Nebrojeno puta sam se u posljednje tri-četiri godine našla u raspravama o tome zabavljaju li se klinci bolje danas buljeći u ekrane kako bi prešli novi nivo videoigre ili mi koji smo, prema riječima moje generacijske družine, po cijele dane visili vani na ulici i sami osmišljavali svoje igrice. Pitanje je bismo li i mi radije boravili u udobnoj fotelji, zajedno navijali i izmjenjivali joystick da smo ga u to doba imali. Zapravo, kad se sjetim, onih nekoliko pojedinaca koji su već tada dobili tu mogućnost upravo to su i radili, dok su svi ostali morali sami pronaći svoju zabavu. Gumi-gumi, igra kauboja i Indijanaca, zubara i liječnika samo su neke od pomno osmišljenih igara improvizirajućeg scenarija.

Za bolje prisjećanje svih nepodopština i karijera koje sam ostvarila već u djetinjstvu te njima kratila dane, zaputila sam se na tavan na kojemu čuvam uspomene u kutijama. Zanimalo me jesmo li doista bili divljaci s ulice ili su nas roditelji ipak povremeno puštali unutra da se igramo na toplome.

Ploče – prva stvar koja mi je upala u oko

Da raščistimo jednu stvar prije svega – ovo nisu moje ploče! Svoje bendove još uvijek slušam. Možda će se moji nasljednici jednoga dana ograđivati od darkera s tavana, ali za sada su još uvijek u funkciji. Vjerni kolekcionar ovih vrhunskih djela, uglavnom domaće produkcije, bila je moja majka. Čole naravno u sredini, tko drugi? Pronašla sam na tavanu i poseban spomenar oblijepljen isključivo njegovim fotkama izrezivanima iz novina, ali poštedjet ću majčicu daljnjega sramoćenja.

Nego, zanemarimo sve nesretne nazive pjesama navedenih na ovim pločama i zastanimo na sekundu – vidite li isto što i ja? Ove frizure, da, ove vlasi! Nadam se da hipsteri nikada neće otići tako daleko da i ove retro frizure vrate iz mračne modne prošlosti. I istina… Najveća legenda je Mišo. Jedan jedini može ovako snimiti naslovnicu za album. Sve je tu – pljuga u čubama, razdrljena košulja, samouvjereni zavodnički pogled lagano ispod obrva i mrvicu jeziv osmijeh koji kao da kaže da se uz vino i gitaru u prtljažniku nalaze još i vapno, uže te lopata. Iako kolekcijom dominiraju Zdravko, Duško, Miro, Mišo i ekipa, pronašao se i pokoji Hendrix. On i još neki dobili su priliku ponovno se malo zavrtjeti na gramofonu.

Vrti se i vrti

Eh, gramofon. Znam da se mnogi odmah raznježe kada čuju da u današnje doba netko kod kuće ima gramofon, no ja uopće ne mislim tako. Naime, dolazimo do jednog vrlo traumatičnog iskustva iz moga djetinjstva. Kako sam bila premalena da shvatim kako nastaje zvuk ili pak predosadna sa svojim ”a zašto ovo” pitanjima, baka me uvjerila da u donjem dijelu gramofona žive maleni ljudi koji pjevaju i plešu kada mi to želimo. Da, moja baka je uvijek najbolje znala kako na sasvim bezazlen način potaknuti noćne more. Još kada se vrti Mišina ploča, ova na kojoj ima kinky pogled, brrr! Zamislite, maleni ljudi pjevaju i plešu unutra! Otkrila sam jedan sasvim novi svijet, neprekidno sam razmišljala o tome koliko ih stane tamo, izlaze li van kada mi spavamo, što jedu, kako su obučeni, kako imaju tako različite glasove… Sva sreća pa nije utjecalo na moju psihu. Samo još volim spavati s upaljenim svjetlom.

Sretni Princ, Pinokio i Pepeljuga

Ajmo na malo vedrije teme. Ok, zapravo, Pepeljuga koju muče i tlače sestre lijenčine, Pinokio koji besramno laže i Sretni princ koji ostane bez očiju i nisu baš najbolji izbor za bajke koje se mogu pričati malome djetetu prije spavanja, no kako sam već imala noćne more od malenih raspjevanih ljudi, ovo mi je došlo kao odmor. Kazete na kojima simpatični i umiljati glasovi pričaju priču vrtjele su se valjda svaki dan na našem tada jedinome radiju. Do te mjere da sam gotovo sav tekst znala napamet, a i danas se rado prisjećam pjesmice koju su golubice pjevale Pepeljugi prije bala: ”Gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu-gu tu je zrnce tu, jedan grašak u zdjelicu, drugi grašak u gušicu za našuuuu Pepeljuguuu, za dobruuuu Pepeljuguuu!”.

Obožavam to! A tko nije slušao ovo cijelo svoje djetinjstvo, nema me pravo osuđivati! Super su pjesmice! Ok, ovo skidam s tavana, ide drito u moju sobu. Moram samo osmisliti kako ih spržiti na CD jer nemam u što staviti kazetu i nemam je gdje poslušati. Barem znam kako je premotati, sva sreća pa se olovke od tada nisu promijenile.

A što da radim s ovime?

Jasno mi je da su to diskete i da ih imam previše na tavanu, no doista ne znam što sam radila s njima. Jedva da sam znala kompjuter upaliti u tinejdžerskim danima. A i nisam ga smjela paliti svaki dan, ”da se ne pokvari”. Kakve sam važne stvari stavljala na diskete? Šifre, neke tajne kodove, ljubavna pisma?! Taman kada sam pomislila da te zaključane tajne nikada nećemo otkriti, sestra mi je rekla da se na fakultetu na kojemu radi dokumenti još uvijek obavezno spremaju na diskete. Na faksu, hej?! Znala sam da naša administracija uvijek malo kaska za svijetom, no diskete? Strah me pitati kakvi su im kompjuteri. Valjda znaju da ih ne smiju koristiti svaki dan… U svakom slučaju, misterij sadržaja ovih disketa je razriješen, tajne službe mogu odahnuti – gore je sastavak ”Jesen u mome gradu” i malo brdo Garfield stripova. Garfield? Jao, sramote i užasa!

Otišle tvornice, ostale značke

Godinama smo se pitali otkud svoj djeci moje generacije alergija na prašinu, ali sa zidova soba nitko se nije usuđivao skidati obješena crvena plišana platna s hrpom znački koje smo nasljeđivali od roditelja i predano popunjavali kolekciju. Nizali su se tako mali metalni redovi u kojima su se izmjenjivali Udarnik, PTT, Sloboda i mnoge za koje pak danas niti ne mogu odgonetnuti što su. Voljela bih vidjeti lica današnjih klinaca kad bih im objasnila hobi skupljanja znački. Koje ne nosiš. Koje nisu lijepe. Koje nitko ne treba. S imenima tvornica za koje ne znaš ni što proizvode. Danas većine tih tvornica nema, neke su promijenile imena, neke izbacile zvijezde, srpove i druge alatke iz svojih logotipova… Ali, značke su ostale. Osim tvornice glinice u Obrovcu. Oni nisu ni značku imali.

Javi se, ponekad me nazovi

Značke nisu bile jedini beskorisni hobi. Skupljala sam i telefonske kartice. Istrošene telefonske kartice. Ne SIM kartice! Kartice na kojima su bili impulsi za javne telefonske govornice. Da, nekada smo koristili telefonske govornice. To je nešto kao free wi-fi u centru grada, samo što nije free i nije wi-fi nego je žičani telefon pričvršćen na zid ispred kojega čekaš u redu da bi nekoga nazvao. Ne, nije bilo govorne pošte ni SMS-a niti je itko telefonima radio selfije dok smo u koloni čekali na svoj red. No, kartice su bile lijepe i imale su razne fotografije na sebi.

Najviše su me veselila nova izdanja ili pak duplići koje sam mijenjala za nove kartice. Jer smo i to radili – mijenjali se za telefonske kartice. Istrošene telef… Uglavnom, nedavno sam u središtu grada ugledala telefonsku govornicu i prisjetila se kako smo znali kampirati ispred nje dok neki nesretnik ne bi došao na red i iscijedio posljednje izdisaje impulsa sa svoje kartice i onda je ostavio na govornici. Tada bismo mi vrebali i utrkivali se tko će je prvi zgrabiti. Jel’ se još netko sjeća tajne šifre kojom se može nadopuniti kartica?

Slanje slika mačaka nije pojava koja je došla s Facebookom!

Mnogi govore kako Facebook vode ili preuzimaju mačke i svi ismijavaju količinu mačaka na društvenim mrežama, ali što biste rekli kad bih vam otkrila da to datira iz puno ranijih vremena? Iz vremena razglednica! I piramida u Egiptu, ali razglednice su važnije za ovu priču. Ljubav prema skupljanju razglednica naslijedila sam od starije sestre koja je uz to još skupljala i ukrasne salvete. Kako bih proširila svoju kolekciju razglednica koje su mi slale prijateljice iz razreda s ljetovanja (”Bok! Nadam se da uživaš u ljetu. Primi puno sunčanih pozdrava s Raba. Vraćam se 17.8. Ana”), priključila sam im i retro razglednice koje su međusobno razmjenjivali moji roditelji (”Ja tebe volim više”, ”Ne, ne, ja tebe volim više”).

Pretpostavljam da je poštar tada bio najmoćnija osoba u kvartu, znao je sve o svakome jer smo pisali sve tajne na otvorenome komadu kartona. Kad god sam nekome slala razglednicu, stajala bih u pošti valjda barem pola sata dok ne bih odabrala onu najljepšu jer ipak nije bilo svejedno koji vizual ćeš odabrati. No, čini se da su moji starci golupčići bili toliko slijepi od ljubavi da ih oči nimalo nisu pekle od ovog neukusa. Dizajn, boja, ne znam odakle krenuti. I pesek ispod bora. Šteta što se nitko tada nije sjetio slikati mačku koja izgleda kao da se duri i stavio iznad nje natpis ”NO”. U slučaju da želiš prekinuti s nekime putem razglednice…

Electric city

Tko god je živio prije ovog tisućljeća, zna da se igračke nisu kupovale u zemlji. Postojalo je nešto igračaka i kod nas, ali bile su dosadne i ružne. Zato su se kupovale vani. Baš kao i odjeća, kava, piće i hrana. Kad god bi se starci zaputili negdje preko granice u shopping, uvijek bi se vratili sa super modernom igračkicom, pa bile to pikule ili super zabavni Electro Junior. Spajanje odgovarajućih crteža s lijeve i desne strane rezultiralo bi paljenjem žaruljice u gornjem lijevom kutu, no Electro Junior preživio je sve generacije mojih starijih sestara i dok je došao red na mene, lampica više nije svijetlila. Svašta je tata tu probao, plava žica je negdje gubila kontakt pa je to onako majstorski zalijepio trakom, no meni to nije smetalo. Sama pomisao da imam igračku kakvu ima neki klinjo u Njemačkoj ili Mađarskoj za mene je bila doživljaj.

Super Mario, Luigi i lude gljive

Kad smo već kod gubljenja kontakta, dolazimo do žutih disketica s igricama koje su redovito ispadale iz svoga uređaja. Jednom kada bi u žaru tučnjave na svemirskome brodu ili usred napetog teniskog meča suparnici zahuktali atmosferu, kazetica bi ispala van. To je naime bio vrhunac naše dotadašnje tehnologije, ali nije uvijek uspijevala – trebalo je dodati malo magije. Kad god bi ispala kazeta, trebalo je u nju puhnuti tri puta kako bi se obrisala prašina i staviti je opet u super uređaj. Ne dva, ne četiri – tri puta jer toliko treba da se ponovno pokrene. Ovoga puta trebalo je malo jače nabiti, štoviše, udariti po kazeti i krenuti igrati igru ispočetka. No to nije bilo bitno jer Super Marija smo igrali valjda sto puta dnevno. Prema Guinnessovoj knjizi rekorda, ovaj brkati debeljko u plavom radnom odijelu s crvenom kapicom na glavi je s više od 40 milijuna primjeraka najprodavanija igra svih vremena. To objašnjava zašto je i mene i moje prijatelje prikovao za kauč i nije puštao mjesecima. Ma što mjesecima, godinama!

Predugo obožavane stylish Barbike

Obožavala sam svoje Barbike, a ove tri bile su prve koje sam dobila – Punkerica ala Pinokio (mislim da sam sličan kombinezon vidjela ovoga ljeta u Zari), Slatkica Otpast Će Mi Glava te Bitchface NeZnamŠtoSeDogodiloSFrizurom. Prva je imala pokretne sve zglobove te je bez imalo problema mogla izvoditi ples robota koji ja otada do danas još nisam usavršila. Druga je bila prava “fashionistica” te sam često poželjela imati komade njezine odjeće u vlastitoj veličini. Treća je uvijek izgledala umišljeno i nadureno te je stalno gubila cipelicu. Sada kada ih gledam, jasno mi je zašto mi mama nije dala da češljam sve fancy Barbike koje su se kasnije našle u mojoj zavidnoj kolekciji. Tko god baci pogled na njih, valjda je jasno kako oni čine veliku sretnu obitelj. Poligamnu.

Moj Ken je bio kralj poliginije jer se, budući da smo prijateljice i ja uvijek bile u nedostatku muških lutaka, ljubio sa svim našim Barbikama koje smo imale. A imale smo ih dosta. Stvarno, previše. Njegova posebnost, između ostalog naravno, leži i u tome što mu je jedna ruka tamnosmeđa, a druga maslinastozelena. Da bi prikrio te svoje kožne anomalije, uvijek je bio u smokingu, čak i kada su sve plavuše oko njega bile golišave. Nikada nismo saznali čija je mala, no svi su je voljeli kao svoju. Jedno je sigurno, Ken joj je tata, naslijedila je jednu zelenu nogicu.