Nakon već spomenute Sjene vjetra, koja mu je donijela svjetsku slavu, ali i “prokletstvo drugog romana”, uslijedila je Anđelova igra; i premda oba romana uistinu dijele isti svemir (odvijaju se u Barceloni u prvoj polovici XX. stoljeća) i neke likove, također su međusobno i dosta različiti, ponajviše u atmosferi priče. Možda je tu razliku najbolje opisao sâm autor kad je rekao: “Ako je Sjena vjetra fina i pristojna kći, onda je Anđelova igra njezina zločesta, gotička polusestra.”

Anđelova igra ispričana je iz prvog lica, iz perspektive mladog pisca Davida Martína. David je imao teško djetinjstvo; majka ga je napustila i prepustila ocu, propalom i nepismenom vojniku, ostavivši mu “slomljeno srce i sina kojeg nikad nije željela i s kojim nije znala što činiti”, od čega mu se otac nikada nije oporavio. Odao se kocki i piću, što ih je osudilo na život u neimaštini. Jedino životno zadovoljstvo Davidu su pričinjavale knjige koje je doslovno gutao, ali koliko je on obožavao knjige, toliko ih je njegov otac mrzio, te je David znao pokupiti i batine kad bi dragocjenu i skupu struju trošio na čitanje. Kao vrlo mlad počeo je raditi u lokalnim novinama, a zahvaljujući protektoratu i poticaju bogatog i utjecajnog novinara i pisca Pedra Vidala, dobiva i prvu priliku za pisanje koja otkriva njegov književni genij.

Čekanje pravog romana

Sljedećih desetak godina David provodi pišući pod pseudonimom petparačke gotičke horor-romane – isprva feljtonizirane u novinama u kojima je radio, a kasnije pišući za beskrupulozne i gramzive izdavače – cijelo vrijeme razmišljajući o svom “pravom” romanu, svom opusu magnumu koji će jednoga dana napisati pod svojim stvarnim imenom. Na kraju će uspjeti napisati knjigu svog života, a istovremeno i prepraviti i ponovno napisati knjigu njegovog posrnulog mentora Pedra Vidala, no uspjeh Pedrove knjige i propast Davidove dovest će ga do ruba očaja.

U međuvremenu će se zaljubiti i izgubiti djevojku svojih snova, kupiti napuštenu vilu o kojoj je maštao cijeloga života, otkriti postojanje Groblja zaboravljenih knjiga (gdje će naći neobičnu knjigu Lux Aeterna, potpisanu samo inicijalima D.M.) i oboljeti od smrtonosne bolesti, te na kraju dobiti ponudu koju jednostavno neće moći odbiti, ma koliko se trudio: napisati najznačajniju priču koju je ikada napisao – jednu religiju.

Ta ponuda stiže od Davidova velikog obožavatelja, izvjesnog francuskog izdavača s talijanskim prezimenom, Andreasa Corellija, čovjeka vučjih očiju i zlokobna osmijeha, koji je Davidu zauzvrat obećao da će dobiti sve što mu srce najviše želi. David će najprije odbiti takav poduhvat, ali suočen sa čudesnim izlječenjem i nenadanim oslobođenjem okova svojih pohlepnih izdavača, pristaje osmisliti novu Bibliju, no uskoro će početi sumnjati da su Corelli i njegova ponuda sasvim ovosvjetovni.

Ruiz Zafón je majstor pripovijedanja istančanog stila, u tome su i kritika i čitatelji složni, ali postoji određen dio onih koji ne uspijevaju pobjeći od usporedbi i koji Anđelovu igru ne smatraju jednako dobrom knjigom kao što je Sjena vjetra, odnosno smatraju je drugačijom, mračnijom, depresivnijom, što ona uistinu i jest, no to nije nužno loša stvar. Ako se Anđelova igra gleda kao samostalni roman, kao što bi i trebalo, onda je to jedna prekrasno napisana gotička priča s uzbudljivim zapletom, elegantnim opisima koji vjerno dočaravaju jednu tajnovitu, bajkovitu Barcelonu u nastajanju, koja se još uvijek nije saživjela s preobrazbom koju joj je podario veliki arhitekt Gaudí, odličnim dijalozima punima humora i ironije i mnogim preokretima i mnogim pričama koji čine labirint iz kojeg čitatelj sâm mora pronaći izlaz i vlastiti zaključak.

Ovaj je roman ujedno posveta velikim imenima svjetske književnosti, kao što su Jorge Luis Borges, koji je stvorio mit babilonske knjižnice, svemira koji se sastoji samo od knjiga, ili Charles Dickens, čiji roman Velika očekivanja Ruiz Zafón (kojeg nazivaju “Dickensom Barcelone”) nekoliko puta spominje i čiji su mu likovi David Copperfield i Martin Chuzzlewit poslužili kao inspiracija za ime njegova protagonista. Isto tako je posveta svim ljubiteljima knjiga, pasioniranim čitateljima i bibliofilima, samoj knjizi, književnim žanrovima i njihovim klišejima, čak i izdavačima koji (bez obzira na svoje motive) ipak proizvode tu drogu, ali ponajviše je posveta svim piscima, malima ili velikima, posebno onima kojima je pisanje nešto što zbog unutarnjih nagona jednostavno moraju raditi i čemu se ne mogu oduprijeti, bez obzira na cijenu.

Nakladnik: Fraktura (www.fraktura.hr)