Ono što će mnoge od vas iznenaditi je činjenica da je sudjelovao na snimanju novoga nastavka globalno popularne Star Wars franšize u Dubrovniku, a ističe kako mu je to bilo prekrasno iskustvo. U razgovoru nam je dao do znanja da Hrvatska ne zaostaje za drugim kinematografijama, ali je razlika u novcu kojim se raspolaže.

”Način rada je isti, samo što drugi imaju više novca za nabavu tehnologije koja svakim danom ide naprijed. Pokušavam biti u tijeku i nabavljati novu tehniku za izvođenje raznih efekata, a i sam izrađujem neke tehnike da si pomognem sa što lakšim i boljim izvođenjem efekata”, kaže Repalust.

Hrvatsko tržište – slaba konkurencija

Specijalni efekti dijele se na optičke/fotografske specijalne efekte, gdje se iluzija stvara specifičnom uporabom kamere i vrpce, te mehaničke efekte koji se stvaraju scenskim rekvizitima, a mnogi se optički efekti kreiraju tek u montaži (završnome spajanju snimljenoga filma). Repalust ističe kako u posljednje vrijeme sve više kombinira jedne i druge efekte za bolji finalni rezultat. Na pitanje zašto je konkurencija tako slaba u Hrvatskoj, kaže da, ako netko želi postati majstorom u ovoj branši, treba mnogo raditi na samome snimanju jer riječ je o specifičnoj djelatnosti u kojoj treba biti maštovit te koristiti razna znanja pri izvođenju efekata.

Svi smo svjedoci globalnoga širenja filmova znanstveno-fantastične tematike i njihova punjenja kino-blagajni pa nije teško zaključiti da je cijeli svijet poludio za filmovima koji obiluju specijalnim efektima i vode nas u neki drugi, nadnaravni svijet, no u domaćoj proizvodnji to nije slučaj. ”Kakvi će se filmovi snimati, to ponajprije ovisi o scenaristima koji ne pišu scenarije za filmove znanstveno-fantastične tematike. Za takve filmove treba mnogo novca jer moraju napraviti kostime, maske, scenografiju, rekvizite… To nije tako lako nabaviti. U SF filmovima koriste se i mehanički specijalni efekti i vizualni efekti, a sve je to poprilično skupo”, objašnjava Repalust nepopularnost znanstveno-fantastičnih filmova u hrvatskoj kinematografiji.

Digitalna animacija – mnoštvo mladih talenata

Koliko je Branko Repalust važan u branši specijalnih efekata, toliko je nemoguće govoriti o digitalnoj animaciji a da pritom ne spomenemo pionira kompjutorske grafike i kompjutorske animacije – Tomislava Mikulića. Taj akademski grafičar, koji trenutačno živi i radi u Australiji, izradio je animirane špice za Zimske olimpijske igre u Sarajevu 1984., Eurosong 1990., Europsko prvenstvo u košarci 1989., a tvorac je i prvoga hrvatskog računalnog animiranog filma (koji ove godine slavi 40. rođendan). To su samo neki od brojnih projekata na kojima je radio. Odlučili smo popričati s njim o stanju digitalne animacije kod nas te čuti kakvo je njegovo viđenje digitalne animacija made in Croatia u odnosu na ostatak svijeta.

Za početak, prisjetili smo se izjave filmskoga animatora, Borivoja Dovnikovića Borde, koji kaže: ”Animacija je s kompjutorom dobila demokratsku širinu korištenja, do amaterizma, a izgubila ozbiljnost i odgovornost profesionalnih studija.”

”Zvuči kao opće poznata teza koju se može primijeniti na sve djelatnosti, a ne samo na animaciju – što se više ljudi bavi nečime, to više opada kriterij i zanemaruje se postizanje kvalitete… Ipak, područje kompjutorske animacije veoma je specifično i teško ga je generalizirati. Kompjutor se danas koristi u svim tehnikama animacije, uključujući tradicionalnu tehniku crtanja rukom, lutkarsku animaciju, pixilation ili CGI animaciju. Kada bismo išli analizirati svaki aspekt korištenja kompjutora u animaciji, vjerujem da bi navedenu izjavu trebalo podosta dopuniti”, komentirao je Mikulić izjavu svoga kolege.

Ostati u Hrvatskoj ili poći ”trbuhom za kruhom”?

O mladim hrvatskim talentima Mikulić ima samo riječi hvale. Napominje kako su zagrebački studenti animatori redovito svojim projekcijama zastupljeni na MIAF-u, australskoj verziji Animafesta. Kada smo se dotakli teme mladih talenata, nismo mogli zaobići pitanje koje mnoge mlade muči pri završetku studija, a to je mogu li živjeti od svoje branše?  „Kada je riječ o traženju posla, u razvijenijim zemljama to se sasvim promijenilo. Poznajem mlade autore iz Australije koji rade za australske tvrtke, a ponekad više od pola godine provedu uživajući u ljepotama Hrvatske. Internet im je omogućio da rade na projektima a ne ovise o fizičkoj lokaciji. Nekad je bilo obrnuto, a poznajem i autore koji su napustili Hrvatsku da bi mogli živjeti od animacije”, zaključio je Mikulić.