa obasjana svjetlošću desetaka izloženih televizora Iskre i zidnom projekcijom brzo se razvija, što je i u svjetskim okvirima rijetko viđeno masovno kumovanje tehnologije seksualnom činu.

Televizija u boji već je godinama bila u opticaju, no dobar dio konzumenata televizijskog sadržaja imao je još uvijek aparate sa crno-bijelom slikom, pa je npr. Iskrin model Azur iz ranih osamdesetih s opcijama podešavanja kontrasta, svjetlosti i zasićenosti boja bio elegantno rješenje.

Bilo je u trendu govoriti o “televizoru spremnom za budućnost”, što je podrazumijevalo aparat upravljan daljinskim te sposoban za spajanje videorekordera i TV-igrica, čak i primanje teleteksta, dok je ključni zahtjev postalo primanje satelitskog signala. Preuzimanje satelitskog programa unutar postojećih zakona bilo je poprilično siva zona, u kojoj su postepeno ostvarivana područja slobode, što rezultira i prilagodbama proizvodnog programa domaćih tvornica; prve jugoslavenske uređaje za tu svrhu izrađivalo je Gorenje.

Osamdesete

Tajna starog tavana (1984.)
Osim po dobroj glazbi, traperu i fudbalerkama, osamdesete će ostati upamćene i po eksploziji tehnološke robe široke potrošnje, stvorene prvenstveno zbog zabavnog načina provođenja slobodnog vremena. Film Tajna starog tavana, izvorno namijenjen djeci – upravo onima koji s najvećim užitkom prihvaćaju uzbuđenje novoga – obavezna je lekcija svakog pravog geeka.

Dva dječaka, Miro i Pepek, pronalaze na zaključanom tavanu “antigravitacijski top”, uređaj sposoban za podizanje u zrak i najtežih predmeta – naravno, ovisno o stupnju na koji se namjesti. Osim inventivnog topa, vidljiva je i cijela parada aktualnih proizvoda. Mirina sestra Božena, cool šminkerica, ne skida s glave walkman, revolucionarni koncept mobilnog slušanja glazbe s kasete, među kojima su tih godina posebno popularni modeli poput Sonyja WM – II i Sanyja MG – 32.

Miro i Pepek također su komunikacijski freakovi – žive u dvije različite države i komuniciraju putem radiostanice, upravo onako kako je savjetovao marketinški materijal za stanicu Yugo 31, a turisti videokamerama s tada specifičnim “pištolj-držačem” stvaraju snimke letećih objekata, koje kao ekskluzivu šalju televizijskim urednicima. Prava je poslastica pojava fotoaparata koji funkcionira na način legendarnog Polaroida – “vrsni elektroničar i kibernetičar” Aristotel fotografira misteriozni tavan Kodakovom EK300 instant-kamerom!

Putovanje u Vučjak (1986.)
Iako domaći filmovi i serije rijetko trasiraju put tehnološkim promjenama, činjenica je da postoji nekolicina uradaka iz kojih se lijepo mogu vidjeti dostignuća ranijih razdoblja. Upravo je jedno takvo i Putovanje u Vučjak. Krešimir Horvat novinar je i intelektualac Narodne sloge, koji burno proživljava posljednje dane Austro-Ugarske. Prirodno novinarskoj profesiji, njegovo temeljno sredstvo rada jesu komunikacijski uređaji – telefoni, koji su se u to doba tek počeli značajnije širiti. Pred gledateljem

se izmjenjuje cijela paleta modela popularnih početkom XX. stoljeća, no najupečatljiviji je, naravno, onaj glavnog junaka. Radeći u redakciji, Horvat koristi Ericsson Wien, koji se proizvodio oko 1910. godine. Funkcionirao je tako da se podizanjem slušalice uspostavljala govorna veza s telefonisticom na ručnoj telefonskoj centrali, koja je potom (ručno) spajala pozivatelja s traženom osobom. Zagreb je imao službu telefonistica, koja je radila neprekidno 24 sata, ali manji gradovi nisu bili te sreće; kada na centrali nije bilo nikoga – s pozivom ste se mogli oprostiti.

Smogovci (1989.)
Kakav god stav imali prema političkim putovima Hrvoja Hitreca, jedna je činjenica neoboriva: taj je pisac stvorio najpoznatijega geeka hrvatske popularne kulture, Bonga Vrageca. Superinteligentni plavi dječak još u predškolskoj dobi pokazuje nadnaravne moći, pomažući Nosonji u borbi na Kviskoteci, vraćajući Lori vid i gurajući Cibonu u pobjedu.

Bongo je također i nadareni računalni programer, što dokazuje u epizodi Robot s mačjim mozgom. Koristeći se računalom Ivel Ultra, domaćim računalom namijenjenim upotrebi u srednjoškolskom obrazovanju i kopijom poznatijeg Applea II, Bongo izrađuje softver kojim omogućava funkcioniranje humanoidnog robota Toma, koji obavlja sve kućne poslove: pegla, pere, plete i ide u dućan. Osim što je robot mehanički funkcionalan, softver koji Bongo koristi pri programiranju rješava i jedan od najkrupnijih problema robotike: može li umjetna inteligencija razumjeti sudove.

Robot Tom tako na ispitivanju vlastitih mogućnosti odgovara da “sluša samo pametne zapovjedi”, što znači da ima sposobnost razumijevanja njihovog sadržaja, ali i moralnih implikacija. Zanimljivo je da Bongovo računalo Ivel Ultru i prvog doista stvorenog hrvatskog robota povezuje ista osoba – Branimir Makanec. On je, osim što je stvorio navedeno računalo, unutar studentske Grupe kibernetičara doista radio na izradi humanoidnog robota. Otvorenim ostaje tek pitanje – je li jači Wesley Crusher ili Bongo Vragec.

Tekst je originalno objavljen u tiskanom magazinu Plan B 32.