Citat dana, na letu United Airlinesa br. 101 prema Los Angelesu:

“Toliko sam ushićen da jedva mogu mirno sjediti ili misliti na bilo što. Pretpostavljam da takvo uzbuđenje može osjećati samo slobodan čovjek na početku dugog putovanja čiji je ishod neizvjestan.” Morgan Freeman kao Red u filmu Iskupljenje u Shawshanku.

Ako ste Hrvat u Sjedinjenim Američkim Državama i ispred vas se voze četiri policajca na motorima s upaljenim rotirkama, a iza vas još dvojica, situacija ne miriši na dobro. Kad još uz to ni motor koji vozite nije vaš osobni, a i upravo se nalazite u državi Nebraski, poznatijoj kao farm state (država-farma) – što znači da se cestom šire miomirisi s farmi krava ili svinja – situacija sad već ne samo da ne miriši na dobro, nego gadno i opako zaudara. Ali ja nisam mogao skinuti osmijeh s lica. I bio je to jedan od najboljih trenutaka u mom životu. O, da…

Znam da je danas moderno mrziti Ameriku. I trudim se, stvarno. Ali u ovom trenutku jednostavno ne mogu. Šećući prije par tjedana uz ogromnu aveniju (koja se niti ne zove avenue, nego tek road), pokraj mene su tutnjali automobili i vlakovi, a iznad mene letjeli avioni – i osjećao sam se fantastično. Chicago je ovaj put, pomalo prisilno, bio prva stanica mog putovanja.

Otkazani let za L.A., “bit ćete na prvom letu sutradan ujutro, gospodine”, i ja sam šetao ulicom nedaleko od aerodroma O’Hare International. I tek sat ili dva nakon što sam došao u SAD – nisam mogao a da se ne osjećam dobro. Američani vole svoju zemlju opisivati izrazom great. Misleći da je fantastična. No meni je mnogo draži – i mislim da je puno prihvatljiviji – onaj drugi prijevod ove riječi. Ogromna. Upijajući atmosferu, po glavi mi se samo motala misao kako je u ovoj zemlji nevjerojatno jednostavno sjesti u auto, dodati gas i voziti se danima ili tjednima – uvijek promatrajući nove krajolike. I to bez čekanja na bilo kakvim granicama. Jer zaustavljate se jedino na benzinskim stanicama i po raznim malim restoranima i usputnim motelima. A vanjska politika i teške gluposti koje ova država provodi na svjetskom planu ne osjećaju se kad ste, poput prosječnog Amerikanca, u automobilu ili na motoru na nekoj cesti. Ondje se osjeća jedino vjetar u kosi. I, ponekad, zrnca prašine u zubima.

Rođendanski tulum

Istina, nije mi dugo trebalo da se podsjetim koliko je ova zemlja prljava, no u tom trenutku to joj je bila i jedina mana. Otkad sam prije desetak godina zavolio New York i njegovu prljavštinu, smeće je nešto što je ovdje prirodno. I kad ga ne bi bilo, to više ne bi bila Amerika. I, da. Jesu. Debeli su (“All fat men are created equal.”?) Više pretilih ljudi po glavi stanovnika vjerojatno ima jedino u klinikama za mršavljenje. U svakom slučaju, želite li da vam se šanse za green card povećaju, počnite jesti.

No razlog mojeg odlaska preko Bare nije bio obilazak restorana. Ni čišćenje ulica. Išao sam na rođendanski tulum. Starac koji ga je slavio navršio je ove godine 105. godinu. I još se dobro drži. Štoviše, svakim danom izgleda sve bolje. I organizirao je četverodnevnu tulumčinu s desetinama koncerata i tisućama ljudi. Nek’ se vidi raskoš. On si to, uostalom, može i priuštiti. Eh, da. Njegovo je ime Harley. Harley-Davidson.

Već mi je godinama bila želja harley-davidsonom proputovati SAD. I kad sam proljetos vidio da kompanija krajem kolovoza u gradu Milwaukeeju, gdje joj je sjedište, organizira četverodnevni tulum povodom 105. godišnjice osnivanja, pomislio sam da se ni ovog ljeta neću lijeno pržiti na Jadranu. Kvačicu na č potvrdila je činjenica da je uz proslavu organizirano i nešto što se zvalo Ride home. Povratak kući. Iz 105 američkih gradova organizirano su krenule grupice bikera prema Milwaukeeju (uz to je vezana anegdota da su u sjedištu nekako zaboravili Aljasku i da je tamošnja ekipa samostalno dodala 106. grad i krenula). Ovisno o udaljenosti pojedinoga grada od Milwaukeeja – toliko se dana prije početka fešte kretalo.

Kako su me Maja i Ante, a od ovog proljeća i mali Lovro, već dugo zvali da dođem do njih u San Francisco, i kako je taj grad bio na popisu gradova iz kojih se organizirano kretalo prema Milwaukeeju, znao sam odmah koja mi je polazna točka. No želja da se provezem onom poznatom američkom autocestom koja vodi uz zapadnu obalu dovela je do toga da odlučim ipak krenuti iz Los Angelesa samostalno prema San Franciscu i onda dalje s ekipom prema Milwaukeeju. Što me vraća na Chicago, gdje sam trebao presjesti u avion za L.A. i gdje sam, kao što sam već spomenuo, neplanirano prenoćio zbog otkazanog leta.

Subota ujutro – i ja sam u Gradu Anđela. Rentao sam bajk od tvrtke kojoj namjerno neću spomenuti ime jer mi nisu željeli dati nikakav popust. Nije upalila ni moja napomena da sam iz Kroejše i da sam im odatle vjerojatno jedina mušterija koju su ikad imali. Valjda su mislili da je to neki gradić na jugu Texasa (čitati Tehas, ne Teksas). Moj oprez pri pakiranju pokazao se čak i predobrim jer mi je u bisagama i na motoru još ostalo mjesta za prtljagu.

Super, barem ću imati mjesta za stvari koje kupim usput. No kad sam prošao prvih nekoliko milja, polako se prisjećajući prometnih caka koje se razlikuju između Hrvatske i Amerike, shvatio sam da bi put, odnosno motor, mogao biti vrlo, vrlo neudoban. Naime, sjedalo mu je bilo dvostruko šire od sjedala motora koji imam ovdje. A to boli. Tim više što porod nisam imao u planu u idućih nekoliko tjedana pa da moram vježbati držati noge širom. Uz to, ceste u Los Angelesu i oko njega strahovito su, ali strahovito loše. I gadna je gužva. Tako sam pola sata nakon što sam krenuo htio sve poslati kvragu jer su me boljele prepone, bilo mi je luđački vruće u kožnim hlačama, kožnoj jakni i kacigi – jer sam uglavnom stajao u koloni, a i ono malo kretanja bilo je po rupama, a ne po asfaltu. Jesam li spomenuo i privikavanje na kalifornijski način vožnje? Nisam? E, pa to vam je kad imate pet ili šest traka autoputa u jednom smjeru i kad iz krajnjeg desnog ili lijevog krenete u suprotan, krajnji trak. Direktno po dijagonali, bez imalo obzira prema drugima. I bez provjeravanja u retrovizoru da li se možda u nekom od srednjih traka nalazi kakav motorist iz Hrvatske, koji vas psuje, panično koči, vruće mu je i hoće doma mami.

 Otvorena cesta

Jedino što me u tom trenutku sprječavalo da se vratim bila je pomisao da će, kad konačno izađem iz grada i dođem na otvoreni autoput, stvari biti bolje i da će sve krenuti onako kako sam sanjao da će biti. Tako je i… e, figu. Nije bilo. Još sam ranije bio odlučio krenuti prvo prema jugu, čisto da si dam malo vremena da se priviknem na drukčiji motor, i da – ako stvarno ne bude išlo – imam priliku vratiti ga i eventualno rentati neki drugi, ili pak sasvim odustati od puta. Prvi cilj – Oceanside – na putu između Los Angelesa i San Diega. Vrhunac razočaranja došao je u trenutku kad je pokraj mene koji sam se, prduckajući nekih 60 mp/h (blizu 100 km/h), borio sa sedamdesetak kila težim motorom od svojeg vlastitog te vjetrom koji je neprestance puhao – prozujao tip također na harleyju, brzinom od oko 80 mp/h (130 km/h), samo u tankoj košulji kratkih rukava (i hlačama, naravno) bez kacige, usprkos vjetrušini. Očigledno uživajući.

Da sam mogao – sustigao bih ga i upitao koja je tajna njegove moći. Kakav-takav došao sam u Oceanside, predahnuo i krenuo natrag, nadajući se da će se stvari ipak poboljšati. Bilo je negdje oko 9 navečer kad sam došao u gradić Huntington Beach, gdje sam odlučio naći prvi motel i prespavati. Jer bio sam prokleto umoran i bilo mi je svega dosta. Nadao sam se samo da je to sve posljedica jet-laga, novog motora, nepriviknutosti i iscrpljenosti, pa da će sutradan, kad se naspavam, sve biti bolje.

I bilo je. OK, ne sve, ali polako je kretalo prema boljem. Bio sam odmorniji, ceste su bile praznije i polako sam se privikavao na motor. Ustvari, sve mi je bio draži. Ipak je pod mojim dupetom brundala mrcina od kojih 330-340 kila. Ako vam kažem da najmodernije japanske pile danas uglavnom teže između 170 i 210 kilograma, imat ćete nekakvu predodžbu o tome što se nalazilo među mojim nogama. Još uvijek neugodno i bolno raširenim, jelte.

Vožnja nedjeljom ujutro po gradovima koji okružuju Los Angeles može biti sasvim pristojno iskustvo. Nisam morao paziti na gužvu, nego sam se mogao koncentrirati na upravljanje motorom i izbjegavanje toga da zbog nepoznavanja nekih pravila napravim glupost na cesti. Uz to, kad su mi i bajkeri iz suprotnog smjera konačno počeli odzdravljati – počeo sam se osjećati jako dobro. Tada sam i shvatio da je stav običnih Amerikanaca prema bajkerima ipak konzervativniji nego stav običnih Hrvata.

Očito tamo ljudi još gaje nekakav strah (opravdan ili neopravdan, u to neću ulaziti) od motorista i imaju predodžbu da ovi samo rade probleme, krše zakone, opijaju se, razbijaju (se) i dio su organiziranog kriminala. To shvatite kad primijetite da se nijednom, kad stanete paralelno s nekim automobilom na semaforu, vozači automobila neće okrenuti da vide kakav to motor brunda pokraj njih, nego uporno pilje naprijed, iščekujući da se upali zeleno. Iako me takve predrasude obično užasno smetaju, jer prije svega pokazuju zaostalost, na jednom su mi se semaforu tog jutra, kad sam krajičkom oka promatrao neku ženu za volanom, usta sama razvukla u osmijeh. Tristotinjak kila čelika mrmljalo je poda mnom, bio sam odjeven u crnu kožu, kaciga je bila nabijena na glavu, preda mnom su bila dva tjedna života na cesti sa svim nepoznanicama i iznenađenjima koje avantura donosi, a na semaforu u suprotnom smjeru stajao je brat-bajker, očito jednako spreman na sve što i njemu cesta može donijeti. Počeo sam se osjećati kao neki bad-ass motherfucker koji je strah i trepet ulica južnog Los Angelesa i kojem nitko ništa niti može niti smije.

A kad vam to kaže osoba od metar i šezdes’pet i od 65 kila, koja sjedeći na motoru jedva dotiče prstima asfalt, onda je nepotrebno dodatno objašnjavati kakvu promjenu u život donesu dva kotača spojena s nekoliko komada željeza. Mislim da sam u tom trenutku odlučio da idem do kraja, ma što to značilo. Milwaukee or bust. Čak i u slučaju da moram motor u dijelovima spakirati na leđa i dopješačiti do cilja. Upalilo se zeleno, ja sam mahnuo bratu-bajkeru, odvrnuo gas do kraja, harley je zagrmio, a teta je ostala na semaforu vjerojatno gledajući u retrovizor i čekajući da se valjda pojavi vlak koji je upravo zatresao zemlju ispod nje.

Kalifornijsko sunce

Put me nakon toga vodio kroz cijeli Los Angeles, Santa Monicu, Santa Barbaru (pozdravio Eden, poljubio Cruza), Pismo Beach (umalo zgazio nekoliko pijanih surfera) i dalje sjeverno. Vozeći se kroz puste dijelove Kalifornije, na suncu, kroz dugačke zavoje i zavodljive krajolike, u glavi mi se motala misao kako prolazim krajevima gdje su prije stotinjak godina jahali Indijanci i kauboji.

Onda sam se sjetio da su kauboji zamalo istrijebili te jadne Indijance, pa mi je došlo da opsujem. Negdje na pola puta prema San Franciscu – mušica! Prva mrtva mušica na viziru. Nakon 420 milja. Do tada sam sumnjao da su Američani potajno dofurali Kineze da svaki svoju mušicu sredi i onda ih vratili nazad. Jer kaciga mi je već gotovo drugi cijeli dan bila neshvatljivo čista. A takva je i ostala do izlaska iz Kalifornije.

Idući dan došao sam do San Francisca, gdje sam, očekivano, zalutao – i stigao ravno do mosta Golden Gate. Veliki komad narančastog čelika. Ne znam zašto tolika frka oko toga, ali budući da su Amerikanci u stanju napraviti frku od svega i svačega, to sam se i ja revno iščuđavao i fotografirao sve one Japance koji su fotografirali druge Japance kako se čude. Nakon toga sam se spustio na Fisherman’s Wharf, do Harleyjevog dućana, iz kojega su me poslali do drugog Harleyjevog dućana. A na putu prema onamo – prvi put sam se i zaljubio. Gospođa od nekih četrdesetak-pedesetak godina na starom ali predivnom triumphu. Uz nju se vozi, vjerojatno muž, na harleyju. Uf. Obožavam žene koje voze motore. A još više obožavam žene koje voze motore, a izgledaju kao da bi im se nikad ne bi ni približile.

Nakon toga – put u Mountain View, gdje sam prespavao kod Maje i Ante. Jutro nakon toga posjeta Googleu, u kojem Ante radi (impresivno zdanje, tisuće zaposlenih, prosjek godina 28), a popodne – put za kockarsku meku Reno. Tek desetak milja nakon što sam krenuo zapeo sam u koloni na prilasku mostu. No tad je uslijedila prva lekcija vožnje motorom po Americi: čovjek me pretekao dok sam ja pristojno stajao u koloni. Jer, da, može se (smije?) voziti između automobila koji stoje. Zahvaljujući prije svega glasnom auspuhu – svi vas čuju i znaju da dolazite.

Druga lekcija stigla je par milja nakon toga, kad je taj isti lik skrenuo na car pool trak (trak na koji smiju vozila samo s dva ili više putnika; ali izgleda i motocikli) i pokazao mi da se i ondje smijem voziti. E, tada je sve polako sjedalo na mjesto. Put me vodio u planine, pa kad sam prošao grad Auburn – shvatio sam zašto mi je Maja rekla da obožava tu cestu. Očaravajući krajolici planina i dolina. Zelene šume koje rastu uz autoput. Jezera. Divni dugački zavoji. O, da, avantura je polako postajala sve bolja.

Američka pustoš

U Renou sam prenoćio i ujutro se priključio ekipi koja je krenula iz San Francisca prema Milwaukeeju na harleyjima. Bilo nas je ukupno 12 ljudi na osam motora. Prvo zaustavljanje u gradiću Fernleyju. I posjet zubarskoj klinici. Naime, ispostavilo se da je sin jednog od vođa puta šef te klinike, pa smo malo izbezumili pacijente, ostavivši ih otvorenih usta. Doslovno. Put nas je dalje nanio na neku farmu, gdje smo jeli žute lubenice. Mislim, iznutra su žute. Izvana djeluju sasvim zeleno.

A nakon farme – pustoš. US 50 je cesta koju zovu “najosamljenijom cestom u Americi”. Zamislite sto pedeset kilometara uglavnom ravne ceste bez zavoja, koja prolazi kroz pustinju. Nema gradova, nema šuma, nema planina, nema ničega. Samo asfalt, sasušena zemlja, i tu i tamo nekakvo mlitavo raslinje. Onda dođe gradić u kojem tankate i gdje vam kažu da imate veliku sreću jer je, eto, samo 35 stupnjeva danas i baš je fino za vožnju. Onda još stotinjak kilometara pustinje, te jedan od najbizarnijih, ujedno i najboljih događaja s cijelog puta: nasred ceste, nasred pustinje stoji čovjek sa znakom STOP. I to je toliko nevjerojatno da odmah staneš. A i on te ne pušta dalje jer se cesta nanovo asfaltira i potrebno je čekati vozilo pod čijom pratnjom treba prijeći desetak-petnaestak milja po šljunku.

Nešto poput onoga kad na utrci Formule 1 bude gusto, pa dođe onaj safety car. Bili smo primorani čekati, pa smo parkirali motore, sišli s njih, a onda je jedan iz ekipe samo pojačao glazbu s radija. Harleyji, ako dobro platite, imaju i radije i CD playere. Wallflowers i njihova obrada Bowiejeve Heroes. Zamislite desetak ljudi koji su parkirali motore na cesti usred pustinje, na 35 stupnjeva, kako klimaju glavama ili topoću nogama i pjevuše Heroes od Wallflowersa. I baš se dobro osjećaju. Zadnja stanica tog dana bio nam je Elko u Nevadi, a drugo jutro krenuli smo prema Salt Lake Cityju.

Ondje smo posjetili Harleyjevog dilera u obližnjem gradiću, a onda sam ja odlučio opet malo napustiti grupicu koja je planirala ostati dodatni dan u Salt Lakeu, jer sam želio iskoristiti dan za nešto drugo. Cilj mi je bio Yellowstone. No samotna vožnja noću kroz planine na tromeđi država Utah, Idaho i Wyoming uopće nije bila opuštajuće iskustvo. Samo sam čekao iza kojeg će zavoja iskočiti kakav grizli i priuštiti si egzotičnu večeru (večeras svježe hrvatsko meso na način šefa kuhinje!). Nepoznata cesta, planine, šume, zavoji – nešto u čemu bih da je bio dan vjerojatno podlo uživao – pretvorilo se u muku i strah. Ali prošlo je i tih pedeset kilometara ničega i došao sam na obalu nekog jezera i do gradića u kojem sam zatim prespavao. Drugo jutro nadobudno sam rano krenuo i opet se smrznuo. Jer je ujutro temperatura ondje oko pet stupnjeva.

No nacionalni parkovi Grand Teton i Yellowstone nešto su što se svakako treba vidjeti. I to barem dvaput. Jednom zimi, drugi put ljeti. Bilo kako bilo, idućeg dana navečer sam se opet priključio ekipi, koja je u međuvremenu stigla do gradića Cheyennea. Uslijedio je North Platte (navodno najveći ranžirni kolodvor u SAD) i dan nakon toga Lincoln u državi Nebraski.

Bad-ass motherfucker

U većini gradova u kojima smo noćili posjetili smo i lokalne dilere Harleyja. Koji su, već prema vlastitim motivima i mogućnostima, ili organizirali nekakvu klopicu ili cjelokupni moto-susret, ili nas tek pozdravili i rekli kako im je drago što smo došli. Tip u Lincolnu dao si je truda. Tulumčina, muzika, roštilj. Eh, da! I policijska pratnja za našu malu ekipu. Što nas vraća na početak priče. Kad smo ujutro odlazili iz grada, dočekala nas je policijska pratnja na harleyjima. Njih šestorica. I nas osam. Zamislite da šest policajaca prati osam drugih motorista. Malo smiješno. A kako su oni bili pod rotirkama i proveli nas kroz grad kao nekog predsjednika, bez zaustavljanja na semaforima i raskršćima – jednostavno nisam mogao suspregnuti smiješak.

No sada je tu bilo i nečeg drugog. Po prvi put mi je nešto i zastalo u grlu. Meni? Bad-ass motherfuckeru s početka puta? Pa da. Jer, eto, Harley-Davidson i ljudi koji ga voze njima su toliko važni da jednoj maloj ekipi koja putuje na proslavu godišnjice te kompanije čak daju policijsku pratnju. Sudjelovao sam ja u Hrvatskoj na mnogim defileima i gotovo su svi imali i policijsku pratnju. No biti stranac u nekoj zemlji i imati policijsku pratnju, koja vas ne vodi u zatvor nego vam omogućava da lako i bez ikakvih gnjavaža prođete dio puta, ipak je nešto sasvim drugo. Dečki su nas pratili nekih dvadesetak milja izvan grada i onda nam mahnuli i oturirali u svojem smjeru, a mi smo nastavili kroz državu farmi i smrada. Uvečer smo stigli do Iowa Cityja, a idući dan donio je posljednji dio puta prema Milwaukeeju. I najbolje trenutke cijelog putovanja.

Posljednji dio rute bila je autocesta od kojih sedamdesetak milja, koja spaja gradove Madison i Milwaukee. Na nekih pola puta – nadvožnjak. I na njemu nekoliko ljudi i ogromna poruka – Welcome home. O, bože. Meni? Kretenu koji se proteklih desetak dana bori s motorom, cestama, rupama, vjetrom, vrućinom, hladnoćom i svim mogućim drugim glupostima. Koji je spavao po ovakvim i onakvim motelima u društvu sa žoharima, paucima i ostalim višenožnim veseljacima. Običnoj entuzijastičnoj budali koja je do tada prošla nekih četiri tisuće milja kroz pustinju, planine, ravnice, zavoje i prijevoje i koja, fizički iscrpljena, prolazi posljednje milje na tom putu, sretna što je konačno blizu cilju. Meni, koji sam ustvari nekih desetak tisuća kilometara udaljen od svojeg doma i koji sam totalni stranac u toj jebenoj zemlji. Meni, koji nikad prije nisam niti bio u tom Milwaukeeju. Meni te neke potpuno nepoznate osobe, koje nisam nikada vidio niti ću ikada vidjeti, poručuju: “dobro došao kući”? I sad, kad ovo pišem i prisjećam se tih trenutaka, stoji mi ogromna knedla u grlu. A tako je bilo i onda. Bio je to najtopliji doček koji sam ikad doživio. Kad ti netko negdje gdje si potpuni stranac kaže da si dobrodošao kući.

I nije to bio jedini nadvožnjak. To je bio samo prvi. Na svakom idućem bila je poruka: “motoristi, dobro došli kući”. I nekoliko bi ljudi stajalo i mahalo. Možda se tako nekada, negdje, dočekivalo vojnike koji se vraćaju iz ratova. Ne znam. I ne bih želio znati, da budem iskren. Ali taj jedan jednostavni “dobro došao kući”, negdje daleko u tuđini, bio je jedan o najemotivnijih trenutaka u mom životu.

Grad motora

Milwaukee je grad od dva milijuna stanovnika. I imao sam osjećaj da je svima njima bilo drago što smo došli. A nije im bilo lako – jer bilo nas je posvuda. Vjerojatno ste imali priliku proći kroz neki gradić u kojem se održava moto-susret. Motori i njihovi vlasnici – kamo god se okrenete. Ponekad se čini kao da su preuzeli grad preko vikenda. Sad zamislite da se to događa u gradu dvostruko većem od Zagreba. U svakom trenutku, na sve strane – desetine ili stotine motora. Na semaforima, parkirani uz cestu, na ulicama, u svim smjerovima, na autocestama koje presijecaju i okružuju grad. Svugdje, bez pretjerivanja.

Ne vjerujem da je postojao trenutak u kojem barem jedan motor nije bio na vidiku. Na brojnim mjestima u gradu tih je dana bilo privremeno zabranjeno parkiranje automobilima. Motorcycles only. I nisu se zezali, rijetki automobili koji bi prekršili tu zabranu bili su kažnjeni. Svi gradski hoteli ispunjeni motoristima. Sva moguća parkirališta puna motora. Ispred kafića. I svugdje piše welcome. Neki hoteli išli su čak tako daleko da su pokraj recepcije postavili ormarić s krpicama – ako tko poželi obrisati i očistiti svoj motor. Na raskršćima blizu mjesta na kojima su se održavali pojedini događaji policajci su zaustavljali onaj preostali “običan” promet i propuštali motoriste. I usprkos svemu, nisam vidio nijedno namrgođeno lice. Prema nekim podacima, u Milwaukee je tih dana došlo oko 125 tisuća ljudi. Što je vjerojatno barem sedamdesetak tisuća motora.

Trenutak u kojem sam shvatio koliko se grad u tih nekoliko dana stubokom promijenio zgodio mi se na jednom semaforu. Čekao sam u koloni da krenemo dalje – motori ispred mene, motori iza mene, motori pokraj mene, motori u suprotnom smjeru. Motori parkirani uz cestu. Svugdje motori. I onda shvatite da nešto nije kao inače, nešto ne štima. Aha, zvuk. Veliki gradovi imaju svoju “pozadinsku glazbu” automobilskih motora, na koju ste toliko navikli da se na nju više niti ne obazirete. Primijetite jedino kad je nema. U tih nekoliko dana pozadinske glazbe u Milwaukeeju nije se moglo čuti zujanje automobilskih motora, nego samo grgoljanje tisuća harley-davidsona. Grglj-grglj-grglj… A to je, moram vam reći, poseban osjećaj. Nekoliko puta sam se zatekao kako stojim na semaforu ili se vozim kroz grad i umjesto zvuka automobila jednostavno uživam u tom dobroćudnom brundanju.

Četiri dana u Milwaukeeju, na desetak mjesta u gradu neprestano se nešto zbivalo. Koncerte su održali ZZ Top, Joan Jett and the Blackhearts, Kid Rock, Foo Fighters, Three Days Grace… A bila su tu i natjecanja za najljepše harleyje, probne vožnje, gomila raznih predstavljanja, promocija, druženje s vodećim ljudima iz kompanije, druženje s potomcima obitelji Davidson… – sve na bilo koji način vezano uz Harley-Davidson. U subotu ujutro uslijedio je defile u kojem je sudjelovalo 7.500 motocikala. Više od sat i pol vremena trebalo je da svi prođu dvadesetak kilometara dugu rutu. Posjeti tvornicama, sjedištu kompanije, obilazak ove godine otvorenog muzeja Harley-Davidsona, koji je stvarno prava posveta povijesti jednog motocikla, jedne marke i jedne posebne motorističke i životne priče. Pa onda već spomenutih bezbroj motora, od kojih ne postoje dva jednaka. I tisuće ljudi među kojima se širi jedino dobra vibra.

Nedjelja ujutro. Potpuno sam iscrpljen od vožnje, od događaja, od svega. Nisam u posljednjih petnaestak dana uspio spojiti više od šest sati sna u jednom danu. I moram priznati, jedva čekam da sjednem u avion i da nekih sedam-osam sati budem na miru. Posljednji dio avanture bila je vožnja od Milwaukeeja do Chicaga, gdje sam trebao ostaviti motor. Ne, nije bilo sentimentalnih opraštanja. Vratio sam ga, ubacio sebe i prtljagu u taksi i odahnuo na sjedištu automobila. Bio sam neizrecivo umoran i pomalo sit motora i gužvi. Ali da me netko takvog, u tom trenutku pitao da li bih imao volje i želje proći kroz sve to još jednom, odgovorio bih mu, doduše umorno: “Iste sekunde”. Siguran sam – da je i sâm Mephisto bio sa mnom – bilo bi nam još najmanje dvostruko bolje.

Oprema – još nedefinirano

Brojke:

Milje: 4.800 (oko 7.700 km)

Dana: 16

Motela: 12

Rekordan broj žohara i pauka u jednoj sobi: 5

Prva mrtva buba na viziru: nakon 420 milja

Najviše plaćeno za razglednicu: 1,5 $ (tzv. Big Sur ripoff) bez markice

Benzina potrošeno: puno

Za to plaćeno: upola manje nego kod nas

Ukupno potrošeno novca: strah me zbrojiti

Broj posjetitelja u Milwaukeeju: 125 tisuća

Sretna okolnost: prošao sam 4.800 milja a da nije pala nijedna kap kiše

Na četiri kotača putuje tijelo, na dva kotača putuje duša.

Nije važno stići na odredište; važno je putovati.

Tekst je originalno objavljen u magazinu Plan B. Foto: Karlo Vajdić