”Hoće li se već jednom netko javiti?!”, vrištao je glas u mojoj glavi dok sam u trgovini između polica s prehrambenim artiklima tražila umak od rajčice i pitala se koliko dugo nekome treba da primijeti taj glasan i iritantan diiiiing-diiiiing zvuk zvonjave vlastitoga mobitela iz džepa. ”Čini mi se da to dolazi iz Vaše torbe”, obratila mi se prodavačica. Protrnula sam, zacrvenjela se, sramežljivo u bradu promrmljala: ”Mmm da, hvala…” i požurila javiti se nestrpljivoj osobi s druge strane linije. Mami, naravno, samo ona može toliko uporno zivkati. U istome trenutku zaboravila sam i na umak, i na šalšu, i na ručak, htjela sam samo što prije otići što dalje od prodavačice. Iza leđa sam osjetila njezino kolutanje očima, razmišljajući s koliko se priglupih ljudi sirota dnevno susreće.

Mama je zvala da mi kaže da kupim omekšivač za rublje. Plavi, ali ne bilo kakav plavi. Nešto između boje neba i boje ljubičice. Da, ni ja nisam shvatila: ”Znači, hoćeš ljubičasti?” Ne, navodno opet ne slušam kad mi se govori, lijepo mi je tri puta objasnila da nije ljubičasti, nego plavi s nijansom ljubičaste. Ok, ajmo početi od naziva omekšivača. Znači, ništa. ”Znaš li onda barem kakvoga je oblika boca u kojoj se misteriozni omekšivač nalazi?” Ništa. ”Znaš što? Ja isto mislim da je najbolje da si ti to sama dođeš kupiti”, prekinula sam vezu i ovaj put doista vidjela uber-ljubaznu prodavačicu kako koluta očima u mojemu smjeru. Ostavila sam praznu košaricu i žurnim korakom izašla iz trgovine.

Retro vikend

U takvim situacijama najdraža bi mi majka, uglavnom Viberom, WhatsAppom, Messengerom ili sličnim čudima komunikacije, poslala fotografiju proizvoda koji joj treba gotovo uvijek u trenutku kada se ja nalazim u trgovini i obično bih joj ga uspješno isporučila. Ovaj vikend to je jednostavno bilo nemoguće. Naime, odlučila sam napraviti maleni eksperiment – odložiti svoj poslušni iPhone sa strane na dva dana te koristiti prastari mobilni uređaj Nokiju 3310 koji se godinama krio u bespućima prašine na mome tavanu. Jednostavno zato da vidim mogu li preživjeti bez interneta. Jasno, već u 10 sati u subotu ujutro shvatila sam da sam bez interneta kao bez dijela mozga koji upravlja mojim središnjim živčanim sustavom.

Zašto Nokia 3310? Zato jer je to bio moj prvi mobilni uređaj, moja prva ciglica-telefon, a sjećam se i koliko sam dugo patila za tim legendarnim modelom kada su me svi počeli uvjeravati da je vrijeme da se moderniziram i polako počnem prelaziti s jednoga mobilnog uređaja na drugi. Nokia 3310 prvi je put ugledala svjetlo dana 2000. godine, iako mi se čini da je otada do danas prošlo mnogo više desetljeća. Sa  126 milijuna  prodanih primjeraka postao je to jedan od najprodavanijih mobilnih telefona u povijesti, a i danas je na glasu kao mobitel koji može preživjeti ama baš sve, što se, primjerice, ne može reći za sve razbijene ekrane i mobilne uređaje koji su prošli kroz moje ruke.

Od prvoga dana osvojio me svojom jednostavnošću – tipkom za odabir opcija, tipkom “C” za poništavanje akcije te strelicama “gore” i “dolje” za navigaciju. Mogao se pohvaliti i brojnim karakteristikama koje su u to doba bile rijetke, kao što su, primjerice, kalkulator, štoperica i podsjetnik. Ono što je ovaj vikend meni i mojim prijateljima (kojima se nimalo nije svidio moj eksperiment) bio trn u oku je izvanmrežno stanje mojega hipsterskog mobitela. Već smo se toliko odviknuli od slanja SMS poruka da smo zaboravili da takvo što uopće postoji.

Bez Facebooka i Instagrama

Jednako tako, još nekoliko puta dnevno dogodilo se da mi je uređaj zvonio iritantnom melodijom cijelu vječnost, dok ne bih shvatila da to mene netko zove. Kada sam se na to napokon naviknula, još teže je išlo s privikavanjem na to da uređaj nema kameru. Pa kako?! Zar ljudi prije 16 godina nisu snimali svaki svoj dnevni obrok, svaku svoju odjevnu kombinaciju u odrazu u ogledalu i, pazi sad, čak niti selfije?! Ok, pretjerujem, nije baš da me to pretjerano zaboljelo jer nemam običaj bilježiti takve dnevne rutine, no super oblikovane oblake toga dana na nebu ili nerealno zelen pogled s vrha Sljemena stvarno sam htjela ubaciti u svoj profil na Instagramu. Ma kakav profil!? Nema ovaj vikend ni Instagrama niti Pinteresta, a Facebook da i ne spominjem.

Jednako tako, neću spominjati niti propale dogovore za subotnji izlazak koji su svi prijatelji dogovarali putem mrežne komunikacije, a za koji bih doznala tek kada bi me nazvali jer su shvatili da kasnim na dogovor ili tek kada bih sjela za računalo gdje me čekalo mnoštvo pristiglih poruka i hitnih neodgovorenih mailova. Računalu sam se zapravo prilično veselila jer, osim što mi je očigledno bio jedina poveznica za komunikaciju s društvenim svijetom, svakih nekoliko sati, koliko bih ga dnevno posjećivala, saznala bih što se događa u svijetu općenito. Mojoj najboljoj vikend-frendici Nokiji 3310 nedostajali su još i YouTube, Endomondo i slične aplikacije koje koristim na dnevnoj bazi, no – što je, tu je – za razonodu je poslužila i nekada prilično popularna igra ”Zmija 2”.

Baterija traje i traje…

Da nije sve tako crno, pokazuje činjenica da sam se ovaj vikend zapravo dobro odmorila i nisam buljila u ekran mobitela svakih nekoliko minuta. I dalje sam se družila s ljudima oko sebe, samo smo malo češće zivkali jedni druge, a neki su nakon početnoga negodovanja čak rado koristili i vintage SMS opciju. Bateriju nisam niti jednom morala ponovno puniti, a tek krajem vikenda sjetila sam se da sam među 35 ugrađenih melodija imala prostora za unos čak 7 melodija koje se mogu komponirati prema vlastitoj želji.

U nedjelju navečer odlučila sam da Nokiju 3310 ipak neću opet odložiti na tavan jer mi možda ponovno dobro posluži, primjerice, na skorašnjemu godišnjem odmoru. S napola punom baterijom, stavila sam je u njezinu kutiju, s obzirom na to da nije, naravno, imala nikakvu drugu opravicu i pospremila je u ladicu. Koliko god sam se kratko, no za moje živce kvalitetno družila s poprilično mirnim i vrlo malo vibrirajućim mobitelom ovaj vikend, u nedjelju navečer s olakšanjem sam uključila budilicu na svome svakodnevno korištenom iPhoneu gdje me na zaslonu dočekala fotografija omekšivača s mirisom lavande. Uostalom, tko se radije ne bi budio uz umiljat Bowiejev glas nego uz zastrašujuće histerične diiiiing-diiiiing zvukove!?