Nakon kapitulacije Njemačke i Italije Japan je ostao jedina država Osovinskog sporazuma koja je nastavila boriti se u Drugom svjetskom ratu i planirati daljnja imperijalna osvajanja, premda je gotovo 60 % velikih japanskih gradova bilo uništeno. U lipnju 1945. američki je Interim Committee predložio upotrebu netom usavršenog atomskog oružja protiv japanske vojne industrije, a 16. srpnja 1945. po prvi put je uspješno isprobana atomska bomba u pustinji New Mexico. SAD je japanskoj vladi predložio kapitulaciju, no ona nije pristala, na što je Truman naredio upotrebu atomske bombe i prepustio generalu Carlu Spaatzu da sam izabere ciljeve. Premda su neki dužnosnici nagovarali Trumana da baci atomsku bombu na nenaseljeno područje, kako bi pokazao Japancima koliko je smrtonosno to novo oružje, drugi su od njega tražili da bomba bude bačena bez upozorenja na neki grad.

Hirošima je bio jedan od malobrojnih gradova koji su ostali pošteđeni bombardiranja konvencionalnim oružjem, a u 7 sati po mjesnom vremenu japanski su radari otkrili tri aviona i pokrenuli uzbunu, ali su je onda prekinuli jer su mislili da avion leti tako visoko jer je samo izviđačka letjelica. No Enola Gay je pri visini od 9 450 metara u 8:15 sati izbacila atomsku bombu koja je detonirala na visini od 580 metara. Od eksplozije i nastale vatrene oluje poginulo je između 70 i 80 tisuća, odnosno oko 30% ljudi, a od posljedica još 70 tisuća. Temperatura na tlu u blizini središta eksplozije dosezala je i do 5 tisuća °C. Snažni udarni val brzine 800 km/h i plamene oluje uništili su gotovo sve unutar 12 četvornih kilometara. Eksplozija je uzrokovala i vreli gljivasti oblak prašine i krhotina visok 15 250 metara. Posada zrakoplova ni sama nije znala kolike će biti posljedice eksplozije, a dim u obliku gljive vidio se i s udaljenosti od 560 km.

Ovo su tek osnovne činjenice, kruti fakti tragedije koja je zadesila Hirošimu, a strip-serijal Bosonogi Gen autora Keijija Nakazawe, koji je i sam bio svjedok užasa, priča je o svemu što se zbivalo prije i poslije tog tužnog dana. Gen Nakaoka, 8-godišnji dječak, bio je na putu za školu kada je bomba, paradoksalnog i krajnje ciničnog nadimka Little Boy (Mali dječak) eksplodirala. Ono što slijedi su neslućene strahote koje debelo u krvi natapaju tisućljetnu krvavu povijest čovječanstva. Jer u samo nekoliko sekunda, u samo nekoliko trenutaka izbrisan je čitav jedan grad, čitava njegova povijest, sadašnjost, ali nažalost i budućnost. Bosonogi Gen je ukratko priča o borbi za opstanak u izbrisanoj Hirošimi ispričana kroz prizmu i gledana kroz oči osmogodišnjeg dječaka Gena, koji u hipu odrasta i kreće u bitku za puko preživljavanje sebe i ostatka vlastite obitelji.

Bosonogi Gen temelji se na osobnoj priči i proživljenom iskustvu samoga autora, no taj klasičan autobiografski pristup samo je osnovni, ogoljeni kostur ove priče, jer dječak Gen zapravo nije Keiji Nakazawa. Pravo meso, tkivo i krv narativa Bosonogog Gena su iskustva ostalih preživjelih. Njihove sudbine, tuga, jad i strah zapravo su duša ovoga serijala, dok dječak Gen simbolizira Hirošimu, čitav Japan, uništen, razrušen, spaljen, ponižen, ali ne i dotučen. Bosonogi Gen je autobiografija Hirošime nastala nakon 6. kolovoza 1945., a Hirošima je Gen. Jedno bez drugog ne mogu… Osnovna Nakazawina misao je da nipošto nije želio, ni pripovjedno ni vizualno ublažiti, banalizirati stravičnu sudbinu stanovnika Hirošime. Štoviše, njegova misija je bila sačuvati, arhivirati svu tu muku i patnju kao dokaz onoga što se dogodilo i kao upozorenje da nitko od nas, u okvirima onoga što može, ne smije dopustiti da se to ponovi.

Čitajući prva dva uvodna sveska (čitav serijal ima deset nastavaka, no Fibra nas je zasad počastila s prva dva albuma), čitatelj od početka doživljava osjećaj goleme i neumoljive tuge. Kako kaže veliki Art Spiegelman, otvoreni simbolizam karakterističan je za japanski strip, a kod Nakazawe ga predstavlja sunce koje se često pojavljuje i sja kroz čitavu priču. Ono je simbol protoka vremena, Stvoritelja, božanstvenog i svjetovnog, japanske zastave i metronom koji daje ritam Genovoj priči. To sunce vjerojatno označava i nadu. No kako kažem, za nas koji čitamo od početka ovu priču nade nema. Ili je mi još ne prepoznajemo. Vjerojatno je i ona ostala skrivena u svom tom dimu, vatri, ruševinama i truleži raspadnutih i sprženih tijela. Bez obzira na to što to sunce sja, ovdje svjetlosti nema. Dok čitamo Genovu priču, dojma smo da putujemo kroz jedan dugi, mračni i beskrajni tunel užasa i smrti. Jer na koncu, i to sunce koje je zasjalo jače od tisuću sunaca bilo je apokalipsa koja je stvorila sav taj užas. Naravno, mislim na prva dva sveska, što će se dogoditi poslije, ne znam, ali se veselim što prije doznati.

U Bosonogom Genu nitko nije nevin. Nitko nije lišen odgovornosti za ono što se dogodilo. Svatko ima krvi na svojim rukama, netko tu krv ne može isprati, netko je tom krvlju samo poškropljen, no nevinih nema. Japanska carska vlast za Gena je odgovornija i od samih Amerikanaca koji su bombu bacili. Jer u ime neke sulude časti, fanatizma ili na koncu samo zadržavanja vlastitih pozicija moći, oni su žrtvovali čitav svoj narod. Za Gena su oni pravi izdajnici, a ne njegov otac koji je od iste te rulje ili mase, kako bi rekao genijalni Mirko Kovač, bio etiketiran kao izdajnik. U redu, ono što se dogodilo nakon 8:15 ujutro 6. kolovoza 1945. strašno je i užasno.

Teško je takve prizore gledati i o njima čitati. Tisuće ljudi koji su u trenutku sprženi, tisuće ljudi koji poput zombija tumaraju spaljenim cestama dok koža i komadi tijela vise s njih, a potom u agoniji umiru. Crvi koji se kote po ranama umirućih i radijacija koja uzima svoj danak. Užasni prizori, no ruku na srce, na takve stvari smo htjeli ili ne htjeli već navikli. S njima imamo iskustva. Na ovaj ili onaj način. Mi koji smo jedan rat preživjeli i bili svjedoci smrti, pokolja, ludila ili oni koji su to sve gledali iz daljine ili čitali o tome. Pornografija zločina oduvijek je bila primamljiva stvar. Užas i patnja drugih, ma koliko to bilo jezivo, ljude mami, intrigira ih. Tako da i zlosretna sudbina Hirošime nije nepoznata i mistična. O svemu što se zbivalo nakon te proklete gljive koja je izrasla na nebu nad Hirošimom više-manje se sve zna. Ono što se ne zna, ono što zapravo ljude i ne zanima, a ono što je možda i najbitnije i najdirljivije u Nakazawinu rukopisu jest prikaz sudbine Genove obitelji uoči napada.

Biti čovjek u turbulentnim vremenima, kad se države raspadaju, kad se carstva ruše, a religije nestaju ili se stvaraju vrlo je zajebano. Kažem, biti Čovjek. S velikim slovom č. Sa svojim principima, stavovima, poštenjem i ljudskosti. Najlakše je biti pragmatik i oportunistički se baciti niz val koji pokreće rulja. Jer u tim i takvim, možemo ih nazvati povijesnim trenucima, rulja dolazi na svoje. A rulja ne prašta. Ili si s njom ili si protiv nje (prisjetimo se samo što je rekao ove godine, na dan Domovinske zahvalnosti za vrijeme svog koncerta u Čavoglavama, Marko Perković Thompson o generalima Markaču i Gotovini povodom njihova nedolaska). Biti dovoljno inteligentan i biti sposoban pohvatati konce vremena koje se odvija istodobno s narodom je zapravo idealno. To znači da ćeš se uspjeti, čak i mimo svojih svjetonazora i ideala, koje ćeš po potrebi skrivati ili vaditi, prilagoditi i imati relativno normalan život. Jebiga, samo je potrebno nužno izbaciti sva ogledala iz svoje blizine i imati dovoljno debeo obraz i jak želudac.

No najgore je u takvim, kako kažem povijesnim trenucima, ostati čovjek i svoju ljudskost, čovječnost i građansku hrabrost zadržati do kraja. Pa makar i po cijenu ponižavanja, iživljavanja, tamničenja, progonstva te na koncu i same smrti. Tijekom povijesti je bilo takvih ljudi. Nije da ih nije bilo. Sokrat, Seneka, Thomas Moore, pa i na koncu Mirko Kovač. I takve ljude će povijest pamtiti. Njihov lik će ostati sparen s njihovim djelom. Jer uz talent su nudili i poštenje, moral, vrline. Sokrata su prisilili da se ubije, Seneku također, Thomas Moore je ostao bez glave, a Mirko Kovač je za onu rulju koja je prenosila kosti cara Lazara i pozivala se na granicu Karlobag – Karlovac – Virovitica bio jednako opasan kao i ono sunce koje je zabliještilo Hirošimu tog zlosretnog 6. kolovoza. Biti takav, odjebati mantru Niccole Machiavellija i ostati čovjek izuzetno je teško. Kažu mudri ljudi da je čovječnost spasiti sebe i svoje bližnje od neprijatelja, a čojstvo je kad spasiš neprijatelja od samoga sebe. Svi ovi gore navedeni ljudi bili su upravo takvi.

A takav je bio i otac malenoga Gena, Kichi Nakaoka bio je protiv rata, bio je protiv ludila i bio je svjestan da je poraz Japana tu, samo što nije pokucao na vrata, a da će posljedice toga, kada se dogodi, biti stravične. On je bio protiv gladi, protiv ugnjetavanja Koreanaca i Kineza (koji su za vrijeme japanske okupacije bili robovi i smatrali su se nižim bićima). Kichija Nakaoku su premlaćivali, zatvarali, prijetili mu, uništavali ljetinu, djecu mu ponižavali u školi. On je svega toga bio svjestan, ali znao je da su njegove misli ispravne i jednostavno je smatrao da po tom pitanju kompromisa nema. Kako već napisah, posebice druga knjiga obiluje vizualnim užasom, raspadnutim tjelesima i neskrivenim prizorima kataklizme, no za mene osobno je najdojmljivija, najpotresnija i najdirljivija scena kada se najstariji sin Kichija Nakaoke dobrovoljno prijavljuje u vojsku, u avijaciju, dobrovoljno pristaje biti kamikaza samo i isključivo zato što je mislio da je to jedini način da sa svoje obitelji skine izdajničku stigmu koju im je prilijepila rulja.

Serijal je izrazito politički artikuliran i didaktički usmjeren u svome pripovijedanju. Nakazawa se ne boji iznositi imena odgovornih sunarodnjaka, počevši od samoga Cara pa sve do posljednjeg časnika koji je negdje na Pacifiku prisilio dječaka od 15 ili 16 godina da sjedne u avion i sjuri se na neki američki brod, znajući da je rat gotov, a da je ta smrt posve uzaludna. Štoviše, on želi dobiti nekakvu apstraktnu, na razini simbola izraženu ispriku za sve ono što su napravili ili što nisu napravili, a trebali su za vrijeme Drugog svjetskog rata. Čak i nekoliko desetljeća nakon svršetka rata Nakazawin stav je čvrst i radikalan, no on je i jedini ispravan. Jer bez pokajanja nema iskrene isprike, a bez iskrene isprike nema katarze. A ona je nužna da bi mogli krenuti dalje lišeni tereta duhova prošlosti. Nakazawi je to jasno.

Bez obzira na to što nisam neki vrsni poznavatelj mangi i japanskoga stila crtanja stripova, Nakazawin crtež mi je neobičan, gotovo diznijevski, ali s jakim japanskim začinima. Likovi su mu često pretjerano slatki. Moglo bi ga se nazvati stiliziranim realizmom. Ovo je manga, a Nakazawa njezine postulate slijedi kako bi dobio određene učinke u trenucima u kojima mu isti trebaju. Pretjeranost! Pretjerana ekspresivnost i u komičnim i u emocionalnim sekvencama. Usputnog je nasilja u japanskim stripovima mnogo više nego u zapadnjačkim. Genov miroljubivi otac često i jako tuče svoju djecu, što se nama više čini kao klasičan prikaz sustavnoga nasilja nad djecom nego znak ljubavi što zapravo i jest. Otac zbog neke dječačke nepodopštine mazne Gena, a ovaj odleti do suprotnoga zida u koji se zabija. To je ta Nakazawina teatralna pretjeranost.

No njegovi likovi dišu, nisu kruti, oni su živi. Kako je rekao Art Spiegelman, najbolja vrlina Nakazawina crteža je izravna i neuljepšana istina. Uvjerljivost, odnosno iskrenost crteža, omogućuje nam povjerovati u nemoguće, odnosno u nevjerojatne stvari koje su se zaista dogodile u Hirošimi. Koliko god nisam poklonik ovakvog stila crtanja u stripu, dojma sam da u ovome slučaju Nakazawin crtež itekako dobro funkcionira. Da je scene i prizore nakon eksplozije crtao, ne znam, recimo Igor Kordej, mislim da danima ne bih normalno spavao, a opet, s druge strane, da je stil više nalik crtiću, više karikaturalan, jasno je da bi ozbiljnost pripovijesti bila narušena.

Bosonogi Gen ona je vrsta stripa koju mogu usporediti s Mausom Arta Spiegelmana ili s uratkom Goražde Joea Sacca. Te su knjige nevjerojatni dokumenti jednih olovnih i očajnih vremena i svakako bi trebale biti nužna lektira u visokim razredima srednjih škola, jer poruke i upozorenja koja su putem crteža i slova u oblačićima ispisana u tim stripovima nikada ne smiju biti zaboravljena. Dok čitamo Bosonogi Gen, jasno nam je da nećemo dobiti klasičan holivudski sretan kraj. Ovdje nema sretnoga kraja jer vrijeme se ne može vratiti, no utjeha nam može biti što je Nakazawa preživio te što je napravio ovakvo zapanjujuće djelo. On je vratio svoj dug prema Hirošimi, a na nama je da upravo poput Gena pronađemo neku vlastitu nadu i prihvatimo da je ovo djelo toliko humano i humanističko te da, ako želimo preživjeti stoljeća koja dolaze, moramo spoznati nužnost sućuti.

Izdavač : Fibra