E.T.

FILM: E.T. (Steven Spielberg, 1982.)
MATIČNI PLANET: Nepoznat
IZGLED: Kratke noge, duge ruke i glava kao periskop. Sav je smežuran i ružnjikav
SPOSOBNOSTI: Može svijetliti dijelovima tijela, pomicati stvari mislima i vratiti se iz mrtvih. Sastavlja i vrlo učinkovite telekomunikacijske uređaje od dječjih igračaka

E.T. je vjerojatno najružniji izvanzemaljac koji je pridobio simpatije filmske publike. Navodno je i sam Spielberg kreaciju Carla Rambaldija nazvao nečim što bi samo vlastita majka mogla voljeti. Ali E.T.-ja su, čini se, voljeli ama baš svi, a u kinima su i djeca i roditelji sa suzom u oku proživljavali katarzu nakon što je ružnjikavi svemirski botaničar konačno uspio srediti prijevoz za doma. Ah te osamdesete! Popularnost filma zapravo i ne čudi, budući da je njegov naslovni protagonist pun ljudskih karakteristika s kojima se vrlo lako poistovjetiti. Bez obzira na to što dolazi iz neznanih dubina svemira, E.T. je ipak jedno uplašeno i usamljeno stvorenje kojem su potrebni pomoć i prijatelji, a pronalazi ih u poprilično disfunkcionalnoj obitelji iz tipičnog američkog predgrađa (u kakvom je i sam Spielberg odrastao).

Ipak, svemirac nije svemirac ako nema neke nadljudske karakteristike, a u slučaju E.T.-ja one su pune religijskih aluzija, premda je Spielberg često naglašavao da mu to uopće nije bila namjera. Slučajno ili ne, E.T. izvodi razna biblijska čuda, poput iscjeljivanja i vlastitog uskrsnuća, a i sam plakat filma jako podsjeća na Michelangelovu fresku Stvaranje Adama. Koliko je poznato, Vatikan se nije bunio.

Marsovci

FILM: Rat svjetova (Byron Haskin 1953./Steven Spielberg 2005.)
MATIČNI PLANET: Četvrti kamenčić od Sunca
IZGLED: Razlikuju se ovisno o ekranizaciji, ali u pravilu izgledaju ljigavo i pomalo reptilski te imaju duguljaste ekstremitete. Rijetko izlaze iz svojih borbenih mašina – takozvanih tripoda.
SPOSOBNOSTI: Nedvojbeno, tehnološki su napredniji od ljudi, ali fizički poprilično slabi i neotporni na zemaljske bakterije (zašto o potonjem nisu razmišljali pri dolasku na Zemlju, nije poznato)

Marsovci su gotovo uvijek u popularnoj kulturi prikazivani kao zli osvajači, što vjerojatno ima neke veze s time što im planet nosi ime rimskog boga rata. Trend stigmatizacije Marsovaca započeo je još krajem 19. stoljeća kada je britanski pisac Herbert George Welles objavio roman Rat svjetova, koji će postati uzor za sve kasnije filmske i književne invazije iz svemira. Također, inspirirao je i famoznu radio-dramu jednog drugog Wellesa, ali to je već sasvim druga priča. Klasična ekranizacija iz 1950-ih u produkciji Georgea Pala sasvim se dobro uklopila u tadašnje ozračje hladnoratovske paranoje, a predstavlja jedan od rijetkih visokobudžetnih SF filmova iz vremena kada je žanr uglavnom plivao u trash-vodama. Spielberg je pak svoje postmoderno viđenje Wellesovog djela provukao kroz prizmu traume 11. rujna, a samim je Marsovcima oduzeo njihovo ime, radi znanstvene vjerodostojnosti.

Premda nema direktne veze s Wellesovim romanom, valja spomenuti definitivno najzabavniji prikaz marsovske invazije u režiji Tima Burtona. Njegova satira Mars napada iz 1996. prikazuje osvajače sa Crvenog planeta kao bezobzirna derišta koja se ludo zabavljaju dok uništavaju Zemlju te izvode bizarne genetske pokuse poput križanja čivave i Sare Jessice Parker (!). Njima pak ne može ništa ni atomsko oružje ni bakterije, ali nekako im baš ne odgovara zavijajuća pjesma Sama Whitmana Indian Love Call. Od nje doslovno gube glavu.

Na’vi

FILM: Avatar (James Cameron, 2009.)
MATIČNI PLANET: Pandora. Prekrasan svijet, ali za ljude vrlo opasan, premda ih to ne sprječava da iskorištavaju njegova prirodna bogatstva
IZGLED: Mačkolikih lica, visoki oko 3 metra, plavi i bioluminiscentni
SPOSOBNOSTI: Snažni, brzi i okretni te spretni s lukom i strijelom. Pomoću pipaka skrivenih u kosi mogu ostvariti neuralnu vezu s Pandorom, koja je zapravo živi planet, a nakon smrti bivaju “učitani” u nju

Čekali smo, čekali, i konačno dočekali – Pocahontas u svemiru! Zapravo uopće nije tako loše kako zvuči, a James Cameron  je bio prezauzet brojanjem novčanica da bi ga uopće dirali cinici koje nije uspjela razoružati sva raskoš Pandore. Na’viji možda nisu najoriginalniji izvanzemaljci u povijesti – podsjećaju na Indijance i vrlo su antropomorfni – ali izgledaju lijepo. Zapravo, kad ste posljednji put na filmu vidjeli izvanzemaljce koji nisu ljigava, izopačena čudovišta ili ljudske karikature s par izbočina na faci?

Cameron je ponovno dokazao da ima smisla za estetiku, ali i za raspirivanje kontroverzi. Odmah nakon premijere film je u medijima protumačen kao kritika američke politike u Iraku, što je uzburkalo podosta duhova, naročito onih republikanskih. Zatim se oglasio Vatikan, kazavši da je Avatar mlako i površno djelo koje promiče panteističke ideje. Kao da to nije bilo dovoljno, pojedini kritičari proglasili su film rasističkim.

Usprkos kontroverzama (ili zahvaljujući njima), Avatara ništa nije moglo spriječiti u ostvarivanju rekordne zarade na svjetskim kinoblagajnama. Pandorina kutija je otvorena i povratka više nema: tehnološke granice su probijene, box-office rekordi nadmašeni, nagrade podijeljene, a ostala je samo nada da ćemo u budućnosti gledati više ovako razrađenih i maštovitih svjetova na kinoplatnima. Bez obzira bili oni u 2D ili 3D.

NTI

FILM: Bezdan (James Cameron, 1989.)
MATIČNI PLANET: Nepoznat. Sasvim sigurno neki prekriven oceanom
IZGLED: Poput križanca meduze i malih zelenih
SPOSOBNOSTI: Mogu upravljati vodom na sve moguće načine

Tehnološki razvijeni izvanzemaljci iz morskih dubina poprilično su rijedak motiv u SF-u jer je teško znanstveno uvjerljivo opisati civilizaciju koja nije nastala na čvrstom tlu. James Cameron nije se previše opterećivao objašnjenjima o tome kako su se razvila pomalo bajkovita bića iz Bezdana – jer je njegov cilj ionako bio upozoriti na pogreške koje radi ljudska vrsta (naravno, i napraviti pokoju revoluciju u specijalnim efektima). Svjetlucavi meduzoliki NTI-iji (non-terrestrial intelligence) svojevrsni su nadziratelji ljudske rase koju zbog lošeg gospodarenja planetom žele uništiti pomoću ogromnih tsunami valova (ali samo u redateljskoj verziji). Na kraju nam ipak daju još jednu šansu jer ih je Ed Harris, eto, uspio uvjeriti da imamo i dobrih strana.

Bezdan pritom nesumnjivo vuče inspiraciju iz starog SF klasika Dan kad je Zemlja stala u režiji Roberta Wisea, u kojem su ljudi zbog svojih nepromišljenih postupaka i ratnih poriva također oštro upozoreni od strane naprednije civilizacije. Znakovito je pritom da je Wiseov film snimljen na početku hladnog rata, a Bezdan pri njegovom samom kraju. Sudeći prema njima, ljudi su malo toga u međuvremenu naučili. Cameron će se izvanzemaljskoj tematici vratiti točno 20 godina kasnije u iznenađujuće kontroverznom Avataru, koji u svojim porukama ne odstupa previše od Bezdana.

Ocean

FILM: Solaris (Andrej Tarkovski, 1972./Steven Soderbergh, 2002.)
MATIČNI PLANET: Solaris, koji je gotovo u potpunosti prekriven oceanom
IZGLED: Cijeli ocean zapravo je izvanzemaljac
SPOSOBNOSTI: Telepat. Može oživjeti ljude iz nečijih sjećanja

Početkom 1960-ih hvaljeni poljski pisac Stanisław Lem objavio je roman Solaris, u kojem se pozabavio temom prvog kontakta, ali na sasvim drugačiji način od svojih američkih kolega sklonih space operama i humanoidnim alienima. Lemov izvanzemaljac prekriva površinu cijelog jednog planeta i toliko je nedokučiv da ljudi jednostavno ne znaju što bi s njime. Inteligentni ocean pritom likovima prčka po mislima i materijalizira osobe iz njihove prošlosti (čak i one koje više nisu žive), a zbog čega to radi i koji su njegovi motivi, ostaje nejasno. Poljski autor nije bio pretjerano zadovoljan filmskim ekranizacijama Solarisa, kritizirajući ih da su se više bavile unutarnjim stanjem glavnih likova nego samim problemom kontakta s neshvatljivim izvanzemaljcem. Ipak, film ruskog redatelja Tarkovskog danas nosi status neupitnog remek-djela (često je uspoređivan s Kubrickovom Odisejom u svemiru), premda treba imati živaca i vremena da ga se odgleda do kraja. Njegov solidan holivudski pandan zapravo i ne djeluje toliko holivudski, premda ima Georgea Clooneyja u glavnoj ulozi, a neku veću zapaženost nije postigao. Publici su te godine očito bili mnogo zanimljiviji karikaturalni izvanzemaljci iz drugog nastavka Ljudi u crnom.

Sivi

SERIJA: Dosjei X (1993. – 2002.) FILM: Dosjei X – Borba za budućnost (Rob Bowman, 1998.)
MATIČNI PLANET: Navodno dolaze iz sustava Zeta Reticuli, koji je udaljen 39 svjetlosnih godina od Zemlje
IZGLED: Mala siva bića velikih glava i izduženih očiju
SPOSOBNOSTI: Shapeshifteri i telepati

“Mali sivi” predstavljaju vjerojatno najčešću predodžbu onoga kako bi alieni trebali izgledati, zahvaljujući nekoliko navodno autentičnih snimaka autopsije izvanzemaljaca koji su se 1947. godine, opet – navodno, srušili kod gradića Roswella u državi New Mexico. Oko nikad potvrđenog incidenta u Roswellu stvorila se nezaustavljiva urbana legenda koja je snažno inspirirala Dosjee X – seriju bez koje su devedesete godine prošlog stoljeća praktički nezamislive. Prema Dosjeima, Reticulijanci su poprilično opaka bića koja vole otimati ljude i vršiti genetske pokuse na njima, u namjeri da stvore ljudsko-izvanzemaljske hibride koji bi trebali poslužiti za kolonizaciju Zemlje, dok američka vlada sve to, naravno, zataškava. Ipak, kao što svi znamo, cijela je ta priča mnogo zamršenija, a nakon ukupno devet sezona serije i prvog filma brojna su pitanja ostala bez odgovora. Valjda tako treba i biti kad je riječ o teorijama zavjere.

Na vrhuncu popularnosti serije, Mulder i Scully mudro su gledali s naslovnica gotovo svakog časopisa (uključujući i one tinejdžerske), a poster s natpisom I want to believe visio je sa zida svakog geeka koji je imalo držao do sebe. Istovremeno, filmovi o izvanzemaljcima postali su iznimno tražena roba, pri čemu su npr. Dan nezavisnosti i Ljudi u crnom ostvarili izvanredne box-office rezultate. Mogućnost snimanja novih epizoda Dosjea X danas je poprilično mala, tim više što je drugi kinofilm propao na blagajnama (možda zato što se priča nije vrtjela oko izvanzemaljaca). Ipak, ne znači da Mulder i Scully danas ne bi imali posla, premda “mali sivi” nisu više tako aktualni kao nekad. Danas svaki imalo upućeniji teoretičar zavjere zna da svijetom zapravo vladaju zeleni humanoidni reptili iz planetarnog sustava Alpha Draconis. Ne vjerujete? Pitajte Davida Ickea!

Škampi

FILM: Distrikt 9 (Neill Blomkamp, 2009.)
MATIČNI PLANET: Nepoznat
IZGLED: Dvometarski člankonošci ovisni o mačjoj hrani
SPOSOBNOSTI: Osim naprednije tehnologije, gotovo ništa

Izvanzemaljci su u popularnoj kulturi prikazivani na različite načine – kao osvajači, spasitelji, ignoranti… – ali rijetko kad su djelovali ovako jadno i potlačeno. U alternativnoj stvarnosti Blomkapovog filma “svemirski škampi” se već 30 godina smucaju po slamovima Johannesburga, pod strogom kontrolom južnoafričke vlade koja ih je uvalila u ralje birokracije, dok ih civilno stanovništvo uopće ne želi u blizini i gotovo da nema nikakve tolerancije prema njima. Južnoafrički redatelj u svom alegorijskom remek-djelu vrlo izravno upozorava na probleme rasne nesnošljivosti i ksenofobije, a istovremeno kritizira gramzivost i bezobzirnost vojnih korporacija, koje se u filmu žele dokopati naprednog izvanzemaljskog oružja. Doduše, cijela ideja i nije tako nova – još krajem 1980-ih pojavio se danas pomalo zaboravljen filmski uradak Nacija izvanzemaljaca, u kojem se posjetitelji iz svemira pokušavaju uklopiti u svakodnevni život Los Angelesa te se također susreću s diskriminacijom i predrasudama. Ipak, Nacija izvanzemaljaca u svojoj srži nije ništa više od običnog krimića sa SF okusom, dok je Distrikt 9 na putu da postane moderan klasik, zahvaljujući inovativnom spoju dokumentarističkog stila, poetike videoigara, socijalne problematike i genetskog horora, uz uspješno izbjegavanje crno-bijelog pristupa u portretiranju likova.

I za kraj da riješimo lingvističku dilemu. Izvanzemaljci u Distriktu 9 u originalu se pogrdno nazivaju Prawns, dok se kod nas udomaćio naziv Škampi, premda bi po nekima ispravniji prijevod bio – Kozice. Međutim, u Južnoj Africi postoji vrsta velikih cvrčaka koja nosi naziv Parktown prawn i vjerojatnije je da su autori filma zapravo mislili na njih kad su izvanzemaljcima dodjeljivali ime.

Tjelokradice

FILM: Invazija kradljivaca tijela (Don Siegel, 1956./Philip Kaufman 1978.), Kradljivci tijela (Abel Ferrara, 1993.), Invazija (Oliver Hirschbiegel, 2007.)
MATIČNI PLANET: Nepoznat
IZGLED: Izgledaju kao vaš susjed, prijatelj ili bračni drug, a rađaju se iz ogromnih mahuna
SPOSOBNOSTI: Savršeno oponašaju izgled ljudi, premda ne i emocije

Invazija tjelokradica pravi je školski primjer društvene alegorije zapakirane u žanr SF-a. Siegelov klasik u svojoj je estetici tipičan B-film 1950-ih, ali takva djela često su mogla zakoračiti u područja koja visokobudžetnim produkcijama nisu bila dopuštena. Bezosjećajni ljudski klonovi koji postupno asimiliraju fiktivni kalifornijski gradić očita su aluzija na onodobnu antikomunističku paranoju, kao i na “lov na vještice”, koji je provodio ozloglašeni američki senator Joseph McCarthy. Također, djelo funkcionira i kao opća kritika društava u kojima nije dopušteno misliti drugačije. Siegelov film, baziran na romanu Jacka Finneyja, kasnije je dobio nekoliko obrada, od kojih je najbolja i najpoznatija ona iz 1978. godine.

Sukladno vremenu nastanka, remake u režiji Philipa Kaufmana dobio je i drugačije značenje, odrazivši tako razdoblje nesigurnosti u američkom društvu nakon afere Watergate. U njemu je i prikazan pravi izgled izvanzemaljaca, koji su ništa više nego pahuljaste spóre izbjegle s umirućeg planeta. Kaufmanov film ipak je najpoznatiji po svome pesimističnom i izrazito jezivom završetku koji sugerira konačnu pobjedu opakih svemiraca. Vjerojatno ne postoji gledatelj kojem se nije sledila krv na neljudski vrisak asimiliranog Donalda Sutherlanda, a efekt ostaje isti bez obzira koliko puta gledali film. Kasnije verzije Tjelokradica uglavnom su okarakterizirane kao nepotrebne, premda je Ferrarin film iz 1993. naišao na odobravanje nekolicine uglednih kritičara.

Xenomorph

FILM: Alien (Ridley Scott, 1979.), Aliens (James Cameron 1986.), Alien 3 (David Fincher, 1992.), Alien: Uskrsnuće (Jean Pierre Jeunet, 1997.), Alien protiv predatora (Paul W. S. Anderson, 2004.), Alien protiv predatora: Rekvijem (Colin i Greg Strause, 2007.)
MATIČNI PLANET: Ljudi ih pronalaze na planetoidu LV-426, ali njihov izvorni planet je (zasad) nepoznat
IZGLED: Kukcoliko-reptilsko čudovište atletske građe i dvostruke gubice. Ima kiselinu umjesto krvi
SPOSOBNOSTI: Ubojiti, otporni, instinktivni i nadasve prilagodljivi u stranom okolišu. Savršeno biološko oružje

Jedan od najoriginalnijih izvanzemaljaca koji je zaživio na filmskom platnu danas je neizbrisiv dio pop-kulture, a prepoznatljiv je vjerojatno i onima koji nekim čudom nisu vidjeli nijedan film iz kultnog serijala. Alien ili Xenomorph, kako se tu i tamo naziva, pravo je remek-djelo dizajna, za koji je zaslužna pomaknuta mašta švicarskog umjetnika H. R. Gigera. Premda je očito inspiriran životinjskim svijetom, opaki izvanzemaljac biomehaničkog izgleda uistinu djeluje kao nešto što bi moglo doći iz nepoznatog svemira, a tu je i njegov uvrnuti i vrlo razrađen reproduktivni ciklus. Pa da podsjetimo: hermafroditna alienska kraljica leže jaja, iz njih izlaze paukoliki facehuggeri koji se nesretnoj žrtvi zalijepe za facu te u nju ubacuju fetus, nakon čega slijedi iznimno krvav proces “rađanja” opakog stvorenja koje u roku od par sati postane odrasla jedinka.

Alienu su pripisivana razna značenja i tumačenja, pa je tako postao simbolom seksualne devijantnosti, straha od rađanja, gubitka nadzora nad tehnologijom, trulog kapitalizma i čega sve još ne. Njegov pak “brak” s predatorom, još jednom kultnom svemirskom nemani, bio je, nažalost, mlak i više namijenjen tinejdžerskoj publici, premda su tu i tamo imali pokoju zabavnu bitku. Ali pravi fanovi znaju da ništa ne može nadmašiti legendarnu bitku Sigourney Weaver i alienske kraljice, u kojoj dvije “majke” odmjeravaju snage kako bi zaštitile svoje “mlade”. Naravno, njihov obračun predstavlja dodatno veselje za sve one koji vole iščitavati skrivene simbole u filmovima.

Izvanzemaljci iz Zvjezdanih staza

Vulkanci
MATIČNI PLANET: Vulcan
IZGLED: Potpuno humanoidni, imaju šiljaste uši i ukošene obrve
SPOSOBNOSTI: Iznimna inteligencija, dugovječnost, telepatske sposobnosti

Vulkanci su prva izvanzemaljska rasa iz Zvjezdanih staza koja je ostvarila kontakt s ljudima i neizostavan su dio serija i filmova od samog početka. Veliki su filozofi, razmišljaju isključivo racionalno i logički (što često pomalo iritira) te su ukrotili svoje emocije do savršenstva. Ali svakih sedam godina iz takta ih izbaci pon far, grozničavo stanje koje ih može koštati života ukoliko ne nađu partnera za parenje. Najpoznatiji Vulkanac je, naravno, Spock, koji je zapravo izvanzemaljsko-ljudski mješanac, zbog čega se, sudeći prema posljednjem filmu, često nalazio na meti diskriminacije. Veliku pozornost svojevremeno je privukla seksi Vulkanka T’Pol iz Enterprisea, premda njezine bujne obline nisu uspjele spasiti taj serijal.

Klingonci
MATIČNI PLANET: Qo’noS
IZGLED: Imaju brončanu kožu i čeone grebene
SPOSOBNOSTI: Velika fizička snaga i izdržljivost

Klingonci se također pojavljuju još u ranim danima Zvjezdanih staza i zanimljivo je da je njihov izgled u početku bio bitno drugačiji od onoga koji svi znamo. Naime, kada su se prvi puta susreli s kapetanom Kirkom, nisu imali nikakve “kvrge” na čelu, jer ograničeni budžet serije nije omogućavao neke posebne make-up zahvate, pa su tek u prvom kinofilmu dobili “standardni” izgled. U posljednjoj sezoni Enterprisea saznajemo pak da im se fizički izgled mijenjao zbog utjecaja specifičnog mutacijskog virusa. Ratnički nastrojeni Klingonci često su bili u napetim odnosima s Federacijom i u originalnoj seriji iz 1960-ih predstavljali su svojevrsnu metaforu za Sovjetski Savez. Kasnije se odnos između dviju svemirskih sila bitno poboljšao, a Klingonac Worf postaje član posade kapetana Picarda.

Borg
MATIČNI PLANET: Nepoznat, potječu iz Delta kvadranta
IZGLED: Poput zombija s kibernetskim dodacima
SPOSOBNOSTI: Funkcioniraju kao kolektivni um, osjetno su jači od ljudi i otporni na fazere. Asimilacijom drugih rasa usvajaju njihova znanja

Opasni kiborzi koji diljem svemira šire jednoumlje pojavili su se prvi puta u Novoj generaciji i ubrzo postali najveća prijetnja Federaciji. Sve radilice unutar kolektiva povezane su u jednu svijest i nemaju vlastitu osobnost, osim njihove kraljice, čije postojanje sugerira da ipak postoji neka hijerarhija među njima. Premda nose status gotovo nepobjedivih i iznimno naprednih, Borgovi uvijek nekako na kraju izvuku deblji kraj. Tako su ih u raznim situacijama nadmudrili i Picard i Janeway, a posebno tvrdim orahom pokazala se nadmoćnija rasa 8472 iz fluidnog svemira, koju zbog specifičnih bioloških karakteristika nisu uspjeli asimilirati. Nisu čak uspjeli ni značajno izmijeniti tijek povijesti u Prvom kontaktu, što je, recimo, bez problema uspjelo daleko inferiornijoj rasi Romulanaca u posljednjem filmu. Najpoznatiji Borg je, naravno, Sedma od Devet, koja je zapravo pripadnica ljudske rase, ali jednostavno ne možemo da je ne spomenemo.

Knjiški izvanzemaljci

Kroz stranice SF knjiga i časopisa prodefiliralo je bezbroj izvanzemaljskih stvorenja, a ovdje izdvajamo njih deset koji nam se čine najzanimljivijima, uz kriterij da još ne postoje njihove ekranizirane inačice.

Overlordovi (Arthur C. Clarke – Kraj djetinjstva/Childhood’s End, 1953.) – Overlordovi svojim dolaskom na Zemlju prekidaju ratne sukobe i ljudima donose mir i utopiju, ali godinama skrivaju svoj fizički izgled. A kada ga konačno otkriju dolazi do ogromnog šoka jer izgledaju kao pljunuti vragovi! Ali ironija tu ne prestaje. Premda nevjerojatno napredni i inteligentni, Overlordovi su samo sluge daleko razvijenije kozmičke inteligencije s kojom će se ljudi u konačnici spojiti. “Svemirskim vragovima” prelazak na višu razinu pak nije moguć – i samim time prikriveno zavide ljudima.

Bića iz parasvemira (Isaac Asimov – Bogovi osobno/The Gods Themselves, 1972.) – U jednom od rijetkih djela u kojima se Asimov ne bavi robotima nego izvanzemaljcima, ljudi ostvare kontakt s bićima iz paralelnog svemira, koja čovječanstvu omoguće neograničen pristup energiji. Izvanzemaljci iz dimenzije u kojoj vladaju sasvim drugačiji zakoni fizike dijele se na dvije grupe s obzirom na fizičku pojavnost – “čvrste” i “meke”, pri čemu ovi potonji nemaju definiran oblik i dijele se na tri spola. Spajanjem “mekih” zapravo nastaju “čvrsti”, koji predstavljaju odrasle jedinke vrste, premda “meki” toga nisu svjesni.

Heechee (Frederik Pohl – Heechee saga, 1977. – 2004.) – Heechee je tehnološki vrlo razvijena izvanzemaljska vrsta koja se tisućljećima skrivala u blizini crne rupe u galaktičkom središtu, u strahu od neprijateljskog entiteta koji se sastoji od čiste energije i uništava sve pred sobom. Na njihove tehnološke artefakte nailaze ljudi tijekom svemirskih istraživanja i počnu ih koristiti bez obzira na velike rizike. Kasnije dolazi do prvog kontakta između ljudi i Heecheeja, pri čemu se obje vrste nađu suočene sa spomenutom energetskom rasom koja prijeti postojanju svemira kakav poznajemo.

Insektoidni nanostrojevi (Stanisław Lem – Nepobjedivi/Niezwyciężony, 1964.) – Kao i u svom slavnom Solarisu, Lem i ovdje portretira izvanzemaljce kao nešto potpuno strano i suprotno ljudima. U Nepobjedivom tako posada jednog svemirskog broda na naizgled napuštenom planetu pronalazi oblik “života” nastao evolucijom strojeva. Izvanzemaljski nanoroboti pojedinačno su uglavnom bezopasni, ali ako ih se uznemirava formiraju ogromne “rojeve”, protiv kojih je bilo kakva borba uzaludna.

Žitelji planeta H362 (Robert Silverberg – Noćna krila/Nightwings, 1969.) – U budućnosti su ljudi na Zemlji otvorili zoološke vrtove s izvanzemaljcima, a među izlošcima našli su se i pripadnici humanoidne primitivne vrste koja obitava na planetu H326. Ponižena rasa zaklinje se na osvetu kada dosegne višu razinu tehnološkog razvoja – i zaista, stoljećima kasnije uspijeva osvojiti Zemlju, na kojoj je ljudska civilizacija u međuvremenu degradirala. Ne, ovo nije klasična priča o invaziji iz svemira, nego vrlo maštovito djelo o jednoj dalekoj, dekadentnoj budućnosti, u kojoj stari računi dolaze na naplatu.

Praoci (David Brin – saga Uzdizanja, 1980. – 1998.) – U Brinovim romanima inteligentne izvanzemaljske rase već milijunima godina “uzdižu” druga bića, tj. putem raznih metoda ubrzavaju njihovu evoluciju i povećavaju inteligenciju. Prvi koji su počeli s prakticiranjem “uzdizanja” su mitski Praoci, kojih već odavno nema u poznatom svemiru, a vjeruje se da su jedini evoluirali spontano i neovisno od drugih. Barem tako misle stanovnici Pet galaksija dok ne stupe u kontakt s ljudima, koje također, čini se, nitko nije “uzdignuo”.

Hani (C. J. Cherryh – Chanur saga, 1981.-1992.) – Hani su mačkolika bića s planeta Anuurn, organizirana u svojevrsne klanove, a zanimljivo je da svemirom putuju uglavnom ženski pripadnici vrste – jer su mužjaci agresivni i emocionalno nestabilni. U prvom romanu serijala, Ponos Chanura, svemirske mačke spašavaju pripadnika ljudske rase, čime si na vrat navuku niz problema. Pritom je cijela radnja prikazana iz perspektive izvanzemaljaca, dok je ljudski lik sporedan, što je sasvim suprotno od antropocentričnog viđenja svemira u ranijim žanrovskim djelima.

Lutkari (Larry Niven – ciklus Poznati svemir, 1964. – 2009.) – Lutkari su vjerojatno najpoznatiji svemirci iz Nivenovih romana, a opisani su kao tronožna bića s dvije male glave na dugačkim vratovima, pri čemu se na svakoj nalazi po jedno oko i usta. Zanimljivo, mozak im je smješten u prsnoj šupljini, a ne u glavama. Lutkari su inteligentni i na iznimno visokom stupnju tehnološkog razvoja, ali karakterno su vrlo plašljivi i fanatično posvećeni očuvanju vlastite sigurnosti.

Idiranci (Ian M. Banks – Serijal o Kulturi, 1987. – 2008.) – Sukob između Idiranskog Carstva i skupine naprednih društava koja sebe naziva Kulturom opisan je u romanu Sjeti se Flebasa, inače prvom iz Banksovog hvaljenog serijala. Idiranci su ratoborni religijski fanatici, a specifični su po tome što su praktički besmrtni. Međutim, rat s visoko razvijenom Kulturom izgube, što će se snažno odraziti na njihovo društvo.

Tlic (Octavia E. Butler – Dijete krvi/Blood Child, 1984.) – Nagrađivana priča smještena je u neodređenu budućnost na planetu koji nastanjuje rasa velikih inteligentnih kukaca zvana Tlic, koja živi u neobičnoj simbiozi s ljudskim doseljenicima. Naime, odabrani pojedinci od djetinjstva se pripremaju za vrlo važnu zadaću – da budu domaćini izvanzemaljskim ličinkama. Grozno je onoliko koliko zvuči, ali stvari u priči nisu postavljene crno-bijelo kao što se to možda čini.