O američkome načinu rada mnogo smo naučili iz filmova, a malo manje iz izravnoga iskustva. Upravo zato pitali smo ljude na terenu koje su zapravo razlike između svakodnevnoga rada i poslovanja u SAD-u u odnosu na naše okruženje. Za Plan B govori Nebojša Radović, mladi “digitalac” s bogatim iskustvom u razvoju regionalnih web projekata, koji trenutačno živi i radi u San Franciscu.

“Glavna je razlika, smatram, u količini mogućnosti koje se otvaraju zaposlenima. Svakoga dana rađa se (i umire) na stotine kompanija i ta dinamika stvara golemo i nezasićeno tržište radne snage u kojemu za svakoga ima ponešto. S obzirom na pooštrene uvjete u vezi s dobivanjem radne vize, ‘uvoz’ novih ljudi više nije toliko lagana opcija, tako da je uočljiviji manjak vrhunskih stručnjaka pa su poslodavci prinuđeni tražiti ljude lokalno”, govori Radović.

“Kada je pak riječ o nekim visoko traženim pozicijama, kao što su developeri, tržište je apsolutno u njihovim rukama. Oni diktiraju uvjete i mogu biti poprilično opušteni u vezi s traženjem svoga sljedećega posla. Ako pratite HBO-ovu seriju Silicijska dolina, možda ćete se sjetiti situacije u kojoj Gilfoyle na LinkedInu objavljuje kako traži novi posao i odmah biva zatrpan raznim darovima regrutera. Iako se to čini pretjeranim, zapravo i nije daleko od stvarnosti”, ističe naš sugovornik.

“U smislu zapošljavanja i zadržavanja novih ljudi, za poslodavca takva situacija znači potpuni pakao. Zadržavanje zaposlenih posebna je disciplina HR-a, pri čemu se na razne načine stimulira zaposlene da što dulje ostanu u tvrtki. Obično se to regulira opcijama ili dionicama kompanije, gdje se vaš udio u tvrtki ‘otključava’ tijekom četiri godine. Dionicama nije moguće trgovati u prvih godinu dana (to se još zove i cliff), nakon čega se određeni dio dionica otključava iz mjeseca u mjesec”, objašnjava Radović i dodaje: “Slični principi primjenjuju se i za mirovinsko osiguranje, a svi bonusi koje dobijete kad uđete u tvrtku dolaze uz klauzulu da ćete ostati barem godinu dana u njoj. U mrvicu lošijoj poziciji su imigranti koji, zbog procesa aplikacije za zelenu kartu, često moraju ostati i do dvije godine u tvrtki, odnosno do završetka samoga procesa.”

I pored svega toga, kaže, ljudi se, ako se ne osjećaju dobro u radnomu okruženju ili nisu dovoljno plaćeni, vrlo često odlučuju otići ranije. “Nova tvrtka često prihvaća i pokriće svih troškova prelaska (bonusi, vize, dionice) samo da biste im se pridružili što prije. Međutim, to je dovelo do situacije da se kompanije ‘sa strane’ vrlo rijetko odlučuju zapošljavati developere u ovome dijelu Amerike jer tu dinamiku ne mogu izdržati ni vremenski niti financijski. Europske kompanije vrlo se često odlučuju u Americi zapošljavati netehničke ljude (marketing, business development) jer odljev ljudi nije toliko velik, a startupski benefiti mnogo su manje zastupljeni nego što je to slučaj s tehničkim poslovima”, ističe Nebojša.

Sve to poprilično je nezamislivo većini ljudi u našemu okruženju, gdje se “redovita plaća” smatra benefitom, primjećuje naš sugovornik. “Situacija je malo bolja u tehnološkome svijetu, ali se benefiti uglavnom zaustavljaju na grickalicama za zaposlene, craft pivu i redovitim aktivnostima team buildinga. Davati udio kompanije zaposlenima s pravnoga je aspekta teže uraditi, tako da većina kompanija to i ne radi. Stoga se ljudi, znatno manje razmaženi od njihovih kolega preko bare, i odlučuju ostati dulje u kompaniji te se više vežu za ljude i tim, a manje za kompenzaciju. Tu je prisutna i određena kulturološka razlika koja, smatram, itekako ide u prilog regionalnim kompanijama”, zaključuje Nebojša Radović.